Dom Marina Držića: „Uncle Maroye“ spreman za sve pozornice svijeta

Da je Držića prevoditi lako, Držića bi prevodio svatko. Ili… Da je Držića čitati lako, Držića bi čitao svatko. Ako se u jednoj od navedenih izjava pronalazite bilo kao čitatelj, bilo kao prevoditelj složit ćete se da su obje duboko istinite, a posljedično tome i problematične. Naše ustanove u kulturi trebale bi se pobrinuti da iznađu rješenja za ovakve probleme, da otvaraju polje dostupnosti velikanima hrvatske književnosti svim slojevima našega društva, ali i svima onima koji naš jezik ubavi ne umiju razumjeti. Teško je pored svih veličina hrvatske pisane riječi izdvojiti jednoga ili dva gorostasa koji naočigled nadilaze druge. U hrvatskoj se povijesti književnosti nameću dva takva lika, dvojica koja su pomele sve ostale i zbog svojih zasluga dobili vlastite leksikone. Po jednom pretražuju krležolozi, a po drugome držićolozi.

Da potonji ne bi izumrli, jer priznati se mora – u ponešto su dublju povijesti zašli, brine se Ustanova u kulturi grada Dubrovnika Dom Marina Držića. Cijelu prošlu godinu ova je ustanova marljivo i minuciozno obilježavala 450. obljetnicu smrti donekle tajanstvene, ali nadasve fascinantne persone Marina Držića (1508.–1567.) Jedan od najupečatljivijih programa dostojan tako velike obljetnice bio je prvi integralni prijevod Držićeva djela Dundo Maroje na engleski. U predgovoru prijevoda akademik Luko Paljetak naglasio je kako je Dundo do nas došao okrnjenog kraja, te kako je prevoditelj Filip Krenus koristio verziju sa završenim petim činom koji je nadopisao Mihovil Kombol. Tako je Dundo Maroje postao Uncle Maroye, ali sve od prvog pa do zadnjeg retka i to pod prevoditeljskim prstima Osječanina Filipa Krenusa koji od 2005. živi i radi u Londonu. Do sada je postojao djelomičan prijevod teksta Sonie Bićanić iz 1967. koji je bio prilagođen scenskom nastupu.

„Danas, međutim, nema potrebe da se Držićeva velebna komedija krati, naprotiv, potrebno ju je prikazati u svoj raskoši, raznolikosti, bogatstvu i živosti svih u nju uključenih likova, od kojih gotovo svaki govori svojim jezikom, odnosno nekom inačicom svoga lokalnog idoma stvarajući tako bogati lokalni babilon jezika renesansnog Dubrovnika i njegove okolice odakle dio Držićevih likova dolazi, uključujući i talijanski jezik, odnosno nekoliko njegovih dijalekata, budući da se radnja komedije događa u rimu.“

Iz predgovora Uncle Maroye, akademik Luko Paljetak

Dobri duh Vidrine baštine definitivno je Ustanova u kulturi grada Dubrovnika Dom Marina Držića, odnosno njegovi zaposlenici koji na čelu s ravnateljem Nikšom Matićem skrbe da se lik i djelo našeg najvećeg komediografa duboko ukorijeni u svaku novu generaciju. Do sada su to radili kroz radionice za djecu, kroz kazališne predstave, likovne izložbe koje se inspiriraju Držićem, kroz predavanja i razne suradnje, ali vrlo konkretno i kroz izdavačku djelatnost. Uncle Maroye jedan je od naslova izdavača Doma Marina Držića, ali već nakon čitanja predgovora akademika Paljetka u kojem on jasno kaže: „pravu vrijednost ovog prijevoda ipak pokazati može samo izvedba na pozornici, riječ koja s papira ulazi u usta glumca koji će s njom ujedinjen o/živjeti svoj lik“ jasno je da je pokretaču ovog projekta – entuzijastu bez premca, vrsnom menadžeru u kulturi, ravnatelju Matiću – krajnji cilj prijevoda Dunda na engleski zapravo postavljanje Držića na ugledne europske pozornice.

Predstavljanje knjige ‘Uncle Maroye’ u izdanju DMD-a u Dubrovniku, Foto: Vedran Levi

„Već smo u kontaktu s nekim velikim i nekim usko specijaliziranim londonskim izdavačkim kućama. Za DMD izdati ovaj prvi cjeloviti prijevod Dunda Maroja na engleski jezik bio je dakako prvi korak. Čini mi se ispravan i promišljen. Svaki veliki projekt moguće je iznijeti samo s dobrim partnerima. U ovom slučaju to je bio osnivač DMD-a Grad Dubrovnik kao i Turistička zajednica grada Dubrovnika, ali i pojedinci – autor predgovora akademik Luko Paljetak, urednica izdanja Susan Curtis iz Istrosbooks, Darija Mikulandra Žanetić i Jelena Maržić iz produkcijske kuće Brilliant Events iz Dubrovnika. Osim bogaćenja izdavačke djelatnosti htjeli smo omogućiti našim stranim posjetiteljima da ponesu doma nešto najvrjednije od Držića što im možemo ponuditi, a to je njegovo najslavnije djelo i to na jeziku koji je većini naših posjetitelja blizak. DMD godišnje posjeti oko 40 000 posjetitelja. Za tako malu ustanovu to je jako lijep broj ljudi od kojih se većina po prvi put susreće s Držićem.“

Matić je svjestan da to ipak nije dovoljno. „U hrvatskim razmjerima dakako jest, ali razmišljati o takvom velikanu u granicama naše države nije pošteno prema njegovoj neprocjenjivo vrijednoj pisanoj baštini. Držić zaista zaslužuje da za njega čuju i da ga čitaju u drugim zemljama Europe. Prvi korak u približavanju širokoj internacionalnoj publici bez sumnje je prijevod Dunda Maroja na engleski, ali nakon prvog izdanja u Domu, drugo mora biti u renomiranoj inozemnoj izdavačkoj kući. Uostalom, taj korak je i financijski puno realniji za realizirati od postavljanja predstave na neku stranu pozornicu. Produkcija predstava je izuzetno skupa, za to ćemo se morati upustiti u raspisivanje projekta koji ćemo prijaviti na neki od fondova EU-a. Najpoznatija Držićeva komedija izvela se u Engleskoj, 1958. i to u Belgrade Theatreu u Conventryu u režiji Marka Foteza. Ne želimo da ljudi budu zakinuti za čitanje i gledanje Držićevih djela. Želimo zauvijek odstraniti jezičnu i geografsku barijeru koje su se nametale stoljećima između Držića i široke, međunarodne publike.“

Dramsko/koncertno čitanje na programu ‘Držić meets Shakespeare’, Dubrovnik, 2017. Foto: Vedran Levi

Upravo je Fotez, kako naglašava Paljetak, zaslužan za oživljavanje Držića. Postavio je Dunda 1938. u HNK u Zagrebu i izvukao ga iz zaborava jednako kao što su Englezi početkom 19. stoljeća od zaborava spasili, ni manje ni više, nego – Williama Shakespearea. Matić neprestano dokazuje da stvari ne prepušta slučaju. Njegove su strategije pomno osmišljene, ali i suptilne pa ponekad nije lako otkriti koji korak vodi kojemu cilju. Tako je prije 5 godina započeo suradnju s Midsummer Scene festivalom, međunarodnim kazališnim festivalom koji se odvija u Dubrovniku na tvrđavi Lovrijenac izvode na kojem se izvode Shakespeareova djela, a koji je 2014. osnovao Filip Krenus s dubrovačkim partnericama Darijom Mikulandrom i Jelenom Maržić. Nakon što je na festivalu 2016. izveden projekt Shakespeare meets Držić, povodom obilježavanja 400. godina smrti Williama Shakespearea, a lani je izveden i Držić meets Shakespeare povodom 450. obljetnice Držićeve smrti.

Tom su prilikom glumci iz ansambla Midsummer scene, oživjeli likove iz Dunda Maroja, kroz dramsko/koncertno čitanje na engleskom jeziku. Tako su se odvili prvi koraci prema realizaciji prijevoda. Krenus koji je diplomirao na zagrebačkom Filozofskom fakultetu i na glumačkoj školi East 15 te londonskom Drama Centre, a poslijediplomski studij glume završio u moskovskom Kazališnom institutu Jevgenija Vahtangova za vrijeme studija imao je prilike raditi i u slavnom Globeu. Vlasnik je produkcijske kuću Honey-tongued Theatre Productions. Na engleski je preveo i Marinkovićevu “Gloriju“, a organizirao je i ShortShrift – festival suvremene hrvatske drame na Kraljevskoj akademiji dramske umjetnosti (RADA) te u Londonu producirao mjuzikl “Ježeva kućica“.

Filip Krenus na dramskom/koncertnom čitanju tijekom programa ‘Držić meets Shakespeare’, Dubrovnik, 2017. Foto: Vedran Levi

Svestrani glumac, prevoditelj i producent pojašnjava: „Prijevodu dramskog teksta uvijek pristupam kao glumac, a kako sam se kao izvođač dosad najviše bavio Shakespeareom, autorom s kojim Držića u Hrvatskoj jako vole poistovjećivati, krenuo sam u ovaj zadatak vođen tim scenskim iskustvom. Držićev jezik prvo sam sebi morao učiniti shvatljivim kako bih ga prenio u meni daleko poznatiji renesansni engleski. Sam Držić voli se poigravati jezikom, pa i imena njegovih likova odražavaju njihov karakter. Stoga sam i imena protagonista, ulica i toponima također prilagodio engleskom jeziku. Fusnote u dramskim tekstovima meni služe samo za određivanje konteksta – nisam htio ostaviti izvorna imena uz objašnjenje odakle im značenje jer su ona utkana u tkivo komedije.

Tako sam Popivi nadjenuo ime Quaffer, a Pometu Scoffer, dok je Petrunjela treći lik iz tog aliteracijskog trojca, dobila talijansko ruho Petruniella.“ Krenus je naglasio i važnost koncertnog odnosno dramskog čitanja: „Da bi se tekst uopće pokazao zanimljivim, mora imati nekoliko dramskih čitanja koja su jedan od najvažnijih početnih koraka. Londonom svake godine prolete stotine dramskih tekstova i tek ih veoma maleni broj zaživi. Ali svaki iza sebe ima sustavni rad na promociji u koju se jako ulaže. Sve što mogu reći jest da ćemo u idućoj godini dana svakako upriličiti cjelovito dramsko čitanje prijevoda u Londonu, što je već samo po sebi jako veliki iskorak. Isto tako, englesko kazalište nije samo London i tržište za zaboravljene i neizvođene klasike postoji.“

Filip Krenus na dramskom/koncertnom čitanju tijekom programa Shakespeare meets Držić, Dubrovnik, 2016. Foto: Vedran Levi

„Nesumnjivo je da je Držićev jezik u punom rasponu svoje ljepote i životnosti neprevodiv. Ali je značajno da su svi prijevodi, izrađeni na bazi suvremenog književnog jezika (…) našli odjeka ne samo kod publike, koja u svojim zemljama spontano reagira na Držića, da ga razumije i prima, da je Držićev prikaz čovjeka i života zaista jedna umjetnička objektivizacija koja prelazi okvire vremena i savladava razlike među shvaćanjima i temperamentima i mentalitetom pojedinog naroda.“ Redatelj Marko Fotez

Osim na predstavljanju u Dubrovniku Držićevoga Uncle Maroya nedavno se čitalo i u londonskoj humanističkoj i nakladničkoj ustanovi Conway Hall. „Uvijek volim naglasiti, pa sam to učinio i u Londonu, da je Držić umro kad su Shakespeareu bile tri godine, da se Molière rodio čitavo jedno stoljeće poslije i da je od Držićeve smrti do rođenja Carla Goldonija proteklo jedno i po stoljeće“, govori Matić o činjenicama koje ni kod nas nisu tako jako rasprostranjene. Važno je brendirati Držića prvo u Hrvatskoj pa ga onda „izvesti“. Koliko je ovaj prijevod važan i koliko iskače iz prevodilačke (ne)prakse zaboravljenih klasika naglasio je komparatist i teatrolog Leo Rafolt koji je doktorirao na dubrovačkim ranonovovjekovnim tragedijama u kontekstu europske tragičke dramaturgije, a od 2006. bio je jedan od urednika Leksikona Marina Držića u Leksikografskom zavodu “Miroslav Krleža”.

Predstavljanje knjige ‘Uncle Maroye’ u izdanju DMD u Conway Hallu u Londonu, 2018., Foto: DMD

„Prijevod Držićeva djela na engleski jezik iznimno je značajan pothvat, i to iz nekoliko razloga. Prvo, riječ je o otvaranju jednog kanonskog autora dubrovačke ranonovovjekovne književnosti, odnosno europske renesanse, međunarodnoj akademskoj i čitalačkoj javnosti. Nadalje, tim se prijevodom Držićeva dramaturgija, estetika i poetika mogu lakše smjestiti unutar europskog dramskog kanona, ne samo u smislu uspoređivanja “s najvećima”, jer se time samo produbljuje nepotreban kompleks hrvatske književnosti kao “male književnosti”, nego, ponajprije, u smislu možebitnog otvaranja različitih konteksta u kojima se Držićeva dramaturgija prirodno nalazi. I konačno, tim se prijevodom otvara i mogućnosti scenskog izmještanja Držićeva stvaralaštva, ne samo u europski kazališni milje, nego i u europsku scensku suvremenost.“

Rafolt ističe i da „problem inscenacije Držićevih djela valja smještati u širu problematiku režije baštine, koja je nerijetko bila obremenjena historizacijskim scenskim paradigmama. Ovakvim prijevodom Držićeva se drama nudi ne samo inozemnom čitatelju nego i međunarodnoj kazališnoj javnosti, unutar koje će se i Držićev opus i njegov Dundo Maroje moći resituirati, kako u neki drugi kulturni kontekst, možda i neku drugu dramsko-kazališnu tradiciju, tako i u neku posve različitu, za taj tekst iznova kreiranu redateljsku poetiku i estetiku. S tekstovima novije književnosti, naravno, to je mnogo lakše učiniti, no pristup elizabetinskoj renesansi pokazuje da se i tekstovi starijih razdoblja mogu itekako plodno izmjestiti, kako na transkulturalnoj tako i na vremenskoj osi“.

Dom Marina Držića zaista se ovim prevoditeljskim pothvatom s bremenom akomodava i to kao vjertuoz koji zna kako renjat na svijetu.

Ma se je trijeba s bremenom akomodavat; trijeba je bit vjertuozu tko hoće renjat na svijetu. Kralj je čovjek od ljudi, kad se umije vladat. Nije ga imat dinâr, er vidim mnoge s dinarmi potištene; nije ga bit doktur, er vidim mnoge te brigate fantastike; nije ga bit junak s mačem u ruci, er su ti većekrat ali ubijeni ali ih su pune tamnice; nije ga bit poeta ni komedije umjet činit, er tizijem svak ore i na svaki ga pijer hoće operat, kao bastaha, a umjesto zahvaljenja da mu reku: “Ne valja ništa, iždeni!”, i da mu neprijatelji ostanu; nije ga bit mužik, er tizijeh druzi čine pjet kad veću volju plakat imaju.

Dundo Maroje, II, 1

 

Yet we must swim with the current; he who would master this
world, must a virtuoso be. He who puts his best foot forward is
a king among men. ’Tis not to have riches, for many I see crushed
by their weight; ’tis not in being learned, for many of that ilk I see
grow fantastical; ’tis not being a hero with a sword in his hand, for
many of those are oft slain or fll the prisons; ’tis not being a poet or
to author comedies, for he’s a tool in everyone’s hand, and all would
use him for their own ends, with no other thanks but this: “What a
worthless dirge! Be gone with thee!”; thus fnding foes, not friends;
’tis not being a musician, made to sing when he’d sooner weep.

Uncle Maroye, II,1

 Anita Ruso

Imate mišljenje? Iskažite ga!
Loading...