Upoznajte Marinu Radoš, spisateljicu koju u izolaciji čitaju tisuće ljudi

Roman "Miki" svojedobno je bio ultimativni hit, a novonastale okolnosti dovele su do njegove digitalizacije, pa u fatalnoj ljubavnoj priči trenutno uživaju neki novi čitatelji.

Sa samo 23 godine napisala je roman “Miki”, dugo najčitaniju knjigu u Bosni i Hercegovini i omiljeno štivo desetaka tisuća čitatelja diljem Balkana. Besteller, a ujedno i prvijenac talentirane Marine Radoš ovih je dana doživio i svoje digitalno izdanje, a u duhu izolacije dostupan je potpuno besplatno. Na reakcije nije trebalo dugo čekati – više od tri tisuće čitatelja bacilo se u ovim pandemijskim danima na čitanje napete priče o mostarskoj studentici i 16 godina starijem profesoru koji se iz dugogodišnjeg izbjeglištva vraća u rodni Mostar. Kada je prvi put objavljen, “Miki” je oduševio čitatelje, pa je svoje drugo izdanje doživio krajem 2016. godine.

Roman “Miki” Marine Radoš besplatno skinite ovdje

Martina Mlinarević-Sopta nazvala ga je, primjerice, “romanom kojeg ne čitate, budući da on sistematski čita vas”, a Marina je otad izdala samo još zbirku eseja i tekstova nazvanu “Dosjei”. Ne želi, kaže, biti književnica “pod svaku cijenu”, publiku drži alertnom pisanjem na društvenim mrežama, a u neočekivano iskrenom intervjuu objašnjava teret odrastanja u Hercegovini i priznaje da je od svih stvari na domaćoj umjetničkoj sceni najviše živcira – kukanje.

Ako si roman stavila na besplatan download, znači li to da si ga “komercijalno ubila”? Ili misliš da će i nakon online izdanja ljudi rado kupovati ovo tradicionalno izdanje?
Nisam razmišljala na taj način. Htjela sam samo dati svoj doprinos u ovim teškim vremenima, a online verzija Mikija se pokazala kao pun pogodak. Tisuće ljudi iz Hrvatske, BiH i Srbije su pročitale knjigu koja im je na dan ili dva okupirala um. Vidim to po reakcijama. Mnogi nakon čitanja žele i tiskano izdanje, ali ih više nažalost nemamo.

Knjiga je svojedobno bila najčitanija u BiH, zaradila si njom i vojsku pratitelja u virtualnom svijetu… Jesi li sve to očekivala od svog prvog romana? Što te u tom tvom književnom proboju najviše iznenadilo?
Kad sam je završila, bila sam toliko zaljubljena u svoju prvu knjigu da sam bila uvjerena da će postati popularna, baš kako se i dogodilo. Rijetko imam te “to je to” osjećaje, ali to je bilo to. Ipak, svaki dan dobijem barem deset poruka od ljudi koji je tek čitaju, i jednako se radujem kao i prvog dana. Čak me i iznenađuje što se još uvijek radujem i palim na to.

“Miki” je dobio ogromne pohvale i od kritike i od publike. Je li to teret za daljnje stvaralaštvo, primjerice, tvoju drugu knjigu “Dosjei”, ili je jednostavno vjetar u leđa i potvrda?
Prošlo je previše godina otkad sam napisala tu knjigu i to se sad čini kao neki bivši život. Nakon “Dosjea” sam napravila veliku stanku, a nove stvari tek sad pišem. Iskreno, te knjige pišem jer ja imam potrebu da ih pišem, a reakcija publike mi bude samo bonus. Nikad se ja ničemu ne nadam.

Je li to onda taj “duvanjski duh”, ne nadati se ničemu? Naime, pronašao sam negdje tvoju izjavu da je “teško biti Duvanjka i iznositi svoje stavove”. Što to točno znači?
Teško je biti rođen u Hercegovini i biti bilo što drukčije od onog što je za tebe već netko drugi odlučio. Velika je pokora ispunjavati svoje snove, a ne snove tetaka i baba. Velika je pokora i biti samostalan. Govoriti. Trpjeti sve ono čemu si kao takav izložen. Najveći je problem u Hercegovini izostanak ženske međusobne podrške. Puno je tu križeva, da se ne lažemo.

Ali ti ih nosiš, čini mi se, prilično borbeno i s nekim dišpetom? I koje su to snove za tebe imali tetci i babe?
Pa, u Hercegovini za sve žene imaju isti san, da šuti. Starijima. Nepoznatima. Materi. Ćaći. Bratu. Možda sam prestroga, ali tako to danas vidim. Ništa ne iritira Hercegovinu kao ženski glas, pogotovo kad je glas pametne žene. Ovdje žene nisu ljubomorne na onu koja je ljepša, nego na onu koja ima glas koji se čuje, koji nekog zanima, koji je relevantan. Glas koji je njima netko davno oduzeo, a nisu napravile ništa kako bi ga vratile.

U Hercegovini za sve žene imaju isti san, da šuti. Starijima. Nepoznatima. Materi. Ćaći. Bratu.

Radiš li na nekom novom romanu? Zašto tako rijetko objavljuješ knjige?
Rijetko izdajem knjige, da. Mnogi mi zamjeraju to, pa i moj otac. Možda sam lijena, možda pomalo izgubljena, možda se stvari jednostavno ne događaju. Ne idem nikad na silu, ali da bih mogla više i bolje, naravno da bih.

Unatoč komercijalnom uspjehu, nisi jedna od onih koja će patiti za umjetnost i živjeti od dvije kune, pa radiš i kao novinarka. Je li ti ikad došlo baviti se samo književnošću?
Radim i kao novinarka i kao community manager za nekoliko firmi. Volim novac i neću skapavati od gladi i čekati milost države da bih ja, kao, bila umjetnik. Umjetnici u Hrvatskoj nisu u bajnoj poziciji, ali su dijelom i sami krivi za to. Ne volim taj princip kod ljudi da su zaslužili bilo što ili da se bilo što podrazumijeva. Koliko god da je sramota što o nekima od naših najvećih umjetnika nije nitko brinuo pred kraj života, sramota je i kad neki kvaziumjetnici leže doma i čekaju da im netko da deset tisuća kuna jer su oni nadareni. Kome si nadaren? Mami svojoj?

Pa valjda znaš da umjetnici ne vole takvu strogoću…
Veliki hrvatski umjetnici žive sasvim normalno i ne moraš, ako si umjetnik, automatski biti sirotinja, to sam htjela reći. Jednostavno me nervira kukanje. Ako od svog posla ne možeš živjeti, nađi drugi. Nemoj potrošiti cijeli svoj život na čekanje milosti Hrvata kojima umjetnost ne predstavlja apsolutno ništa. Umjetnost je puno svetija od toga da služi kao plašt ljudima koji odbijaju raditi bilo što drugo do onog što smatraju svojom umjetnošću. Ona je tu da je mi čuvamo i da nas spašava dok nastaje, a ne da nam osigurava bilo što.

Što te najviše inspirira?
U zadnje vrijeme kazalište, ali uvijek ljudi. Novi ljudi koji vole razgovarati sa mnom, pričati mi svoje priče. Volim i mrzim ljude istovremeno.

Iste ljude ili različite?
Ljude kao pojavu, masu. Ovisi to o fazi u kojoj se nalazim. Međutim, vjerujem u moć susreta iz kojeg nastaje čarolija. Susreti i sjećanja na susrete, to je zapravo najveća inspiracija.

This website uses cookies to improve your experience. We'll assume you're ok with this, but you can opt-out if you wish. Accept Read More