U znaku Tina:Tvoja riječ žeže, ali i miluje kad je najpotrebnije

Ali, dragi druže, čim pomislim na te,
Žalost mine i gubitci svi se plate.
Shakespeare, Sonet 30.

 

Zagreb u sebi nosi više života, istodobno živi u različitim svjetovima, zapravo on u sebi nosi KRISTALNU KOCKU VEDRINE u kojoj raste Tinov teatar izgarajući za sve odbjegle sanjare, rekao bi Boro Pavlović, za sve njegove đake, odrješite vječne polaznike ”Tinova univerziteta”. Tako se i Teatar poezije otisnuo putem grada poezije u Kavkazu, vjernoj kavanskoj pratiteljici Tina Ujevića.Tih davnih dana pjesnik je ”za vratima gostionice” izrekao brojne monologe i odsjedio nebrojene šutnje. I danas one traju, diskretno žive svoj poetski život o čemu je i ove godine, deveti put zaredom, govorio Goran Matović, autor koncepta festivala.

Sve je započelo pred vratima oživjelih pjesnikovih gostionica: Kavkaza (obnovljen), Dingača (nema ga, odavno zatvoren) Korčule, Vinodola, Pule (preimenovana), Visa (više ga nema) i Blata (danas Tip-Topa). Dakle, načas i nakratko, pred poetskom stazom u sjenu se povukoše Teslina i Masarykova ulica.

Postavljena je i spomen-ploča na kuću u Selskoj cesti 116c u kojoj je Ujević bio podstanar od 1946. pa sve do smrti 1955. godine. Na radost svih stanara i sustanara i dobrovoljnog vatrogasnog društva te s podrškom suradnika, osobito Irene Šekez Sestrić i fotografa Saše Novkovića, otkrivena je maketa ploče koju će zamijeniti nova spomen-ploča u punom sjaju kada Grad Zagreb krene u akciju za Tina. Toga je trena ta inicijativa bila vijest dana, no još je na putu i samo se čeka kad će do kraja zaživjeti.

Obnovljeni i uređeni Kavkaz, još je jednom otvorio vrata za Tina jer je riječ o pjesniku koji je ulicu pretvorio u stih, a gostionice transformirao u žarišta poetsko-polemičkih traganja za smislom. On za sve nas, sadašnje i buduće, ostaje problem, istaknuo je Matović i pojačao Ujevićev krik, dakle on koji u riječi živi i riječ stvara, on je taj ”koga se ona /cijela ta zemlja i narod u njoj/ neće tako lako riješiti niti ga preskočiti”, Ujević je pjesnik koji nikome ne da mira.

Akademik Tonko Maroević prisjetio se svojih pjesničkih i akademskih početaka obilježenih žudnjom za Tinovom poezijom. Izrastao je taj silni pjesnik iz skučenih prilika i neprilika, nadrastao je snagom svoje riječi i vrijeme i nevrijeme, jezik i povijest, sat i dan, i žudnja na kraju ostaje nepresušna. Ispunili su njegovi stihovi prostor Kavkaza glasovima Gorana Grgića, Antonije Stanišić Šperande i Valentine Rajić. I nakon kapljice vina za Tina krenuli su njegovi đaci prema Dingaču uz pratnju sjetne melodije iz klarineta Zorana Kelave.

I dalje ostaje: ”Tišina /na mjestu Dingača, i još se čuje jecaj Vjekoslava Majera/ U tamnom kutu plač. /jer/ Nema više Tina.” Jecao je samo klarinet, i svi su ga slijedili. Ispred Korčule Goran Matović i Perica Martinović otkinuli su intimni trenutak boli s Tinova lica prepričavši sjećanje Čede Price kada je u kišnu noć utonuo pjesnik izlazeći iz Korčule sa svojim strahovima, usta su mu tada ”malo drhtala. Bojao se valjda suza.” Nije se mogao skriti, a može li se uopće od sebe skrivati ili pobjeći iz vlastitoga životnog kruga?

U Vinodolu pitanja su navirala, pitamo se ponavljajući s Tinom ”u kojoj basni živimo”, kojoj pjesmi težimo, kojim se riječima hranimo, što nam to život daruje, tko je taj koji uzima, a ništa ne daje… Uz Matovića, interpretirali su Tinovu poeziju u novom zvuku Sare Renar, a u ruhu šansone Nikše Marinovića. Vlasnik Vinodola pripremio je zdravicu i zakusku za sve Tinove đake, polaznike ”Tinova univerziteta” da se počaste i magu riječi nazdrave. Melodija klarineta Zorana Kelave pozivala je dalje tu neobičnu skupinu ponesenu gradom poezije sve dublje da u punini doživi Tinov začarani teatar, taj virtualni ”nezaboravni Tinov teatar” nastanjen u gradu poezije.

Na mjestu gostionice Pula danas je bistro. Samo je nemir ostao ”nad kućama, nad uljuđenjem, nad našim nemirom”, taj Tinov nemir ostaje dubok i širok bez kraja i konca. Ni gostionice Vis više nema, ali sjećanje živi i dalje u riječima pjesnikinje Anke Petričević, osobito onaj nezaboravni prizor kada ”je izišla iz tiska /Ujevićeva/ zbirka Jesenas i danas. Tada su pjesnici poletjeli u Vis i ”onako u trku” poveli sa sobom mladu pjesnikinju Petričević da blaguju za stolom s Tinom i njegovom novom zbirkom.

Razgovor su poveli ona i on, razgovor običan, svakodnevan o sjećanjima na zavičaj i ljude. I skupa su izišli rame uz rame njih dvoje u kišu i s kišom dok ih nije natkrilio kišobran Bore Pavlovića da i taj trenutak vedrine ovjekovječi. Poezija je tekla, riječ po riječ Tina su govorili Irena Šekez Sestrić i Goran Matović sugestivno i proživljeno.

Došao je trenutak krunskog programa u Blatu, danas živom Tip-Topu, u kojem se odvijao program Sjećanje na Tina. Maroević je istaknuo posebnost Tinova životnog poziva, svoj život je ugradio u riječ, moćnu, snažnu riječ poetsku. I živio je umjetnost pisanja, cijeli je svoj život uložio u službu riječi, izgarao je u raju svojega pakla ostajući autentičan pjesnik unatoč džungli koja je rasla u njemu i oko njega, ali ga nije nadrasla. Ostao je iznad visoko gore i gleda kako se u njoj sve vraća ”u jedno drevno stanje kojemu smo zaboravili historiju.”

Izmjenjivali su se stihovi, riječi, rečenice, misli i dvojbe iz Tina glasovima Perice Martinović, Sare Stanić, Irene Šekez Sestrić, Gorana Matovića, a u dojmljivim glazbenim obradama zaživjela je poezija drukčijim životom, obrađena intrigantnim glazbenim pismom Sare Renar i Nikše Marinovića. Bilo je osobito iskustvo čuti Svakidašnju jadikovku na perzijskom u interpretaciji Ebtehaja Navaeya. Oči u oči našla su se dva jezika i dva svijeta, odmjeravali su svoja bremenita iskustva poetskog izraza. U trenu je zaiskrila melodičnost i ritmičnost perzijskog naspram Matovićeve interpretacije Jadikovke na hrvatskom u dinamičnoj i oštroj igri konsonanata.

Ujevićeva poezija snažno je obilježena kozmopolitskom crtom i ona živi u mnogim svjetskim jezicima. Sam pjesnik bio je otvoren ljudima široka duha, pitaocima koji su bez straha živjeli u dvojbama, dilemama i sudbinskim pitanjima. O tome je konkretno svjedočio i redatelj Bogdan Žižić, sudionik kratkog dokumentarca s Tinom o Tinu iz pedesetih. Bio je tada mlad i nadobudan filmski stvaraoc, otvoren i zainteresiran za umjetnike poput Ujevića. Sjeća se njegovih druženja u Blatu s drugim pjesnicima, podjelu u gostionici na dva stola, dva kruga umjetnika mladih i onih već afirmiranih. Rječit je bio i dominantan pjesnik u svojim nastupima, nikome nije išao niz dlaku, ostao je svoj bez obzira na okolnosti i rasprave kojima je često bio izložen. Nikoga on nije štedio, a sebe najmanje. Također se dobro uklopio u društvo običnih ljudi bez titula i važnih društvenih funkcija, intenzivno se družio s pojedincima teških i problematičnih sudbina.

Ujević je svojim spontanitetom nadilazio društvene okvire ponašanja, bio je iznad protokolarnih sadržaja. Njegove nepredvidivosti i tvrdog inata prisjeća se naša kiparica Marija Ujević Galetović. Svojim je odijevanjem i nemarom provocirao užu i širu okolinu, ignorirao je svakodnevne potrebe, nije težio posjedovanju, društvenim funkcijama, financijskoj sigurnosti. Iako je svojim ponašanjem izgledao siromašan, oskudno odjeven i trošne obuće, on nije bio stvarno siromašan, tvrdi Ujević Galetović. Takvim ponašanjem i držanjem on je u stvari živio svoj izbor, odlučio je od davnina biti umjetnik do kraja koji nizašto drugo ne mari. Okrenuo se unutarnjem bogatstvu, izvanjsko je uglavnom prezirao. Iza njega ostalo je ono najvrjednije, pobuna u riječima, pobuna riječi koje nikome ne daju mira. Preispitivao se do kraja života, ostao je nezadovoljan u bolnom zamahu traganja.

Stati u punoj snazi odlučno i definitivno za Tina i ostati uz Tina zahtjevno je i odgovorno, put je to rizika, otvoren i neizvjestan. Grad poezije i Teatar poezije, svaki đak i polaznik na tom životnom putu traganja i nemira zagrabit će u KRISTALNU KOCKU VEDRINE, u to neizmjerno bogatstvo riječi, dubokih i širokih, riječi pjesnika i s uzvikom na vrelim i upaljenim usnama: žeže tvoja riječ, žeže, ali i miluje kad je najpotrebnije. Jer, kako bi inače izdržali i uz Tina ostali.

                                                                                                                     Miroslav Artić

Foto: Saša Novković, Teatar poezije

      

Imate mišljenje? Iskažite ga!
Loading...