Ubojstvo svetog jelena nekonvencionalan je spoj grčke tragedije i otuđenosti u 21. stoljeću

Ubojstvo svetog jelena (The Killing of a Sacred Deer, 2017., 121 min)
Režija: Yorgos Lanthimos
Scenarij: Yorgos Lanthimos, Efthymis Filippou
Uloge: Colin Farrell, Nicole Kidman, Barry Keoghan Raffey Cassidy, Sunny Suljic, Alicia Silverstone, Bill Camp

Yorgos Lanthimos, taj prekrasno začudni grčki redatelj i scenarist, u svojoj idiosinkratičnosti tvrdoglavo i beskompromisno drukčiji od drugih, napokon je iznjedrio novi film. Nakon Očnjaka, Alps i s pravom ludo hvaljenog Jastoga, došlo je vrijeme i za Ubojstvo svetog jelena, uradak koji već samim svojim naslovom lukavo naznačuje Euripidovu Ifigeniju u Aulidi kao tematsku podlogu istraživačkog pothvata ovog filmskog genija. A čim grčka tragedija služi kao baza, još k tome ona o žrtvovanju drugoga za “veće dobro”, jedino što sa sigurnošću možemo znati jest da pojma nemamo što se sve nakotilo u Lanthimosovom kreativnom umu i na koji je način dotični odlučio svoju nepobitnu umjetničku posebnost iskoristiti kako bi elemente grčke tragedije uprizorio u 21. stoljeću.

Ubojstvo svetog jelena priča je o dobrostojećem i cijenjenom kardiologu Stevenu (Colin Farrell) koji živi naizgled mirnim i običnim životom sa svojom ženom, oftalmologinjom Annom (Nicole Kidman) te dvoje malodobne djece, Kim (Raffey Cassidy) i Bobom (Sunny Suljic). No, ono što nitko ne zna jest da se Steven potajice nalazi sa šesnaestogodišnjim Martinom (Barry Keoghan). Priroda njihova odnosa prva je nepoznanica koju pokušavamo dokučiti, a ubrzo saznajemo kako je Martinov otac bio Stevenov pacijent…

I to je tek početak cijelog niza neočekivanih događaja, otkrivenja i odluka koje uslijede, a za koje nas malo što može pripremiti. No, ova priča u rukama nekog drugog filmaša naprosto ne bi bila ono što suštinski jest – prekrasno apsurdan eksperiment otuđivanja. Lanthimosova “tajna” ne leži samo u apsurdističkom pristupu narativu kakvom je oduvijek sklon (čitaj: dovođenje priče do potpunog apsurda), već i u njegovom pristupu samom apsurdu kroz “ravne”, gotovo automatizirane i emotivno rijetko ičime osupnute svjetove i interakcije svojih likova. Kao i u njegovim dosadašnjim filmovima, dijalozi često djeluju banalno i bez jasne motivacije (poput, primjerice, ničim izazvanih a tako prokleto dobrih razgovora o ručnim satovima, prvoj menstruaciji ili muškoj dlakavosti), a način na koji su izvedeni više liči napamet naučenim definicijama za odgovaranje pred pločom u osnovnoj školi nego li odrazu uspostave međuljudskog kontakta. Ovaj redatelj time na jako pametan i inovativan način uspijeva dekonstruirati naše odnose i našu svakodnevnu komunikaciju (a prvenstveno obiteljske dinamike), suočavajući nas s time koliko smo nesvjesni apsurdnosti naših konstantnih laprdanja i naklapanja, koji u svojoj naučenosti i svojem automatizmu često na žalost i jesu lišeni supstance, značaja, dubine i – osjećaja povezanosti.

Upravo je tu najvidljivija Lanthimosova briljantnost. On svojim pristupom priči gradi likove miljama udaljene od našeg poimanja životnog ljudskog bića, koji k tome ne samo da si dopuštaju nonšalantno izgovaranje svih “nepoželjnih” misli koje mi brže-bolje potisnemo u neki mračni zakutak naše podsvijesti uslijed osjećaja krivnje, nego i djeluju u skladu s njima. Takvim odmakom (odnosno pomakom) redatelj omogućuje likovima donošenje odluka i ponašanje na načine koji na papiru djeluju suludo i nelogično, no u kontekstu jednog Svetog jelena neobjašnjivo prihvatljivo i zdravorazumski, a na trenutke čak i očekivano.

A u tome i jest poanta. Lanthimosova glavna specifičnost očituje se u tome da on svojim “načinom” stvara mikrokozmos koji od gledatelja zahtijeva voljno susprezanje nevjerice. No, za razliku od SF-a ili fantasyja, gdje to po defaultu činimo, pristajući bez razmišljanja na uživljavanje u pravila svijeta koji nam je ponuđen na ekranu, ovdje se od nas traži primjena istog postupka na moderni, “stvarni” svijet. Taj se “stvarni” svijet od “našeg” pak razlikuje po eksternaliziranoj i na dnevnoj bazi življenoj atmosferi otuđenosti. Rezultat? Potpuni manjak cenzure u govoru i djelovanju likova, ali i izostanak očekivanih reakcija sugovornika na dotičan govor i dotično djelovanje. A većina onoga što se odvija na platnu itekako zaslužuje poštenu reakciju – no, činjenica da likovi gotovo indiferentno uzimaju nesvakidašnje okolnosti zdravo za gotovo i bez propitkivanja samo pridonosi osjećaju jeze i neminovne propasti.

Gore navedeno je, mora se priznati, jako zanimljiv element za oduzeti filmu kao takvom, ako polazimo od toga da su emocijama nabijeni međuljudski odnosi ne samo glavni pokretač bilo koje radnje, već i ono što doživljavamo kao garanciju i inherentnu datost prilikom gledanja sedme umjetnosti. Lanthimos tu (pret)postavku bezobzirno okreće naglavačke i nudi nam sasvim drugačiji pristup filmskom stvaralaštvu, mičući iz jednadžbe jednu od primarnih filmskih alatki i prezentirajući time jedan potpuno novi model koji svijetu drži osvještavajuće zrcalo.

A što je to što trebamo osvijestiti, odnosno, što od toga dobivamo? Priliku da, uslijed naše nemogućnosti istinskog saživljavanja s akterima koji, u maniri pravih, tragičnih grčkih junaka, služe isključivo kao pijuni u službi šire slike, zapravo osjetimo sebe, a da tišine likova ispunimo vlastitim odnosom do radnje koja se odvija. U prijevodu, likovi nisu tu da bismo mi donijeli zaključke o tome što bi bilo najbolje i najpametnije za njih – već da zahvaljujući neizbježnom osjećaju odsječenosti spoznamo koja bi bila prihvatljiva opcija za nas. S obzirom na težinu bezizlazne lose-lose situacije koju nam Jelen bez treptanja servira, ta pozicija za gledatelja i nije najugodnija. Niti joj je namijenjeno da bude.

Toj neugodnosti svakako doprinosi izvrsno korištenje i savršeno doziranje glazbe, koja na momente ciljano para uši – kao da je namjerno pretjerana točno u onim trenucima u kojima su likovi najdistanciraniji, time gotovo odrađujući emociju za njih – kao i vješta, do najsitnijih detalja razrađena i promišljena režijska igra, kojom Lanthimos pokazuje da je vrsni zanatlija koji točno zna što čini i zašto, neovisno o tome bilo to nama jasno ili ne.

No, najveća pohvala svakako ide glumcima. Možda će zvučati paradoksalno, ali potrebna je ogromna vještina da bi se odisalo stiliziranom indiferentnošću, a da je iz svake rečenice jasno kako se tu radi o ciljanom konceptu, a ne lošoj glumi. Farrell je još u Jastogu dokazao da je itekako sposoban za ono što Lanthimos od njega zahtijeva te je mogao Kidmanici pomoći u pripremi, upozoravajući je kako proces rada na ovom filmu neće biti sličan ičemu na čemu je do sada radila. A bez 25-godišnjeg Irca Barryja Keoghana (mogli ste ga vidjeti u Nolanovom Dunkirku) koji je hipnotizirajuć u svojoj psihopatiji, kao i dviju mladih glumačkih nada, ovaj nesvakidašnji susret antičkog i modernog bio bi samo napola uspješan.

U konačnici, Ubojstvo svetog jelena ni po čemu nije konvencionalan film. Njegova namjena nije da nas zabavi i učini da se osjećamo dobro u svojoj koži, upravo suprotno. Jelen tu vrši višestruku funkciju. S jedne strane bez pardona raskrinkava naše svakodnevne interakcije i odnose, do te mjere naučene i “uvježbane” da nismo ni svjesni njihove apsurdnosti, a još manje razine otuđenosti koja zapravo gmiže ispod naših naizgled zainteresiranih eksterijera. S druge strane nam zadaje šamar za šamarom, ubijajući nas u pojam u maniri jednog Hanekea i nudeći nam uznemirujuću priču u čijem se moru implikacija komotno možemo utapati do mile volje.

Koraljka Suton

Imate mišljenje? Iskažite ga!
Loading...