Umjetnici, radnici i hejteri

New York TimesČitam Updikeovu biografiju, autora Adama Begleya, impozantno izdanje objavljeno ove godine.

Orhan Pamuk je entuzijastično preporučuje u New York Times Book Reviewu, u recenziji u kojoj iskazuje golemo divljenje Updikeovoj protestantskoj radnoj etici; njegovu predanost radu Pamuk cijeni i više nego njegov talent. John Updike je također bio ovdje, u MacDowellu. Kad je 1981. godine primao veliko priznanje, nagradu Edward MacDowell Medal for Literature, dao je jednu od svojih najcitiranijih izjava, punu (glumljenog) čuđenja o nagrađivanju pisaca. “Oni spavaju cijelo jutro, dok drugi ljudi ustaju u šest i trče na vlak i vraćaju se kući tek u pet. Pisci su nepošteni, nepopravljivi, rano propadaju, a kasno procvjetaju.” Iako je kasnije ovo obrnuo u pohvalu piscima – jer to svoje nepošteno, lijeno propadanje hrabro provode sami i na vlastitu štetu, i tu se načas pokazala ta Updikeova protestantska radna etika. On nije od onih koji provode dane u krevetu.

Nisam ni ja. Kao i uvijek, donijela sam ovdje tonu nedovršenih poslova, prenijela u ovu park šumu u New Hampshireu svoju utrku s vremenom, u kojoj mazohistički uživam, valjda – jer zašto bih se inače zbog nje tako dugo i tako voljno odricala društvenog života, šibala se krivnjom za svaki predah od posla koji uzimam rjeđe nego što je zdravo. Ima u tome nekog fanatizma, a ovdje, gdje imam vremena razmišljati o sebi, o svom životu, shvaćam da si svojim napornim križarskim ratom za feministički “having it all” radim štetu. I tijelo mi to govori: onaj kašalj me brine, sad već imam napadaje kao Walter White. Ne pazim na sebe.

Razmišljam o tome dok čitam o Updikeovom radoholičarstvu. (Njegovo je bilo povlašteno radoholičarstvo, ipak. Netko mu je peglao odijela i košulje, kuhao mu ručak dok je on, zavijen dimom, lupao po mašini.)

Umjetnici u MacDowellu također su prije svega – radnici. U prosjeku svako drugi dan netko od stipendista koji uskoro odlaze održe malu prezentaciju svog rada. Iako kolonija dosljedno provodi svoj moto Freedom to create i ne zahtjeva od autora apsolutno nikakav dokaz da vrijeme u koloniji nisu proveli spavajući, većina ovdje radi puno i stvara fantastične stvari. U ponedjeljak je Ravi Shankar, pjesnik, profesor i urednik časopisa Drunken Boat, pročitao prezanimljivo, dugačko poglavlje iz knjige koju ovdje piše, o tome kako je prošle godine proveo tri mjeseca u zatvoru, nakon čega su ga mediji počeli progoniti jer katedra i kaznionica ne idu zajedno pa je skoro izgubio posao. Jedna australska redateljica pokazala je ulomke iz dokumentarnog filma što ga je snimila u SAD-u i sad ga montira – film prati njezin suživot s tri muškarca koji se identificiraju kao pedofili, ali nikad svoj seksualni nagon nisu upraznili nego ga kontroliraju – navodno, iako je jednome od te tih muškaraca teško povjerovati da zaista nije napastovao usvojenu djevojčicu koja ga je optužila da to jest učinio. Nakon projekcije bila je diskusija koja je potrajala satima, i nije se razgovaralo samo o moralnom aspektu ovog kontroverznog filma nego i o njegovim umjetničkim posebnostima. Onda, jedan autor iz Somalije, koji snima dokumentarnu seriju o novijoj povijesti svoje zemlje, s naglaskom na lidere – izuzetne žene i muškarce – koji su se borili protiv opresije. Svaki od ova tri projekta je potreban i važan, i razotkriva neke neugodne istine s kojima je dobro suočiti društvo. I u svaki je uloženo jako puno rada. I muke. Onakve o kojoj pjeva Iggy Azalea u pjesmi Work. Onakve o kojoj pjeva Henry Wadsworth Longfellow u pjesmi A Psalm of Life.

Umjetnost ne može živjeti od talenta, kao što čovjek ne može živjeti od zraka. Treba zasukati rukave. A oni koji to rade, često su meta hejtera. Pritom, žene su češće meta hejtera nego muškarci. Lena Dunham, na primjer, kojoj je New York Times Magazine ovog tjedna posvetio naslovnicu i obiman tekst najave njezinih memoara. Ili Lana Del Rey. Ili glazbenica Grimes, još jedna mlada žena koja s protestanstkom radnom etikom i dugim jezikom. (Napali su je kad je odbila politi se kantom leda i donirati novac ustanovi koja vrši testiranja na životinjama pa je tri dana plakala zbog toga. Upisala je i tečaj pametne, kontrolirane medijske komunikacije, ali kaže da nije ništa naučila.)

Lena Dunham, glumica, spisateljica i redateljica serije Girls, također je teško podnosila napade ciničnih mrzitelja. Kaže da bi je očaj ponekad srušio na pod. Ali onda bi, nakon nekog vremena ipak ustala – “jer s obrazom zalijepljenim za pod baš i ne možeš raditi”.

Maja Hrgović

 *Tekstovi Maje Hrgović, autorice romana Živjet ćemo bolje (biblioteka Arteist, 2013.), o životu u koloniji MacDowell, izlazit će na Arteistu ponedjeljkom i srijedom.

Imate mišljenje? Iskažite ga!
Loading...