Je li umjetnost posljednji ostatak sakralnog u modernom svijetu?

“Mi smo suvišni”, ustvrdio je Flaubert u pismu jednom prijatelju 1872., razumijevajući pod ovim “mi” ponajprije sebe samog, ali onda, popratno, i sve (prave) umjetnike. Današnjem čitaocu to se može učiniti čudnim, s obzirom na Flaubertov ugled u to doba i uopće na ono što danas izgleda kao umjetničko bogatstvo i živost francuskoga fin de sièclea i njegovih začetaka. Ali to je samo anakronizam: tada, kao što pokazuju ne samo tvrdnje pojedinih umjetnika, nego i čitava onodobna larpurlartistička ideja, umjetnici su općenito smatrali sebe ugroženom, dapače odumirućom vrstom.

Razlozi tog stava ili osjećaja su iznimno složeni, ali izvjesno je da imaju veze ponajprije s osobitim društvenim okolnostima: nakon revolucije 1848., pada Komune i traljavih pokušaja obnove neobnovljivog, u Francuskoj je zavladao stanovit socijalni nihilizam. Sve su se opcije činile iskušanima, promjena u bilo kojem smjeru neostvariva, i vladavina osrednjosti, broja i novca nepobjediva i sveprožimajuća. Umjetnik, stvaralac, neminovno se osjećao kao albatros iz slavne Baudelaireove pjesme, koja je bila upravo vrhunski, neponovljivi izraz tog osjećaja.

Dug je put prijeđen otad, uključujući ponor dvaju svjetskih ratova, i, unatoč površnim sličnostima u pogledu društvenog zamora i društvene “entropije”, današnja situacija umjetnika ne samo da nije usporediva s opisanom, nego  je bitno drugačija. Danas, umjetnik kao da ima samo dvije temeljne mogućnosti: ili se potpuno utopiti u potrošačko društvo neupitnim prihvaćanjem njegovih imperativa, ili potpuno izaći iz njega i osuditi se ne samo na siromaštvo kao nekoć, nego i na javno nepostojanje. U današnjim društvima, u potpunoj medijatizaciji stvaralaštva do koje je “tehnička reprodukcija” dovela, umjetnik je prestao biti čak i suvišan. I naravno, kao odgovor na tu situaciju optimisti kao i uvijek tvrde da je to samo neka međufaza, “deflacijski period” (Varoufakis), i da će u budućnosti nesumnjivo doći do ponovnog procvata stvaralaštva, dok pesimisti kao i uvijek tvrde navlas suprotno, iščekujući kao jedinu budućnost konačni kraj svega pa tako i umjetnosti.

ALBATROS
 
Često za zabavu mornari na brodu
Love albatrose, bijele morske ptice
Što prate brodove uz duboku vodu
Kao ravnodušne, tihe suputnice.
 
Tek što ih uhvate i na daske stave,
Vladarice neba nespretno i bijedno,
Spuste svoja krila i, pognute glave,
Drže ih kao vesla postiđeno, čedno.
 
O, kako je mlohav taj putnik krilati!
Nedavno prekrasan, kako li je ružan!
Netko mu kljun draži onim što dohvati,
Drugi oponaša hod mu tako tužan.
 
Pjesnik je nalik tom gospodaru neba
Što živi u buri i carskog je roda,
U zamaljskoj hajci nema što mu treba
I silna mu krila ne daju da hoda.
(Prijevod: Dunja Robić)

I kao i uvijek, i jedni i drugi griješe zbog toga što zanemaruju prošlost, odnosno ključnu vezu sadašnjosti s prošlošću na kojoj počiva budućnost. Još je Charles Péguy ustvrdio da se onaj tko niječe prošlost ne može nadati nikakvoj budućnosti. To nije bila, niti je postala, nikakva “reakcionarna” tvrdnja. Ona nije uključivala nikakve povratke u prošlost. Baš naprotiv. Ona je podrazumijevala i podrazumijeva realističan pristup sadašnjem kao nježnom izdanku, a ne kao beživotnom fosilu prošlog. A budućnost – ona prava, koja je uvijek neizvjestan i nepredvidljiv horizont – ovisi o inovativnom, stvaralačkom njegovanju onoga naslijeđenog, koje jedino može proizvesti nešto doista novo.

U skladu s tim pristupom, govoriti o budućnosti umjetnosti bilo s optimističkog ili s pesimističkog stanovišta je besmisleno. Ali još je besmislenije smatrati, pod prividom neutralnosti i “hladnog zdravog razuma”, kao što postoji raspoznatljiva tendencija svagdje, da je umjetnost postala nešto sporedno, da ona sve više gubi na važnosti. Iako nas je povijesno iskustvo po svoj prilici naučilo da ne može spasiti svijet, umjetnost je, kao što je kazao Béla Hamvas, “posljednji ostatak sakralnog” u modernome svijetu, i kao takva je ključna za sâm opstanak toga svijeta. To međutim ne znači da se više može raditi, kao što bi htjeli današnji luditi, o obnavljanju one “aure” o kojoj je govorio Walter Benjamin, koju je “tehnička reprodukcija” zauvijek uništila. Ali se ne može raditi ni o potpunoj politizaciji umjetnosti koju su zagovarali, i još ponekad i nehotice zagovaraju, modernizatori. Danas tragove žive umjetnosti možda treba tražiti u posve drugom smjeru, prije svega izvan njenih kanonskih i kanoniziranih okvira ili na njihovim rubovima – u svakom slučaju, ondje gdje se, opirući se fosilizaciji predvidljive budućnosti, najaktualnije aktualnosti natapaju živim vodama prošlosti.

Marko-Marija Gregorić

 

Imate mišljenje? Iskažite ga!
Loading...

This website uses cookies to improve your experience. We'll assume you're ok with this, but you can opt-out if you wish. Accept Read More