Udbini sinovi

Andrea ZlatarVlastitu knjigu Književna groupie razvozio sam kupcima svuda po Zagrebu na govnjivom biciklu s rasturenom dječjom sjedalicom odozada; ustupila mi ga je redakcija Arteista.

Na toj krntiji osjećao sam se ko Grunf, tim više što sam zbog hladnoće na vugla nabio nekakvu pilotsku kapu s naušnjacima koje bi se valjda i Čadež postidio. A bilo je trenutaka i kad sam se osjećao kao onaj poštar iz Alana Forda, pogotovo kad bih se za dobivene pare naroljo u nekoj lokalnoj birtiji u kvartu u kojem sam se zatekao i onda bi se na tom rasklimanom biciklinu trebao vraćat natrag do Plitivičke takav uroljan.

Što se tiče kupaca knjige, naišao sam na svakakve… Od uglađenih, boljestojećih četrdesetogodišnjaka s blago ispupčenim škembama do teških luzera koji su tih 69 kuna za knjigu možda fakat skrpali od prodaje boca ili preprodaje zubala pokojnih očeva, majki. Shvatio sam da me čita i dosta pervertita. Jedan tip koji je naručio da mu knjigu dostavim u Stenjevec, otvorio mi je u pidžami i pitao me želim li masturbirati zajedno s njim. Drugi me pak, Šviglin se prezivao i imao ogroman klavir u dnevnoj sobi, zatočio u stanu i natjerao da igram ruski rulet sa startnim MG pištoljem. Da bi onda preda mnom nagurao nadignuti penis u praznu bocu od nekog skuopocjenog, valjda francuskog konjaka. Tu sam jedva izvukao živu glavu.

Akademik Pavao Pavličić jednom se u onim svojim buđavim kolumnama u “Vijencu” busao u prsa kako bi on, ako treba, išao po kućama uvaljivat svoje knjige ne bi li bar malo podigao ljestvicu čitanja u Hrvata. Baš bih volio vidjet kako bi se ponio da je netko od tih njegovih čitatelja pred njim naguro kurac u bocu. Možda bi mu nakon tog iskustva oni njegovi krimići o novinaru crne kronike, Remetinu, napokon  prestali biti beskrvniji od lica predsjednika Hrvatskog društva pisaca Petkovića nakon što je odsjedio tri sata na književno-znanstvenom skupu o 70. obljetnici rođenja nekog od onih zombija u Basaričekovoj.

Ipak, najluđe što mi se dogodilo u toj mojoj biciklnoj prodaji knjiga, bilo je kad mi je vrata stana iznad Kvatrića otvorila ministrica kulture Andrea Zlatar Violić. Bila je odjevena u frotirni ogrtač.

– Di si, mali… – rekla mi je.

– To ste vi… Znači, lažno ste se predstavili kad ste preko mejla naručivali knjigu… Andrijana Gržetić… Ali i na vratima ovog stana piše Gržetić – smeteno sam promrmljao.

– Ovu gajbu mi povremeno ustupi moj pomoćnik Vaki. Volim tu u miru doći čitati meni drage knjige i slušati Treći program Hrvatskog radija. Uđi… Zanima me ta tvoja knjiga, volim pratiti tekuću proznu produkciju… Čula sam da si pisao i o meni… Jesi li to spajao fakciju i fikciju?

– Ništa nisam spajao, mrzi me izmišljat. Smatram se dionikom stvarnosne proze – rekao sam ulazeći u podosta neuredan stan.

– Mhhr… – pročistila je ministrica grlo. – Poznato ti je da sam ja puno istraživala i pisala o autobiografskoj prozi…

Potvrdno sam kimnuo.

– E, pa mislim da ste vas većina autora tu u Hrvatskoj pogrešno shvatili stvarnosnu prozu. Vi mislite da je stvarnosna proza ako napišete kao neke svoje autobiografske zapise, uvijek naravno u “ich formi”. I onda još tu malo dosolite da ste svi kao neki dobri jebači, što je, sigurna sam, daleko od ikakve stvarnosti…

– Jedino je Radenko Vadanjel u svom “Dnevniku besposličara” smogao snage da se prikaže u svoj svojoj čamotinji, nejebici, i nije se pokušao prikazat frajerom… – podsjetio sam je.

– Radenko, šta je to, neka mineralna voda? I šta bi uopće značilo to „stvarnosna proza“?

– Pa ono, kad zapisuješ ono što vidiš i čuješ oko sebe, kad pratiš aktualne društveno političke događaje i pokušavaš im dati neki, dublji, literarni kontekst – izverglao sam.

– Tako si dosadan… Baš se vidi da si stvarnoprozaš… Sigurno svaki dan od podne do pet dreždiš na jednoj jedinoj kavi ispred “Pifa” i čekaš da se prolaznicima usječeš u pamćenje… Da kad ti vide fotku u novinama, pomisle “to je onaj kulov što đonja ispred Pifa” – otpuhnula je ministrica. – Mislila sam da si neki zanimljiv kit, a ti si zapravo običan smor, idelan za maratonska gostovanja na Serdarevićevim i Perišićevim festivalima književnosti na koje dovode inozemne smorove da se sparuju s ovim našim smorovima i ugovaraju kao neke susrete, izmjenjuju iskustva… A zapravo svaki od tih jadnika gleda da ovom drugom jadniku utrpa tu neku svoju knjigu na prijevod, a onda te nadri-prijevode moramo plaćat mi iz Ministarstva. Sve te prijevode na bugarski, rumunjski, albanski, sve smo to mi iz ministarstva caltali, brajko moj. I onda ti prijevodi tiskani u 100 komada trunu po skladištima stranih knjižara sve dok ih štakori i moljci ne dokrajče… To je naša prijevodna literatura, miki.

– Malo se previše preseravate. Kao da je ta lova iz Ministarstva vaša, kao da ste je vi zaradili, kao da ste neki aga Hasanaga… A već na sljedećim izborima možete ispušt i onda se ko bivši ministar Vujić povlačit po promocijama na kojima ima konjaka, rakije, a svi će vas ispod oka sažaljivo promatrat i mislit, nekad gospođa ministarka, a gle je sad… I svi će vas izdavači zavlačit kad im predate svoje nove eseje o autobiografskoj prozi na objavu… Namjerno će vas isprcavat… Jer nema ništa ljepše nego ponižavat one kojima si se nekad, po prirodi neslavnog posla, moro stalno kao nešto ulizivat.

– Svjesna sam toga… O tome je dosta pisao Andrić, o tom užasu gubitka uglednih političkih položaja. Ali libo me racku, super mi je dok traje, uživam dok mogu… Evo, kupila sam si tu za ovaj stan najskuplje Imesove kobase…

– Svi oni koji su vas nekad cijenili kao vrsnu književnu teoretičarku, sad vas pljuju da ste nesposobna političarka, da se ujebali kulturu…

– Zaboli me patka.

– To se vi samo pravite… Bandić i vaša žestoka protivnica Vesna Kusin uspjeli su vas sjebat, uzet će vam na kraju HNK… Vidio sam tu Vesnu Kusin kako posvuda hoda za Bandićem i nadmoćno se osmjehuje, toliko nadmoćno da su joj se prednji zubi isturili od zadovoljstva…

– A za njima se gega i ona Ana Lederer koja tugaljivom, osjetljivom glumcu Liviju Badurini donosi juhice na probe kako se ovaj ne bi nahladio i kako bi joj nakon svake premijere pred publikom zahvaljivao u stilu… “Draga Ana, tvoja kokošja juhica božanstvenija je od Mikelanđelovog “Posljednjeg suda” – namrštila se Zlatarica.

– Još do ljetos mislilo se da ste u talu, da ste se ušemili s Bandićem i Lederer i odjebali Viskovića, Vitomiru Lončar, Mani Gotovac i svu tu ekipu…

– Pa i ja sam mislila tako. Al taj Bandić je teški primos. Stalno se osjeća inferioran naspram mene, boji se mog intelekta i odguruje me od sebe čak i kad mu se iz neke samilosti želim približiti… Više mu odgovara ta Kusinka za koju je, ko i za Bandića, vrhunac likovne kulture kad netko realistično naslika nekakvog seljačinu koji s bičem u ruci sjedi na zaprežnim kolima. Bič… treba sve njih bičem po leđima, oni samo taj govor biča razumiju.

– Sad se pak izražavate kao Lex Perković… samo da je nekog bičevat, ubijat – pogruženo ću.

– Jebo vas sve taj Lex Perković! – zabruntala je ministrica režući kobasicu na prašnjavoj prozorskoj dasci. – Koji kurac znači uopće taj Lex!? Što je to Lex? Svi samo seru, Lex ovo, Lex ono… A devedeset posto ih, ko ni ja, ne zna šta to uopće znaći, a sram ih je pitat da ne ispadnu kreteni… Ajde, reci što to uopće znači Lex, jebote Lex…

– Lex… – promucao sam. – Možda na latinskom snošaj, seks… Pa da, UDBA je vjerojatno potajno snimala i seksualne odnose potencijalnih osumnjičenika… Kao Stasijevci u onom Oskarom nagrađenom filmu “Život drugih”. Jergović je jučer u “Jutarnjem” napisao da su mu ti Perkovićevi udbaši prijetili da će mu “stavit muda u procep” jer su ga usnimili na onoj nekoj kvazi orgiji u naci uniformama u Sarajevu… A to je valjda, kako i Jergović tvrdi, bilo nešto benigno. Ko da se danas neki gikovi nađu na nekom tulumu na koji su svi morali doći u kostimima iz “Gospodara prstenova” i onda igraju neku kompjutorsku igricu, a tko izgubi stavljaju mu muda u procijep izrađen u obliku Froda.

– Svi smo mi, htjeli-ne htjeli, udbini sinovi – prokrkljala je ministrica, da bi onda odmah sve prebacila na šalu. – Svi smo mi ovdje teške seljačine porijeklom iz Udbine! Mrzim ovaj smrdljivi grad, tračeve, ogovaranja, uvijek iste priče… Malo se sere po nacionalistima, a sad opet sinovi, unuci komunista, partizana moraju dokazivati da su se odrekli doktrine svojih djedova! Uvijek ista priča, uvijek isto vrzino kolo iz kojeg nema izlaza!

– Da, sve valjda ovisi o porijeklu. To je to darvinističko porijeklo vrsta. Sve zavisi iz kakve si obitelji potekao, komunističke ili katoličko desničarske, s godinama svaka ptica svome jatu leti, čak i kad se čini da kao ne leti – zamudrovao sam. – Postoji li kod nas uopće nešto treće? Možda jedino Drago Pilsel, on je neki ljevičarski katolik… šta li? Drago mi je da je najavio da će sa Zdravkom Zimom i Jergovićem pokušat podignut nekakvu kulturnu revoluciju…

– Ma, podignut će on kitu labudovu. – Ispljucnula je Zlatarica komadić kožice od salame.

Razmišljao sam da je pitam može li mi ona preko svojih veza pomoći da se naknadno upišem na glumu na Akademiji. Ali shvatio sam da mi je bolje držat se Bandića i njegove pročelnice za kulturu Vesne Kusin. Oni su puno probitačniji, stalno nekud hodaju, svuda ih ima, koštunjavi su i lako pokretljivi, Kusinka je vjerojatno i počela u zoru trčat s Milanom na onom igralištu na koje ujutro dolaze s gradonačelnikom kao rekreirat se svi oni koji traže od nešto od njega… Vidio sam jednom na dnevniku Nove TV da ko ptica trkačica s njim trči i onaj neki koreograf što je radio neku predstavu s Baretom i “Majkama”, a koji u faci i tijelu fakat i podsjeća na pticu trkačicu.

Jebena ideja, otić ću i ja jedno jutro tamo trčat s Milanom, nabio sam kondiciju na ovom biciklu… Samo što imam sve neke jadne pretpotopne, frotirne trenirke u kojima podsjećam na iscijeđenog Teletabisa. Baš me zanima kakvu trenirku ima Vesna Kusin? Možda ona trči samo u sportskim, kratkim hlačicama, da bolje istakne žilavost svojih nogu koje kao da su oživotvorenje njezine žilavosti duha, volje…

Svrnuo sam pogled u ministricu Zlatar. Polagala je debele kolutove kobase na kruh, strasno kao što kockar polaže žetone na ruletski stol. Ona ne bi mogla pretrčati ni deset metara, pomislio sam. Najvjerojatnije ju je Bandić baš zbog toga i odgurivao od sebe… Ministrica je sklona meditativnom ležanju, čitanju kompleksnih, podebljih knjiga, povlačenja u osamu, višesatnom slušanju Trećeg programa Hrvatskog radija… Sve su to osobine koje vitalistički Bandić ne može smisliti. Njemu daj lopatu, daj mu da nešto malteriše, da nešto rukama stvara, daj mu ljude, daj mu da se izmiješa s narodom kao životinjska mast s jetricama na tavi. A ministrica bi od svega toga eventualno pristala samo na ta, kako kažu krepilni purgeri, na luku zdinstana jetrica.

Baš u tom trenutku ministrica mi je pružila sendvič s kobasicom obilno natrackan Zvijezda majonezom. Odbio sam. Zatražio sam da mi dade 69 kuna, pa da krenem dalje, čeka me još kupaca.

– 69… – nasmiješila se ministrica u tom svom frotirnom ogrtaču. – Čak ti je i cijena seksi lascivna baš poput te tvoje knjige. Zato sam je i naručila… Smorili su me ovi “Glasovi Pamana” što ih je objavila “Fraktura”. Tip na osamsto stranica kenja o nekakvim glasovima, stalno izmjenjuje te glasove, pa pojma nemaš ko je uopće pripovijedač, u jednom trenutku pripovijedač postaje neka pamanska gušterica… Užas, nakon te knjige nisam mogla dva sata ustat iz kreveta. Kao da me neko opalio vrećom cementa po mozgu…

Pružio sam joj knjigu.

– Nemam ti sad za dat tih 69 kuna – rekla je ministrica. – Prijavi tu knjigu na Ministarstvo, za otkup, pa ćeš tamo od mojih dobiti puno više od 69 kuna, shvati to kao obilnu napojnicu.

– Dobro…

Po izlasku iz tog njezinog tajnog stana bio sam smućen. Što ako me zajebala? Što ako me odjebu s tog otkupa… Možda sam ipak trebao pojesti bar taj sendvič sa skupocjenom salamom koji mi je ponudila… Zakrčalo mi je u crijevima. Shvatio sam da ću sad iz vlastitog džepa morat izvadit jedanaest kuna za burek sa sirom tu dolje u “Mlinaru” kod tramvajske stanice.

 Književna Groupie

Imate mišljenje? Iskažite ga!
Loading...