Ulizivanje Alidi Bremer

Gospodin FulirOpet sam po tko zna koji put zapao u potištenost, malodušje. Stojka je naglo otputovala u Rijeku i ostavila me samog s Jergovićevom kozom Bijelkom.

Otišla je dati podršku svom rođaku Valeriju Jurešiću koji je, nakon ne baš uspješne kandidature za gradonačelnika Krka, preselio u Rijeku i postao županijski pročelnik za kulturu, sport i tehničku kulturu. Na izvanrednim vijestima viđen je kako se poput biljke penjačice pripija uz primorsko-goranskog župana Komadinu dok se ovaj pred novinarima kleo da je ministar Linić čist kao suza u aferi Spačva. Linić je drugi dan smijenjen, a riječki književni kritičar Božidar Alejbegović osjetio je da je sad pravi trenutak da se napokon jednom za svagda obračuna i sa Stojkinim rođakom Valerijem za kojeg već skoro čitavo desetljeće tvrdi da mu je, usprkos potpisanim ugovorima, ostao dužan novce za kritike što ih je ustrajno pisao za časopis O.p-a.

Ja pak više nisam znao kome pripadam. Ljevičarska ekipa u Limbu savjetovala mi je da se prestanem družit s Čadežom, on je kompromitirani gubitnik, ustaša i antisemit. Ivančić ga je, uvjeravali su me, totalno sasjekao u polemici, poigrao se s njim kao mačka s mišem kojeg ne želi pojesti nego se samo tako malo zabaviti, stat mu šapicom na rep kad ovaj pokuša klisnut u rupu. Tako su mi govorili, a kad sam im ja na to u jednom trenutku, podgrijan pelinkovcima, u bijesu odvratio da u itekako čitanom tjedniku Dnevno misle sasvim suprotno i da su Čadeža opisali kao usamljenog, nepotkupljivog desperadosa koji je „iz svog braniteljskog revolvera pocmekao jednog za drugim, drugove Ivančića, Đikića i Frljića“, počeli su mi se smijat i nazivat me malim, priglupim ustašom. Zamalo sam se potukao s novinarom Lasićem. Tražio sam da mi se ispriča za to što me nazvao glupim ustašom. I ispričao mi se, ali nekako posprdno.

Mučilo me i to što sam odbio sudjelovat na Europskom festivalu kratke priče. Možda nisam trebao, sigurno nisam. Srećko Horvat mi je to ljubazno sredio, a ja sam išao glumatat nekog zajebanog tipa koji si može priuštit da to odjebe. Htio sam biti iznad tih nikom važnih pisaca amatera, kako ih je Čadež nazvao u tekstu u subotnjem Jutarnjem. Koliki je kod nas književnost amaterizam dokazuje i to što se Horvat, nakon što je ispušio kao filozof, tv- voditelj, publicist, inspicijent na Dubrovačkim ljetnim igrama, festivalski organizator, DJ u klubu P.E.N. centra, pastir i novinar, naglo bez beda prebacio na književnost i svojim kratkim pričama odmah dobio priliku debitirati na Europskom festivalu kratke priče, bez kompleksa uzevši mjesto jednom Gordanu Nuhanoviću koji kratke priče piše još od kad je u Majkama svirao Kilmister.

A ja ću na kraju završit na vjetrometini. Past ću godinu na Filozofskom, ljevičari će me odjebat, neću ni prismrdit Le Mond Diplomatiku, a Čadežove puste priče, obećanja i savjete moći ću okačit Jergovićevoj kozi Bijelki o rep. Jebe se Čadežu, njemu plaća, kakva-takva, u Jutarenjem redovito ide, on se tamo zna snaći, pliva nekako. I tko zna za kog on zapravo radi, tko ga štiti, tko stoji iza njega? Dugo on opstaje u EPH… Toliki su od tamo izletiti, čak i Denis Kuljiš, Pofuk, a Čadež još postojano piše za Jutarnji.

U tom malo prije spomenutom tekstu u subotnjem Jutarnjem izgadio je čitavu hrvatsku književnost, posebno je kiblu po glavi istresao Perišiću i Edi Popoviću, a uzdigao pak Jergovića i Aralicu. Očito je, netko vrlo moćan stoji iza njega, daje mu naloge. Posebno je zanimljivo da uvijek uzdiže desničare ala Aralica, Dolenčić ili još neautane desničare ala Jergović, a zapjenjeno u zadnje vrijeme sere isključivo po teškim ljevičarima: Mani Gotovac, Šerbedžiji, Đikiću, Ivančiću, Staziću, Frljiću…

Shvatio sam da je život teška kurčina i da ljudi nakon tridesete svi sve rade iz nekog jadnog interesa. Samo neka odurna, gnjusna umrežavanja… Samo gledaju tko će koga iskoristiti za nešto.

Kad bolje razmisliš, to već počinje u vrtiću, ta udruživanja. Dva, tri debila se istaknu, udruže i kinje druge. I onda još pronađu nekog u sebe zakopčanog čudaka što u kutu vazda lutkicama kida glave, rastavlja igračke, neko dijete-Čadeža pa ga nahuškaju, potplate pudinzima da za njih maltretira ostalu djecu.

Kanta s govnima još mi je bila u stanu. Nije mi to više bio neki bed. To mi je već postalo kao neki kućni eksperiment, promatrati kako se izmetine vremenom pretvaraju u nešto nalik sivo zelenkastim okaminama kakve se viđaju na velebitskim stijenjacima. I vonj se nakon dužeg vremena pretvori u nešto nalik iskonskom mirisu, poput mirisa sijena, pšenice ili mora.

Taj miris me krijepio, raščišćavao mi misli, budio u meni, usprkos svemu, nagon za borbom, samoodržanjem u ovoj prokletoj bari pirana i ulješura. Nisam htio da me Čadež sa sobom povuče na dno, zapravo da mene zagura u mulj, a on da po običaju nastavi plutati na masnjikavoj površini zagađene rijeke čiji ga tok polako ali sigurno vodi prema tko zna kojem ušću.

Pala mi je na pamet ideja da književnici i prevoditeljici Alidi Bremer pošaljem pomalo ulizički mejl podrške u vezi Čadežovog napada na nju u Jutarnjem, da se u njezinim očima distanciram od te mutivode i možda, zašto ne, dogovorim neki prijevod svoje proze na njemački. Sjeo sam za laptop i u pet minuta sastavio tekst:

 

TO: Alida Bremer

FROM: Pavle Svirac

Poštovana Alida,

Dugo pratim Vaš rad i Vaša zalaganja da se naša mala hrvatska književnost preko Vaših izvrsnih prijevoda dostojno promovira u Njemačkoj. I ja nešto piskaram… Ni približno tako dobro kao vi. Ja piskaram, vi pišete. Zapravo, vi ne pišete nego stvarate svjetove, kako je to jednom Jergović rekao za Slobodana Novaka, a onda ga je pak zbog te krasne, spomenarske izjave Dražen Ilinčić uključio direktno preko telefonske linije u Pola ure kulture da još malo proširi tu svoju lijepu misao. Poslije je pak Jergović zauzvrat opširno intervjuirao Ilinčića za Jutarnji i postavljao mu ulizička pitanja u stilu, godi li vam, Dražene, kad vas ljudi prepoznaju na tržnici, a Ilinčić se na to toliko rastopio da je čak i sam počeo pisati knjige koje mu vi, s pravom, niste ni pokušali ubaciti na njemačko tržište. Sve ovo napominjem Vam kako bih naglasio koliko ne trpim ulizice.

Oduvijek sam se gadio laskavaca. Mislim da vam to itekako dokazuje koliko mi je bilo teško uopće odlučiti se da Vam pišem i da možda i sam u Vašim očima ispadnem jeftini laskavac. Oprostite na ovoj možda malo nezgrapnoj konstrukciji rečenice, ali tako to ispada kad čovjek napokon odluči bez ikakve kalkulacije izreći što osjeća.

Jako sam težak u komunikaciji s ljudima, teško nalazim prave riječi, ali nakon čitanja vašeg romana Olivas Garten nisam se mogao suzdržati a da Vam se ne javim.

Vaš roman naručio sam iz Njemačke preko Amazona. Čitao sam ga uz pomoć rječnika. Moj djed Bajo Svirac kao domobranski časnik po prirodi posla dosta se družio sa njemačkim oficirima. Oni su mu poklanjali slikovnice koje je on i nakon Blajburga sačuvao i čitao mi ih na njemačkom pred spavanje, tako da mi se taj jezik od malih nogu zavukao pod kožu, kao i izmoljavanje Očenaša u krevetu.

Mislim da je odlična ideja što ste roman odmah napisali na njemačkom. Njemački Vama leži čak bolje od hrvatskog, baš kao što je Nabokovu engleski bolje ležao od njegovog materinjeg ruskog. Nisam bez razloga spomenuo Nabokova. Vaš Olivas Garten jako me po zahtijevnoj strukuturi, ambicioznom odabiru teme te majstorstvu izvedbe podsjeća na Nabokovljev bildungs roman Ada.

Možda je baš zato Jergović, oprostite na grubom izrazu, ali ne mogu se suzdržati, popizdio i na kavi u Van Gogu nahuškao na Vas Čadeža kao bijesnog psa. Jer i on je pokušao napisati sličan takav roman. Ali njegov „Rod“ Vašem „Olivas Gartenu“ nije dostojan ni oglancati korice.

Najviše ljubomore kod Jergovića je, uz vaše literarno majstorstvo, zasigurno izazvalo to što ste Vi svoj roman sposobni napisati na njemačkom, dok on, koji se u Rodu diči da potiče od Nijemaca Stublera, ne zna prepričati na njemačkom svojoj kozi Bijelki ni osnovnu radnju „Hajdi“. Ma, ne zna on na njemačkom naručiti ni Frankfurter hrenovke na bečkom štandu.

Ali o tome Vas puno bolje na privatni mesiđ može obavijestiti Vaš i moj dobri prijatelj Srećko Horvat. On je dosta putovao s Jergovićem po inozemstvu i izravno svjedočio njegovoj nemuštosti. Navodno je Jergović uzimao privatne satove njemačkog kod profesora Žmegača. Ali nije mu išlo, ti satovi bili su uzaludniji od zalijevanja umjetnog cvijeća. Profesor Žmegač mu je čak pomoću kućnog pianina putem glazbe pokušavao utuviti neke njemačke fraze, ali sve se to o Jergovićev sluh odbijalo kao meci o FBI-pancirku. Pri tom je Žmegač Miljenku stalno Vas nametao kao primjer: „Alidin njemački teče kao što prljava voda otječe iz zapušene slavine prepune manovski umrtvljenih žohara!“

Eto toliko, dier liben Alidas! Volio bih da jednom zajedno popijemo kavu, po mogućnosti na lajpciškom sajmu knjiga. Spomenuo sam Vam na početku da i sam ponešto piskaram, pa ako vas eventualno interesira mogao bih vam poslati nekoliko poglavlja. Bila bi mi velika čast čuti Vaše mišljenje. Isto kao i Vi, kako ste izjavili u intervjuu u Der Zajtungu, žudim za danom kad ću se uspjeti osloboditi baš svih zamornih obaveza i posvetiti isključivo pisanju. Vi doista previše vremena trošite za promoviranje hrvatske književnosti u Njemačkoj, a zauzvrat iz vlastitog dvorišta dobivate uglavnom – pljuske. Em smo Horvati, rekao bi Matoš. Koliko ste još samo divnih knjiga mogli napisati da se niste toliko nesebično satirali za opće interese hrvatske književnosti… Ali od kuknjave nema neke koristi, Vi to najbolje znate, vrijedna pčelice, dobra vilo hrvatskih prijevoda na njemački. Do viđenja u Lajpcigu!

Vaš Pavle S., autor pikarskog romana „Književna groupie“ koji bi, uz malkice Vaše stručne pomoći, uskoro možda mogao ugledati svjetlo dana i na njemačkom govornom području.

 

Nešto kasnije, Boris Postnikov došao je do mene pogledat kako je Jergovićeva koza. Donio joj je riblje kosti, a meni kuvertu sa tristo pedeset kuna i cede s nekakvim francuskim esejom o odjeku afere Drajfus u Prustovoj prozi koji sam preko google translejta trebao prevesti za idući broj Le Mond Diplomatika.

To me toliko nabrijalo da sam odlučio kasno navečer izaći u Vintiđ u Savskoj. Čuo sam, tamo izlazi Globusova novinarka i spisateljica Mirjana Dugandžija, hoda po tom rok klubu kao sablast koja se u ovaj svijet vratila samo kako bi pronašla svoju izgubljenu ljubav i bila uz nju, odnosno njega u tom svom nevidljivom stanju, nešto kao ona sablast u „Orkanskim visovima“. Privlačilo me to, pomislio sam kako bih joj se u Vintiđu mogao ispriječit na toj njezinoj sablasnoj putanji i otmjeno je zamolit da mi pomogne prevodit tekst o Drajfusovoj aferi.

U Vintiđu Mirjani nije bilo ni traga. Doduše, za kilometarskim šankom primjetio sam jednu drugu privlačnu plavojku, zapravo dvije plavojke: Nevenu Rendeli i Dianu Roko. Komunicirao sam s njima povremeno preko fejsbuka, pa mi se činilo kao da smo općenito frendovi, a ne samo fejsbuk frendovi. Već sam zakoračio da im se javim, ali onda sam se sjetio da bi im morao naručiti piće, a one sigurno piju neke koktele koji u Vintiđu nisu nimalo jeftini. Stara mi zbog te sestrine jebene svadbe tjednima nije poslala ni lipe. Tko zna koliko ću morat razvlačit ovih tristo pedeset kuna što mi ih je donio Postnikov.

Novac. Uvijek me sjebavao u odnosu sa ženama. Gledanje tko će platiti piće. Iako mi je stara solidno zarađivala kao doktorica, nikad mi baš nije davala neku lovu, kažnjavala me za slabe ocjene, padanja razreda. Takav, vazda na rezervi, privlačio sam k sebi isključivo ženske nižeg socijalnog statusa. S njima je u zraku stalno bila ta napetost tko će prvi izvaditi novčarku. To je u meni već u pubertetu počelo gušit svaki osjećaj romantike i načinilo me balzakovskim realistom. Novac sam počeo doživljavat kao neko poluživo biće koje me kinji, ponižava. Evo, i sad me to jebe s Rendeli i Dianom Roko… Uvijek mi se vrati ona odurna zebnja iz puberteta: što ćemo sve popit i tko će to na kraju platit.

Stao sam uz Rendeli i Roko za šank, ali im se uopće nisam javio, ni predstavio. Tako ću ih, dosjetio sam se, moći slušat šta pričaju, a ja se uopće neću morat naprezat održavat konverzaciju, niti im naručivati koktele.

– Bolje da sam ostala doma čitat. Pero mi je posudio „Snjegovića“, novi Nezbov krimić – začuo sam Nevenu.

– Pero Štefanić? – zainteresirano će Diana. – Hmm?….

– Ma, samo si posuđujemo knjige. Pero jako voli krimiće i trilere. Sprema se za onaj neki natječaj Fokusa napisat triler, već im je poslao prva tri poglavlja. Radni naslov mu je „Labirint“.

– Meni je onaj novi sa četvrtog programa, Zekić, isto počeo posuđivat knjige – pohvalila se Diana. – Al sve neke na dalmatinskom dijalektu, Popadića, Smoju, Bulića… Smara me čitat na dijalektu, pola toga ne kužim, ko kad smo u srednjoj morali čitat Ilijadu.

– Neću više ići kod Majstorovićke na večere. Uvijek nariba previše ovčjeg sira u svaku salatu, svu me napuhne – požalila se Nevena.

– Meni ide na živce što stalno priča o Čadežu, Čadež ovo, Čadež ono, ko da je Farel Vilijams…

– Najslađe je zabranjeno voće. Na Čadeža je bacila oko tek kad je ovaj žestoko opleo po njezinom šefu Viktoru Ivančiću – hladno je otpovrnula Rendeli.

– Ti se totalno kužiš u emocije. Nije ni čudo da te zovu bijela Opra, ljubim te u oko! – ne bez divljenja će Diana Roko.

Književna Groupie

*Kupi Književnu groupie! Po povlaštenoj cijeni od 69 kuna, hit knjigu Pavla Svirca, proglašenu kulturnim događajem godine, naručite na info@arteist.hr, s naznakom „Arteist za Groupie“. Dostava u Zagrebu i Splitu je besplatna i vrši se isti dan.

Imate mišljenje? Iskažite ga!
Loading...

This website uses cookies to improve your experience. We'll assume you're ok with this, but you can opt-out if you wish. Accept Read More