Ulizivanje Zlatanu Vehaboviću

pogled u cuduOvaj tjedan sam s kolegom Pavlom Svircom otišao na izložbu Marka Tadića u Veliku Goricu, u Galeriju Galženica.

Jebena je to galerija, možda najbolja u Hrvatskoj, ima socijalistički šank u predvorju. Bilo je vinčine, mineralne. Već sam se za tim šankom dosta naroljo. S Tadićem sam nekada studirao filozofiju na Hrvatskim studijima, slušali smo dobru mjuzu, Platona kod profesora Jure Zovka, gledali neke dobre filmčuge, brstili politiku, imali džepove pune snova i mislili da ćemo baš mi svojom umjetnošću promijeniti ovaj tugaljivi svijet.

Svirac je bio oduran, odmah je pokazao svoj provincijalizam, svoju očaranost ljudima koji su se istakli u medijima. Sav se raznježio, uskurčio kad je na Markovu izložbu ukoračio slikar Zlatan Vehabović. Odmah mu se krenuo nešto ulizivat. Počeo je pred njim pljuvat mladog slikara, Markovog prezimenjaka Stipana Tadića:

– Ne podnosim njegove nenarativne, ironične slike. Najlakše je biti ironičan, sprdat se sa svime, glumit budalu. Ali teško je dobit tu tvoju narativnost, blagu magiju na slikama… Ja sam Ninoslavu Paviću predložio da u ured stavi onog tvog kita o kojem je Jergović pisao u Subotnjoj matineji… O mojoj knjizi je Jergović isto napisao tekst, uskoro će izać u Jutarnjem. On kuži kad se netko ne libi osjećaja, emocija….  Kao ja u pisanju i ti u slikanju. U Večernjem su članci o tvojoj izložbi i mojoj knjizi izašli isti dan, jedan pored drugog. A moj tekst u Hrvatskom listu Slaven Letica je opremio tvojom slikom, onom začaranom posadom.

– Jadan si, prekjučer kad si u Palinovki sjedio s Feđom Gavrilovićem i Stipanom Tadićem ironično si govorio o Zlatanovim slikama, usporedio si ih posprdno s Jergovićevom prozom, a sad tu sereš, smrade dvolični – rekao sam mu na uho.

– Ajd ti ne seri – odvratio je Svirac i nastavio se ulizivat Vehaboviću.

Govorio mu je kako se jako pozgodnio u zadnje vrijeme, kako mu se sa uspjehom u slikarstvu popravio i izgled.

– Sad si ful privlačan… I super ti je ta uska jakna kakvu nose engleski pjevači. I friz ti je jeben. Jebeno je i to što si visok, ta visina te baš ističe, markantan si, upečatljiv ko i tvoje slike… Baš sam te maloprije gledao kad si stajao s kiparom i skladateljeom Vojinom Hrastom, obojica visoki kao hrastovi u tim uskim jaknama… Totalno ste svojim pojavama digli Markovu izložbu. Ja sam vas fotko na mob, stavit ću vas u Story za onu rubriku Ritam grada. Ja sad pišem i za Story. Ti znaš, Zlatan, kako je to kad te svuda počnu razvlačit, sve mi je to malo naporno, ali ne možeš odjebavat ljude. Pisat ću i za Konturu, jel pratiš Konturu? Mogo bi se dogovorit s Feđom da tebe predstavimo u idućem broju ako ne prezireš Konturu… I super mi je kako ste maloprije ti i Hraste govorili kako ste upisali kik boksing. To ću i ja isto upisat… To mi je tolko nekako kul. Kao, osjetljivi smo umjetnici, ali i treniramo kik boksing… Kad to izađe u Storiju, ženske će još više popizdit za nama. Ma, dobro je nama, dobar je osjećaj kad zajašiš na val – srao je supijani, razdragani Svirac.

Čak sam i zavidio tom jadnom debilu koji je naglo postao tako samozadovoljan. Vehabović ga čak nije ni odjebo, mirno je, uz pokoji smješak, odslušao njegovu tiradu na terasi Galerije s lijepim pogledom na Veliku Goricu. Mjesec je bio pun, i fakat se stvorila neka melankolična atmosfera kao u animiranim filmovima Marka Tadića koje je izložio na izložbi. Ekrane je ubacio u pomalo kniferovske drvene kutije. Ne znam zašto sam naveo pridjev kniferovski, valjda zato što je ovaj tjedan sve u znaku Knifera.

O Markovim filmovima porazgovarao sam s kustosom izložbe Klaudijom Štefanićem, izvrsnim kozerom koji svaku neobaveznu temu začini nekim upečatljivim detaljem, erudicijom. Klaudio je pripadnik stare škole, ima neku otmjenost, ali može i popit loša, radnička pića. Lagano smo izogovarali i Bućana, da je ogavno bahat, da pljuje i konceptualiste i ove nove štafelajce, a da misli da je samo on našao pravi put u umjetnosti, iako mu ta umjetnost bazdi na bunt neke povampirene, jako mlade feministkinje koja je svoje suvremene ideje odlučila izrazit kroz likovnost.

Svirac je dno svog provincijalizma i očaranosti umjetničkim selebovima pokazao kad smo se nakon izložbe u skupim kolima Marka Tadića dovezli u Krivi put. Tamo je s nama za stol sjela glumica Jadranka Đokić i Svirac se totalno izbezumio; onakav škrt, čak joj je na svoj račun donio rakiju. I onda ju je krenuo daviti. Kako mu je redatelj Raponja, koji po njegovoj knjizi radi predstavu, u povjerenju rekao da je ona, Jadranka, najtalentiranija glumica u Hrvatskoj i da ju je Raponja kao pedagog u Puli otkrio kad je imala jedva petnaest godina.

– Rekao je da si i tad već rasturala. Da si već tad bila jebena glumica, pod jebena mislim jebeno dobra. Opisao te kao nekog glumačkog Mozarta.

Jadranki su na te riječi, vidio sam, dodatno zasjale oči. Pohvala svakom godi.

I u tom nekom naboju međusobnih pohvala krenulo je rundanje, pivo, rakija, vino. Svirac se oblio kao zvijer.  Vehabović nije išao s nama u Krivi put i time je dodatno zaokružio tu neku svoju narativnu mističnost. Jer kad do fajrunta ostaneš u Krivom putu, nekako svi izgube svoje aureole. Jadranka je pred kraj postala i malo nervozna. Svirca je nazvala lešinarom koji s njima pije samo zato da bi o tome mogao pisat u Storiju. Čak je i Vojin Hraste pred kraj gubio onu svoju mediteransku živost, splitski uvrnuti smisao za humor počeo mu se gubit u nekim nebulozama.

Sve u svemu, lijepa večer. Zaboravio sam napomenuti da Markova izložba nosi naziv „Pogled u čudu“. Takav sam pogled imao i ja kad sam se jutros probudio i na svojim butinama ugledao Svirčevu raskuštranu kokoticu.

Željko Špoljar

Imate mišljenje? Iskažite ga!
Loading...

This website uses cookies to improve your experience. We'll assume you're ok with this, but you can opt-out if you wish. Accept Read More