Ugušen prosvjed književnika pred Ministarstvom kulture

Prosvjed pred Ministarstvom kultureU ponoć će otkucati Nova godina. A mene nitko nigdje nije pozvao na proslavu.

Mislio sam da hoće, mislio sam da sam ipak postigao neki uspjeh na društvenoj ljestvici i da će netko htjeti ući u mom društvu u Novu 2015. Ali nitko nije htio. Tješio sam se da je to zbog sveopće bijede. Svi su se valjda, ovako kao ja, skutrili u svoja četiri zida i svako malo bacaju požudne poglede na mobitel, sve u nadi da će ih ipak netko u zadnji čas pozvati na neko slavlje. I svi tako čekaju da netko napravi taj prvi korak. A nitko da ga napravi. Tužno. Baš kao kad neki šupak čeka da mu se djevojka u koju se zaljubio prva javi. I onda će se sutradan hrpa njih praviti kao da im uopće nije ni stalo do tih novogodišnjih proslava. Da je to samo jad i napor, zabava za glupe klince.

Oko jedanaest sam postao toliko očajan da sam pomislio pozvat taksi i odvest se u Jabuku. Imao sam člansku iskaznicu, možda bih s njom mogao besplatno upast na novogodišnji parti, ako gore uopće ima ikakvog slavlja. Uzeo sam laptop i po cičoj zimi otišao sjest na klupu, na onu na kojoj sam se mogao priključivat na nezaštićeni EPH-ov internet. Ulogirao sam se na fejsbuk da vidim na profilu od Jabuke jesu li gore organizirali slavlje. I čim sam se ulogirao, iskočio mi je status Društva književnika. Obavještavaju sve svoje članove da na Silvestrovo postavljaju šator pred Ministarstvo kulture u Runjaninovoj. Boravit će u njemu sve dok ne natjeraju ministricu Zlatar da podnese ostavku. Mole i građane da im se pridruže. Trebaju sve moguće potrepštine, od toplih termo čarapa do vreća za spavanje.

To me totalno diglo! Evo gdje ću proslavit Novu godinu! I to mi je blizu Plitvičke! Mogu se vratit doma pješke kad god hoću! Jebeno, proslavit Novu sa svojom braćom književnicima! Valjda će bit i nekih ženskih. Iako su sve mlađe od pedeset učlanjene u ono drugo društvo, Društvo pisaca. Predsjednik Petković i potpredsjednik Perišić opet su pokupili najbolje komade.

Pred Ministarstvom kulture skupilo se dvadesetak pisaca. I fakat su podigli šator. Sličan onom u kojem sam u trećem srednje s đakovačkom ekipom ljetovao u kampu Savudriji. Dominirali su Božidar Petrač i Stamać. Steglo mi se u grlu kad sam vidio da je tu na minus dvadeset došao i stari Slobodan Novak. Sjedio je u kolicima nalik onima kakve je imao Broj jedan. Ogrnut dekom, zurio je pred sebe pogledom koji je izražavao nešto između rezignacije i teške osude. Stamać mu je svako malo nešto šaptao na uho, a Novak je kimao. Aralice nije bilo.

Stao sam među njih. Iako nisam bio član Društva književnika, većina me njih poznavala. Upoznali smo se kad sam na Badnjak s njima demonstrirao u Klubu književnika iz kojeg ih namjeravaju potjerati na ulicu; ta prijetnja deložacijom je i bila glavni razlog za podizanje šatora.

Svjetla na drugom katu Ministarstva bila su upaljena, čula se glasna rok muzika. Mladen Kušec rekao mi je da to ministrica Zlatar čeka Novu godinu sa svojom ekipom, Postnikovim i ostalima.

– Nema kraja njihovoj bahatosti, nepotizmu – promrsio je.

Bilo je nepodnošljivo hladno. Kružile su tri boce rakije da se zagrijemo. Kad sam se podnapio, dohvatio sam u šatoru staru, odbačenu vojnu čizmu. Zafitiljio sam je u prozor Ministarstva. Htio sam se napraviti važan pred književnicima. Neka vide da imam muda, da sam lud. Da sam sin dostojan svog oca branitelja.

Čizma se odbila o prozorsko staklo, nije ga razbila. Uskoro se na prozoru pojavila raskuštrana glava ministrice Zlatar. U ruci je držala čašu šampanjca. Iza njezinog ramena provirivao je Boris Postnikov.

– Niste originalni s tim šatorom! Postmodernistički prepisujete branitelje! A mislila sam da vi u tom vašem tradicionalnom Društvu književnika mrzite postmodernizam! – bahato je nastupila ministrica.

– Bolje da ste se angažirali u prozi, nego ovako za stvarno. Puno je bolje angažirati se u prozi. Ne moraš se smrzavati vani. Liijepo, angažirano pišeš u toplini svoga doma… Preporučam vam da tako napravite. Otiđite doma dok netko nije navukao upalu pluća i napišite neku angažiranu kratku priču o tome kako ste protestirali pred Ministarstvom. Objavite najbolju u idućem Vijencu, a ja ću onda na nju angažiranim protutekstom odgovoriti u Zarezu! – nadovezao se Postnikov s prozora.

– Angažirao sam se ja u tekstu, pa ste me nazvali fašistom! Mene, koji sam u partizanima zaradio kroničnu upalu zgloba, raznorazne ljevičarske fukare nazivaju fašistom! Neću više ništa pisat! Samo ću izravno djelovati svojim tijelom! – mekim će, ali odlučnim glasom Slobodan Novak.

Stamać se nervozno počeo osvrtati oko sebe. Negodovao je što nije došla još niti jedna televizijska ekipa.

– Gdje je Lina Kežić? Kad se ide u Frankfurt ili u Lajpcig na sajam knjige, prva je tu. A sada…

– Smotajte taj šator i kupite se doma! Ako požurite, stići ćete do ponoći! Prije nego krenu petarde i topovski udari – ministrica se i dalje bahatila.

Nismo se pokupili. Kad je otkucala ponoć, ministrica i njezina svita s prozora su nas gađali petardama, rugali nam se. Izmičući se petardama, Stamać je vikao:

– Hrvatske književnike izbacuju na cestu iz njihovog stoljetnog kluba u koji je Krleža dolazio igrat šah! Hrvatski književnici gladni su kruha!

– Ako nemate kruha, jedite kobasice, kao mi ha, ha! – smijala se ministrica i šiknula Stamaću pod noge novu petardu.

Postalo je neizdrživo. I još ta sibirska hladnoća. Mladen Kušec predložio je da razmontiramo šator i odemo doma. Čemu jurišati na vjetrenjače? Svi smo se složili s njim. Jebeš revoluciju. Ona ionako na kraju pojede svoju djecu. Kao ministrica kobasicu.

 

Književna Groupie

*Naručite svoj primjerak hit knjige Pavla Svirca, Književne Groupie 2: Strovaljivanjena info@arteist.hr, s naznakom „Arteist za Groupie“ po akcijskoj cijeni od 69 kuna.

**Komplet koji čine oba nastavka Književne Groupie kupite, uz besplatnu dostavu u Zagrebu i Splitu, za samo 130 kuna.

Imate mišljenje? Iskažite ga!
Loading...