Umjetniku Ivanu Markoviću na izložbi ukrali butelje i bombonjeru

Ivan MarkovićSvi su se novinari kulture sinoć sjatili na otvorenje Miroove izložbe, a ja sam iz svojevrsnog kaprica s redakcijskim kolegama Pavlom Svircem i Feđom Gavrilovićem otišao na otvorenje izložbe mladog umjetnika Ivana Markovića, u Staroj gradskoj vijećnici na Gornjem gradu. Izložba je to u sklopu ciklusa intrigantnog naziva Mladi umjetnici u Galeriji Kristofor Stanković.

Na izložbi smo saznali da je mladi umjetnik, osim što je umjetnik, također i soboslikar.

– I Hitler je bio soboslikar – promrsio je Svirac. – Ali ga za razliku od ovog Markovića nisu pripustili na likovnu akademiju. A, da jesu, tvrde psihoanalitičari, vjerojatno uopće ne bi podemonio, nego bi isto ovako, zadovoljan i ispunjen, po Njemačkoj pravio izložbe na kojima bi spajao svoje soboslikarsko iskustvo s umjetničkim iskustvom.

Uzeli smo lijepo odštampane kataloge, prelistali svaki svoj primjerak, praveći se udubljeni u to. Unutra je, između ostalog, pisalo da umjetnik Marković ili farba s tatom zidove u njihovom soboslikarskom obrtu ili radi u ateljeu, pa to onda postaje „dio jedinstvenog spoja koji rađa novu i drugačiju dimenziju, onu u kojoj naslijeđe prosijava novim spektrom i drugačijom čarolijom“.

– Blago njemu, da bar ja imam takav skladan odnos sa svojim starim – zavidno će Svirac. – Da s njim tamo u Đakovu radim na zemlji, a poslije onda pišem prodavane, pučke romane u stilu Janka Matka. A ne da se ovako klošarim po kulturnim događajima zbog krekera i cuge… I zato što su mi isključili struju, pa me doma hvata tjeskoba čim se počne smračivati.

– Došao si danas očito na krivu adresu. Koliko vidim, na ovom događaju nema nikakve cuge, čak ni sokove nisu donijeli. – Pogladio se Feđa po bradici, kružeći pogledom po prostoriji.
– Ćorak – Svirac će rezignirano.
– Nego, kako ti se sviđa izložba? – pitao me Feđa da ne bi bilo da raspravljamo samo o teškim banalijama.
– Pa, dobra je… Kao da sam ušao u neku ukusno uređenu prodavaonicu boja i lakova, pa razgledavam zanimljive, poticajne uzorke… I dobivam ideje u koje bih sve boje mogao obojiti vlastiti životni prostor.
– Takvi jednobojni radovi u likovnoj se umjetnosti nazivaju monokromi – poučio nas je Feđa glasom kao da gostuje u nekoj od emisija HTV-ovom obrazovnom programu.
– A, mi smo monokromoroni koji će ostat suha grla. Bolje da smo ipak otišli na otvorenje Miroa. Tamo bi se morali naguravat za cugu, ali bi barem bilo cuge. I prijeko mi potrebnih kanape sendviča da malo osvježim svoju monotonu prehranu od koje bi uskoro mogao dobiti skorbut kao Jack London dok je lovio kitove na Aljasci.

Koju minutu kasnije, Feđa je oštrim okom spazio ukrasnu vrećicu odloženu uz zid pored ulaza u prostoriju. U vrećici su se nalazile dvije butelje vina i bombonjera. To je valjda neko od umjetnikove rodbine donio umjetniku na poklon. Feđa, Svirac i ja u trenu smo se pogledali. Svoj trojici u pogledu nam se vidjelo da smo spremni to ukrast i odjurit van. Feđa se pokazao kao najodlučniji, najhrabriji. U hipu je, kao Raskolnjikov sjekiru, zagurao tu vrećicu pod svoj baloner i zbrisao van na dobro osvijetljenu Ćirilometodsku. Bilo je neke upravo demonske metode u toj njegovoj krađi i bijegu. Svirac i ja pojurili smo za njim.

U onom parku iznad Štrosa sladili smo se bombonjerom, ukusne čokoladne bombone punjene kokosom i karamelom, zalijevali smo dobrim, trpkim vinom iz ukradenih butelja, bez straha da ćemo jedan drugome prenijet žvale ili herpes.

Uskoro je za nama došla kustosica Markovićeve izložbe, dvoimena Marijana Paula Ferenčić. Ugledavši raskupusanu bombonjeru na klupi, butelje u Svirčevoj i Feđinoj ruci, rekla je pomalo rezignirano, kao da je mamurna i kao da joj je sve svejedno:

– A, vi ste to ukrali… Marković je u Vijećnici organizirao pravu istragu, kao u Agathi Christie. Sve posjetioce je zatvorio u dvoranu i podvrgnuo unakrsnom ispitivanju… Osim što je soboslikar i umjetnik, pokazao se i kao vješt detektiv amater.
– Sad je s tim detektivskim ispitivanjem njegova izložba dobila i zadah konceptuale – dobacio je, do buteljiranog vina sve bolje raspoloženi Feđa.
– Trebalo bi vas ftokat i stavit na fejsbuk – primjetila je Marijana Paula Guadalupe Gonzales.
– Može, može – odmah je prihvatio Svirac. – Danas ionako još nisam objavio niti jedan post. A, da Feđa nije maznuo ovu bombonjeru, bome bih i postio… Kakve su to izložbe bez cuge? Pa to je kao da vas ja pozovem sad doma u goste i ne ponudim vas ni čašom vode. Izložba za mlade bez cuge… Katastrofa. I još na Gornji grad se moraš penjat… Uopće se ne kajem što smo mu zdipili poklon. Neka mu to bude škola za idući put.

Željko Špoljar

Imate mišljenje? Iskažite ga!
Loading...