Kakva je uloga nastave književnosti u okviru Cjelovite kurikularne reforme?

Uredništvo Umjetnosti riječi ”četvrti put zaredom organizira okrugli stol” o aktualnim temama povezanim s aspektima kurikularne reforme koja se u Hrvatskoj dugo najavljuje. Pripreme su u tijeku, i to se stalno ponavlja, svejedno rasprave se vode pod visokim naponom, no sama reforma nikako da dobije suglasnost i potvrdu političkih institucija. I stoji ona tako izazovna i nedorečena, a konsenzusa niotkuda i zato puca po šavovima. Jedno je sigurno, rasprava o reformi mora ići dalje cjelovito i kurikularno.

Tim putem Umjetnost riječi neumorno gazi i u zadnjem broju (2017), 1-2 objavljen je temat okruglog stola pod naslovom Regresivne tendencije u humanističkom obrazovanju, (113-136). Glavni urednik i moderator Davor Dukić istaknuo je važnost ovakvih rasprava za cjelovitu reformu humanistike u Hrvatskoj. Naime, želi se reformirati i u potpunosti promijeniti odnos prema humanističkom obrazovanju.

Nije sigurno hoće li jedna od ekspertnih radnih skupina izdržati do kraja sve preliminarne radnje za provođenje tako složenih i sveobuhvatnih reformskih procesa. Kako uopće zamišljaju reformirati humanističko obrazovanje, od kuda će započeti i s kojih će pozicija krenuti? Neće valjda od nule misleći da prije njih nije bilo ništa, možda na kraju uvaže prethodna iskustva, tko bi znao kako će postupiti? Što u tom smislu mogu učiniti sudionici okruglog stola okupljeni na Filozofskom fakultetu?

Svakako treba pročitati tekst i uključiti se aktivno u raspravu predanu javnosti na prosudbu. No, kako nabaviti zadnji broj Umjetnosti riječi, ali i one prethodne brojeve, gdje se mogu preuzeti i kupiti humanistički časopisi i posebno ovaj broj Umjetnosti riječi, časopisa za znanost o književnosti, izvedbenih umjetnosti i filma? Tu počinje prvi krug problema.

Krenuti u potragu za znanstvenim časopisima humanističke provenijencije, jalov je to pokušaj već u startu. Aktivni tražitelj može imati sreće, no kako kad i kako gdje, ovisi o puno nepoznatih elemenata. Humanistički časopisi se zalome i u kojoj od malobrojnih knjižara u Hrvatskoj, ali ne treba očekivati kontinuitet u objavljivanju, u nabavci, u distribuciji. Zapravo jednostavno nema kontinuiteta kada su u pitanju časopisi sa znanstvenim predznakom kolikogod se oni pokušali prilagoditi tržištu.

Budući da u svemu postoje iznimke, tako je i s časopisima. Nađu se neki od njih u ponekoj knjižari, samo treba imati sreće jer svaki naredni broj može i ne mora biti u prodaji. Do njih se jedino može doći s kakvom-takvom sigurnošću pretplatom ili u knjižnicama, gradskim i nacionalnim, no opet se treba držati maksime, kako u kojoj knjižnici i kako gdje. Dogodi se da ima određenih brojeva u ponekoj gradskoj knjižnici, a nacionalna ih još nema, ili dva broja negdje ima a negdje nema, ili se zadnji broj časopisa u jednoj može čitati a u drugoj ne može, doći će kažu kada stigne.

Srećom preostaje mrežni pristup gdje se može čitati konkretno Umjetnost riječi . Dakle, tko nije online, ne čita. Naravno, i tu ima nedostataka, ne zna se kada, kako u kojem obimu i gdje na kraju krajeva postoji određeni časopis ili tekst iz pojedinog broja. Puno toga se treba poklopiti, a što točno ostaje nepoznato. Kako se onda upoznati s kritičkim opaskama i cjelovitim analizama predložene reforme ako tekstovi nisu jednako dostupni javnosti u tiskanom i digitalnom obliku?

Koga ne zanima što se podrazumijeva pod naslovom Regresivne tendencije u humanističkom obrazovanju, i što se tim tekstom želi poručiti čitateljima. U stvari navedena konstatacija je i gotova tvrdnja, uznemiruje jer je “bez upitnika na svom kraju.”

Dakle, naslov temata je nabijen negativnim konotacijama jer se prema riječima urednika “pojmom regresije na početku postavlja pesimističnu dijagnozu o stanju jednog važnog društvenog segmenta”, o humanističkom obrazovanju posebno.

Odavno je ono u krizi, ali iz nje nikako ne izlazi, postalo je ranjivo i nagriženo regresivnim tendencijama koje su se uvukle u samo tkivo humanistike i obrazovanja.

Moderator i glavni urednik Umjetnosti riječi u tom smislu izdvaja aktualno značenje i mjesto regresivnosti u obrazovanju. Ona se u suvremenom političkom diskursu “povezuje s predmodernim, antimodernim i totalitarnim pojavama”, zaključio je Dukić u uvodnom obraćanju. Aktualne inačice navedenih tendencija u aktualnoj hrvatskoj stvarnosti svakako su, kako ih je već moderator posložio, nacionalizam kao predmoderna faza, zatim klerikalizam kao antimoderna faza i na kraju je refašizacija kao totalitarna pojava.

O toj kompleksnoj problematici govorili su sociolozi, povjesničari, teoretičari književnosti ovim redom: “Duško Sekulić, profesor sociologije na Pravnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Zatim Anita Dremel, docentica sociologije na Hrvatskim studijima, /sljedeći izlagač bio je/ Hrvoje Klasić, docent suvremene povijesti, i naposljetku Marina Protrka Štimec, docentica novije hrvatske književnosti” i drugi zainteresirani za raspravu.

U takvim društveno-političkim i kulturnim okolnostima, misli se na regresivne tendencije, humanistika će biti reducirana na servisera istima i ostat će zatvorena u okvirima uskogrudne ideje nacije, tako barem proizlazi prema Sekuliću.

Neki su mišljenja da će humanistika u svojem obrazovnom segmentu služiti jedino i samo željenoj formi da se iz dana u dan potvrđuje ideja nacije. Kada se dogodi zanemarivanje sadržaja radi favoriziranja forme, izrast će uslijed takvih okolnosti autoritarni populizam.

Bit će tada dovedena u pitanje “rodna ravnopravnost u obrazovanju” za koju je posebno zabrinuta sociologinja Anita Dremel. Prevelik je to rizik “jer se kroz obrazovanje formiraju /stavovi/ o rodnim ulogama u društvu.” Bila bi time dovedena u pitanje strategija prema kojoj se želi poticati sudionike da se obrazovanjem razvije “rodna društvena jednakost.” Zato se treba ozbiljno zapitati kako u takvim okolnostima provoditi “rodno osjetljivo obrazovanje” i rodno osjetljiv odgoj? Sve su to goruća pitanja već dugo najavljivane reforme. Koncepti zasnovani u nacionalnom ključu uglavnom se redukcionistički jer u njima nema mjesta za dodatna širenja sadržaja kad forma zadovoljava.

Za takvo stanje u društvu koje baš ne obećava, a koje vrlo argumentirano prozivaju sveučilišni i kulturni radnici, odgovornost je podijeljena. Naime, visoko obrazovanje generira osposobljene kadrove, barem bi trebalo tako biti i to se od njih očekuje, ili svojim obrazovno-odgojnim i znanstvenim radom pripremaju kadrove tihe i prilagodljive koji naciju neće dodatno uznemiravati. Odgojitelji, učitelji, znanstvenici, javni i kulturni radnici su posvuda od vrtića do sveučilišnih i znanstvenih institucija, i što rade na svojim povlaštenim pozicijama?

Iz svega proizlazi ona porazna maksima, koliko ulažu i kako rade tako im se i vraća. Potvrđuje se zatvoreni krug, fenomen koji nikome ne donosi napredovanje i otvaranje novih perspektiva ili nove rizike u koje vrijedi ulagati. Najvažniji i najviši segment društva još uvijek ostaje nedodirljiv jer na snazi je i dalje piramidalni koncept vlasti bez obzira na demokratsku proceduru. Politika svojim instrumentarijem i mehanizmima upravlja i kontrolira segment humanističkog obrazovanja i njezine aktere jer se daju kontrolirati.

Otkuda onda iznenađenje, depresija ili pesimizam zbog navedenih regresivnih tendencija u društvu, pa tko ih pokriva, podržava, provodi, prešućuje i na kraju tko ih proizvodi i potvrđuje pokornim izvršavanjem?

Stručnjaci okupljeni na okruglom stolu samo detektiraju navedene tendencije i na tome kao da sve staje.

Aktivni sudionici odgoja i obrazovanja nešto znače, možda, no i dalje ostaju tek neznatna manjina. Prema teoretičaru književnosti Tomislavu Brleku, dakle jednom od njih, manjina su u stvari nositelji regresivnih tendencija, i svega ih je 10 do 12 %, međutim dovoljno, mišljenja je Brlek, da umješnom retorikom podržanom medijima svih vrsta stvaraju iluziju, te se regresivne tendencije čine dominantnima u javnom diskursu. Ako je tome tako onda su suvišne rasprave, polemike, dileme, sporenja jer šačica od 10 do 12 % brzo će uminuti.

Sličnu raspravu uredništvo je pokrenulo 2016. dovodeći u fokus ulogu književnosti u suvremenom obrazovanju. Pitanje je postavljeno jezgrovito i konkretno, pita pitalac iz središta temata što se događa s poljem književnosti u okviru humanističkog obrazovanja ili da produbimo pitanje, što će se događati i kako će se formirati uloga književnosti u suvremenom obrazovanju u dogledno vrijeme?

O tome je održan okrugli stol početkom 2016. prenesen i predstavljen čitateljima iste godine u Umjetnosti riječi (2016), 1-2 angažmanom uredništva i posebno glavnog urednika i moderatora. Izuzetno je važna rasprava “o sudbini književnosti u reformi obrazovanja” i stoga uredništvo smatra da se ovaj prilog može “čitati i kao vrijedan kulturnopovijesni izvor ili dokument vremena.” Izlaganja na zadanu temu iznijeli su “pozvani sudionici: Anita Peti-Stantić (Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu, članica Ekspertne radne skupine), Tomislav Reškovac (Privatna klasična gimnazija u Zagrebu, član Ekspertne radne skupine), Ivan Janjić (Prva gimnazija u Zagrebu), Igor Medić (Klasična gimnazija u Zagrebu) i Boris Jokić (Institut za društvena istraživanja u Zagrebu, voditelj Ekspertne radne skupine).”

Naravno, kao i svaka rasprava o Cjelovitoj kurikularnoj reformi, i ova je započela nekom vrste prisege na “usmjerenost prema praktičnim znanjima i kompetencijama”, odnosno ishodima učenja, usko povezanima s potrebama društva i gospodarstva, a kako drukčije. U okvirima tako oblikovane intencije suvišno je pitanje, između mnogih važnih dilema i strahova, koje postavlja moderator:

“Je li književnost u obrazovanju vrijedna po sebi ili samo kao građa za razvoj jezičnih kompetencija?” Ako mora služiti potrebama gospodarstva onda je njezina uloga samo razvoj jezičnih kompetencija.

To se da opravdati izlaganjem Peti-Stantić gdje jezično-komunikacijsko područje postaje ključno jer unutar njega razvija postupno stjecanje “vještina kritičkog i apstraktnog mišljenja” a iz tih bi sposobnosti prema navedenom izrastala “komunikacijsko-funkcionalna pismenost, čitalačka pismenost i međukulturna pismenost.” Te bi se vještine i sposobnosti mogle razvijati prema intencijama reforme samo ako bi se jezik i književnost, naglašava Peti- Stantić, gledalo “kao na integriranu cjelinu” jer jezik je uvijek “u službi književnosti i književnost je u službi jezika.”

Smjernice su obećavajuće, ali prije operacionalizacije reformskih procesa u humanističkom obrazovanju u kojem bi se trebala dogoditi integracija jezika i književnosti nužno je upozoriti na mnogostruke redukcije. Reškovac ih redom nabraja, one su tako česte u obrazovnom procesu i nezaustavljive u izvedbi.

Prva je svođenje književnosti na puku jezičnu činjenicu u funkciji čitalačke pismenosti, druga književnost svodi na kulturnu činjenicu u funkciji kulturne pismenosti i treća redukcija književnost prikazuje kao vrijednosni sustav u funkciji interiorizacije spomenutih. Pri tome bi svakako trebalo izostaviti u novom i reformiranom pristupu književnosti reducirano shvaćanje književnosti, i prihvatiti “književnost kao književnost” bez ikakvih redukcija.

No, istodobno izlagač naglašava da bi se uloga književnosti trebala ostvarivati u “nekoj vrsti uspostavljanja osobe”, a to bi se postupno pretvorilo, barem se autor tome nada, u “imanentnu potrebu.” Međutim, ta je intencija bliska načelu treće redukcije književnosti koja joj pripisuje posredovanje u interiorizaciji vrijednosnih sustava. U tom duhu Reškovac izdvaja najvažniju ulogu književnosti u suvremenom humanističkom obrazovanju, a to je “razbijanje zamrzlog mora u nama /i/ dodavanje drugačijih perspektiva našim konkretnim  pojedinačnim, pa stoga i ograničenim osobnim iskustvima.”

Kojim putem stoga krenuti u reformu uloge književnosti u humanističkom obrazovanju?

Ivan Janjić predlaže radikalne zahvate u nastavi jezika i književnosti, i prema njemu nastava se “apsolutno treba mijenjati, redefinirati i reformirati” jer prekobrojne su ugradbe. Naime, kojekakvih “ugradba”, kako ih Janjić naziva, ima previše, guše one postojeći program književnosti koji je ionako preopterećen. Za tako složene promjene potrebni su kompetentni nastavnici, no “stvara li naš Odsjek takav profil nastavnika?” pita se Janjić, a pitanje i dalje ostaje otvoreno.

Nastavnik je danas zatrpan programom nastave književnosti, programi na svim razinama izrazito su ambiciozni i elitistički koncipirani i kao takvi onemogućuju prema Igoru Mediću, “svaki slobodniji tip stvaralaštva.” Oslobađanju nastavnika pridonijelo bi, mišljenja je Medić, “napuštanje kronološke obrade književnosti, tj. književnopovijesnog načela organizacije nastave književnosti.” No pravih promjena neće biti dok se ne odgovori na ključno pitanje koje Medić postavlja: “Je li tekst u nastavi poligon za demonstraciju književnopovijesnih činjenica i književnoteorijskih metoda, ili je i nešto drugo, ili je samo nešto drugo?”

Mnogi od sudionika i samih izlagača na okruglom stolu vjeruju u rasterećenje programa u prvom redu, zatim integrirani pristup u organizaciji jezika i književnosti u jednom predmetu, te uvođenje izbornosti u nastavi književnosti, naravno i u ostalim segmentima obrazovanja. Učenicima bi trebalo omogućiti da aktivno kreiraju nastavu izborom književnih i jezičnih sadržaja kako bi nastava bila zabavnija i neopterećena i strahova, bez težine i dodatnih obaveza koje za sobom vuku konkretne posljedice.

Poput američkog obrazovanja u kojem je nastavna građa zanimljiva, učenici slušaju nešto zabavno od nekoga, vjerojatno predmetnog nastavnika, koji govori o nekakvim sadržajima, i to zna biti simpatično. O takvoj nastavi pričaju veselo, skakuću i raduju se novoj zabavi. Dakle, treba učiniti sve da prilagodba i podilaženje učenicima bude besprijekorno. I treba ih zaštiti od teških i složenih književnih tekstova koji ne stvaraju nedoumice.

U kakve će čitatelje izrasti zasad nije važno. I ako se slučajno susretnu s tekstom koji raspravlja o Krleži kao piscu izrazitog nacionalnog nadahnuća, što će pri tome pomisliti o nacionalnim vrijednostima, o ideji nacije i o tako predstavljenom piscu? Možda samo to, dobar je pisac jer eto pisao je nadahnut nacionalnim osjećajima ili nešto sasvim drugo, ili će sumnjati u cijelu konstrukciju? Ili ništa ako se nije susretao s njegovim tekstovima.

Evo primjera, u zadnjem broju Umjetnosti riječi na početku stoji tekst Vladimira Bitija, “Miroslav Krleža i povijest hrvatskoga razvlaštenja”, (1-26). Autor govori kako je recepcija Krležina djela jednostrana jer su dosad prešućivane “njegove gotovo cjeloživotne opsjednutosti hrvatskim nacionalnim pitanjem.” I upravo po tome Biti Krležu njegovom dramskom prozom Hrvatski bog Mars, nadovezuje na “modernističku tradiciju tugovanja za domovinom”, koja ju je davno započeo Matoš sonetom 1909. Krleža prema Bitiju svoju opsjednutost hrvatskim nacionalnim pitanjem ugrađuje u “homogenizirajuću i nekritičku projekciju nacionalnoga osjećaja.”

Dakle, što bi čitatelj trebao ili mogao prepoznati u tako formuliranoj konstataciji? Možda se nađe koji čitatelj s pitanjem na usnama što s neobičnim sintagmama poput one poznate Reinharda Lauera “Krleža je mislio kao Hrvat”, ili “Kao što je Krležino stvaralaštvo nezamislivo bez Hrvatske, tako je i Hrvatska nezamisliva bez Krleže”, ili prema Gotovcu “Krleža je uvijek u Hrvatskoj, ma gdje bio; i Hrvatska je s Krležom uvijek u svijetu.” Pisalo se i mislilo tako prije Bitijeve konstatacije o Krleži i njegovom nacionalnom nadahnuću. A netko bi se mogao pitati što pak s onima koji smatraju da je pisac u svakom pogledu nadišao granice nacionalnog.

Kratkim ekskursom samo se želi istaknuti koliko dilema i sumnji otvara rasprava jednog respektabilnog teoretičara, a nije riječ o neprohodnim teorijskim pitanjima već o svrstavanju pisca u određeni povijesno-kronološki kontekst te poetičke i političke okvire. Dakle, i na to treba računati – analitički tekstovi trebaju čitatelje koji ipak moraju biti upućeni u književno polje i u prostore književnog stvaralaštva.

Miroslav Artić

 

   

 

Imate mišljenje? Iskažite ga!
Loading...