Ulizivanje Oliveru Frljiću

Jazavac

Vidim, kolega Svirac nije napisao izvještaj s Frljićeve predstave Jazavac u Kerempuhu. Ni sa Storibukovog partija. Pa ću onda ja. Svaka kuna dobro dođe.

Svi smo nakon Frljićeve predstave kolektivno završili na Storibukovom partiju u nekakvom bircu u Preobraženskoj. I Frljić. Svirac mi je bio oduran među svom tom ekipom. Opet je nešto počeo lamatat onim svojim snimačem na mobitelu. Unosio se ekipi iz Storija u facu, da je on osobno dovukao Frljića na parti, da je htio namjestit da se Oli sretne sa svojom bivšom ljubavi Danijelom Trbović koja je ujedno kolumnistica tog Storibuka. Da je to napravio iz eksperimenta, možda se nešto dogodi među njima što bi moglo na naslovnicu idućeg Storija. Danijela se toplije držala prema mladunčetu udava što ga je oko vrata donio voditelj HTV-ovog Regionalnog dnevnika Damir Smrtić, nego prema Frljiću.

Kao onu večer kad se nakon izložbe Marka Tadića u Gorici počeo bezočno ulizivati  Vehaboviću, Svirac se sad pak uhvatio malo krupnije zvjerke, Frljića. Propitivao ga je bi li i njega mogao spojiti s Ljuštinom.

– Pa da i ja napravim neku laganu predstavicu za Kerempuh, tu ima love, Ljuština zna s parama. I ja bi isto tako napravio tekst za neku laganu predstavu da se Zagrepčanci malo opuste, nasmiju… Ova tvoja predstava mi je bila super… pogotovo kad su glumci pljuvali jedni druge, komentirali jedni druge, kritizirali se… Malo mi je padalo kad si stavio u predstavu satiru političara i Isusa, to uvijek ispadne malo jadnije, spusti tenziju, humor podebili do kraja, ali, znam, narod to stalno nanovo puši, narod to voli. Jazavac, prethodnik Kerempuha, je i napravljen na toj spici. Jedeš kobasicu sa zeljem i gledaš Gumbeka na sceni kako nešto benigno potprcava političare, Zagrepčanci to vole, osjete kao da prisustvuju nečem jako buntovnom, pa se domeka vrate rasterećeni… I fakat, trebalo bi u Kerempuh vratit to da se uz predstavu poslužuje kobasica sa zeljem… – trkeljao je Svirac.

– Oćeš reć da sam se prodo Ljuštini? – nabrušeno će Frljić.

– Ma, nisi… Lagano si u predstavi podbo i njega… Ono kako je slizan s Bandićem… Jebeno si mu zasolio… Mora da je Ljuština popizdio… Samo da ti ne skine predstavu… Valjda neće, publika je dobro reagirala…

Nisam to više mogao slušat. Bijesno sam odgurnuo čašu s koktelom i otišao iz tog mondenog birca. Svjetske elite to i žele, mislio sam hodajući Bogovićevom prema Trgu – žele da svi podebilimo, da radimo šaljive, blago denuncijantne predstave za puk, predstave kojima redatelji kao nešto podjebavaju, a samo gledaju gdje će pokupit neki honorar, dotaciju za svoja sranja, jadni klauni političkih i gradskih moćnika koje u tim predstavama mogu prcat, ali samo do kuda im ovi dopuste. I moj se kolega Svirac dobro uklopio u taj trend sustavnog podebiljavanja. Odurno! Treba pisat istinsku književnost, treba u tome ustrajat, o mom romanu Štakorbar neće bit ni riječi kad izađe idući mjesec, jer pravu književnost odjebavaju od svuda, to je prepreka u misiji zaglupljivanja ljudi. Moraš pisat debilarije ko moj kolega Svirac, Tomić i ostali… Samo tad opstaješ. Moraš pisat lake kolumne za Storibuk, ili radit šaljive predstave za Kerempuh u kojima prepričavaš nanovo sve fore iz Bobija i Rudija. Pa onda malo spominjanja kurca, pičke, jebanja u guzicu… I onda se narod smije, prihvate te. Odvratno, nikad neću pristat na to. To sam mislio dok sam grabio prema tramvajskoj stanici. Mrzio sam Svirca koji me na partiju pred svima pripit podjebavao da pišem romane koje mi ni vlastita mama ne želi čitat, da pišem kao najodurniji smor, da sam teški šupak koji još brije na Albaharijevu poetiku iako je već 2014.

Željko Špoljar

Imate mišljenje? Iskažite ga!
Loading...