prvo slovo kulture

Ubojstvo svetog jelena nekonvencionalan je spoj grčke tragedije i otuđenosti u 21. stoljeću

Ubojstvo svetog jelena (The Killing of a Sacred Deer, 2017., 121 min)
Režija: Yorgos Lanthimos
Scenarij: Yorgos Lanthimos, Efthymis Filippou
Uloge: Colin Farrell, Nicole Kidman, Barry Keoghan Raffey Cassidy, Sunny Suljic, Alicia Silverstone, Bill Camp

Yorgos Lanthimos, taj prekrasno začudni grčki redatelj i scenarist, u svojoj idiosinkratičnosti tako tvrdoglavo i beskompromisno drukčiji od drugih, napokon je iznjedrio novi film. Nakon Očnjaka, Alps i s pravom ludo hvaljenog Jastoga, došlo je vrijeme i za Ubojstvo svetog jelena, koji već samim svojim naslovom lukavo naznačuje Euripidovu Ifigeniju u Aulidi kao tematsku podlogu istraživačkog pothvata ovog filmskog genija. A čim grčka tragedija služi kao baza, još k tome ona o žrtvovanju drugoga za “veće dobro”, jedino što sa sigurnošću možemo znati jest da pojma nemamo što se sve nakotilo u Lanthimosovom kreativnom umu i na koji je način dotični odlučio svoju nepobitnu umjetničku specifičnost iskoristiti kako bi elemente grčke tragedije uprizorio u 21. stoljeću.

Ubojstvo svetog jelena priča je o dobrostojećem i cijenjenom kardiologu Stevenu (Colin Farrell) koji živi naizgled mirnim i običnim životom sa svojom ženom, oftalmologinjom Annom (Nicole Kidman) te dvoje malodobne djece, Kim (Raffey Cassidy) i Bobom (Sunny Suljic). No, ono što nitko ne zna jest da se Steven potajice nalazi sa šesnaestogodišnjim Martinom (Barry Keoghan). Priroda njihova odnosa prva je nepoznanica koju pokušavamo dokučiti, a ubrzo saznajemo kako je Martinov otac bio Stevenov pacijent…

I to je tek početak cijelog niza neočekivanih događaja, otkrivenja i odluka koje uslijede, a za koje nas malo što može pripremiti. No, ova priča u rukama bilo kojeg drugog filmaša naprosto ne bi bila ono što suštinski jest – prekrasno apsurdan eksperiment otuđivanja. Lanthimosova “tajna” ne leži samo u apsurdističkom pristupu narativu kojem je toliko sklon, već i u njegovom pristupu samom apsurdu kroz “ravne”, gotovo automatizirane i emotivno rijetko ičime osupnute svjetove i interakcije svojih likova. Kao i u njegovim dosadašnjim filmovima, dijalozi često djeluju banalno i bez jasne motivacije (poput, primjerice, ničim izazvanih a tako prokleto dobrih razgovora o ručnim satovima, prvoj menstruaciji ili muškoj dlakavosti), a način na koji su izvedeni više liči napamet naučenim definicijama za odgovaranje pred pločom u osnovnoj školi nego li odrazu uspostave međuljudskog kontakta.Time na jako pametan i inovativan način uspijeva dekonstruirati naše odnose i našu svakodnevnu komunikaciju (a prvenstveno obiteljske dinamike), suočavajući nas s time koliko smo nesvjesni apsurdnosti naših svakodnevnih laprdanja i naklapanja, koji u svojoj naučenosti i svojem automatizmu često na žalost i jesu lišeni supstance, značaja, dubine i – povezanosti.

Upravo je tu najvidljivija Lanthimosova briljantnost. On svojim pristupom narativu gradi likove miljama udaljene od našeg poimanja životnog ljudskog bića, koji si k tome dopuštaju ne samo nonšalantno izgovaranje svih “nepoželjnih” misli koje mi brže-bolje potisnemo u neki mračni zakutak naše podsvijesti uslijed osjećaja krivnje, već i djelovanje u skladu s njima. Takvim odmakom (odnosno pomakom) redatelj omogućuje likovima donošenje odluka i ponašanje na načine koji na papiru djeluju suludo i nelogično, no u kontekstu jednog Svetog jelena gotovo neobjašnjivo prihvatljivo i zdravorazumski, a na trenutke čak i očekivano.

A u tome i jest poanta. Lanthimosova glavna idiosinkratičnost očituje se u tome da on svojim načinom stvara mikrokozmos koji od gledatelja zahtijeva voljno susprezanje nevjerice. No, za razliku od SF-a ili fantasyja, gdje to po defaultu činimo, pristajući bez razmišljanja na uživljavanje u pravila svijeta koji nam je ponuđen na ekranu, ovdje se od nas traži primjena istog postupka na moderni, “stvarni” svijet, koji se od “našeg” razlikuje po potpuno eksternaliziranoj i na dnevnoj bazi življenoj atmosferi otuđenosti, što rezultira manjkom cenzure u govoru i djelovanju, kao i izostankom očekivanih reakcija na dotičan govor i djelovanje. A većina onoga što se odvija na platnu itekako zaslužuje poštenu reakciju – no činjenica da likovi gotovo indiferentno uzimaju nesvakidašnje okolnosti zdravo za gotovo i bez propitkivanja samo pridonosi osjećaju jeze i neminovne propasti.

A gore navedeno je, mora se priznati, jako zanimljiv element za oduzeti filmu kao takvom, ako polazimo od toga da su emocijama nabijeni međuljudski odnosi ne samo glavni pokretač radnje, već i ono što doživljavamo kao garanciju i inherentnu datost prilikom gledanja sedme umjetnosti. Lanthimos tu (pret)postavku bezobzirno okreće naglavačke i nudi nam sasvim novi pristup filmskom stvaralaštvu, mičući iz jednadžbe jednu od primarnih filmskih alatki i prezentirajući time jedan potpuno novi model koji svijetu drži osvještavajuće zrcalo.

Što od toga dobivamo? Mogućnost da, uslijed naše nemogućnosti istinskog saživljavanja s likovima koji, u maniri pravih grčkih tragedija, služe isključivo kao pijuni u službi šire slike, zapravo osjetimo sebe, a njihove tišine ispunimo vlastitim odnosom do radnje koja se odvija. U prijevodu, likovi nisu tu da bismo mi donijeli zaključke o tome što bi bilo najbolje i najpametnije za njih – već da uslijed neizbježnog osjećaja odsječenosti spoznamo koja bi bila opcija za nas. A s obzirom na težinu bezizlazne lose-lose situacije koju nam Jelen bez treptanja servira, ta pozicija za gledatelja i nije najugodnija. Niti joj je namijenjeno da bude.

Toj neugodnosti svakako doprinosi izvrsno korištenje i savršeno doziranje glazbe, koja na momente ciljano para uši – kao da je namjerno pretjerana točno u onim trenucima u kojima su likovi najdistanciraniji, time gotovo odrađujući emociju za njih – kao i vješta, do najsitnijih detalja razrađena i promišljena režijska igra, kojom Lanthimos pokazuje da je vrsni zanatlija koji točno zna što čini i zašto, neovisno o tome bilo to nama jasno ili ne. No najveća pohvala svakako ide glumcima. Možda će zvučati paradoksalno, no potrebna je ogromna vještina da bi se odisalo stiliziranom indiferentnošću, a da je iz svake rečenice jasno kako se tu radi o ciljanom konceptu, a ne lošoj glumi. Farrell je još u Jastogu dokazao da je itekako sposoban za ono što Lanthimos od njega zahtijeva te je mogao Kidmanici pomoći u pripremi, upozoravajući je kako proces rada na ovom filmu neće biti sličan ičemu na čemu je do sada radila. A bez 25-godišnjeg Irca Barryja Keoghana (mogli ste ga vidjeti u Nolanovom Dunkirku) koji je hipnotizirajuć u svojoj psihopatiji, kao i dviju mladih glumačkih nada, ovaj nesvakidašnji susret antičkog i modernog bio bi samo napola uspio.

U konačnici, Ubojstvo svetog jelena ni po čemu nije konvencionalan film. Njegova namjena nije da nas zabavi i učini da se osjećamo dobro u svojoj koži, upravo suprotno. Jelen tu vrši višestruku funkciju. S jedne strane bez pardona raskrinkava naše svakodnevne interakcije i odnose, do te mjere naučene i “uvježbane” da nismo svjesni njihove apsurdnosti, a još manje razine otuđenosti koja zapravo gmiže ispod naših naizgled zainteresiranih eksterijera. S druge strane nam zadaje šamar za šamarom, ubijajući nas u pojam u maniri jednog Hanekea i nudeći nam uznemirujuću priču u čijem se moru implikacija komotno možemo utapati do mile volje.

Koraljka Suton

Komentiraj ovaj tekst!

Primajte teme iz kulture
u vaš inbox

Prijavite se za primanje arteistovog newslettera i jednom tjedno ćete dobiti najzanimljivije teme iz kulture.

Imate mišljenje? Iskažite ga!
Loading...