Kad bi barem Gavella imala više ovakvih predstava!

U registraturi“Poglavita, blagorodna, časna, velečasna, prečasna, velemožna, svijetla, presvijetla, sva odlična i najodličnija gospodo”, većina se proze, bilo na sceni ili filmu, suočava s neizbježnom kritikom nevjernosti izvorniku. Problem leži u posve različitim iskustvima – čitanja i gledanja. S jedne je strane čitanje privatno, mutni književni likovi dobivaju obrise isključivo zahvaljujući mašti promatrača. S druge nam pak strane kazališni svijet nudi gotovo ozbiljenje te iste mašte.

Dugačak put od proze do pozornice prepun je prepreka – sužavanje narativa i prostora, čitanje, prepričavanje ili dramatiziranje, tradicionalna ili moderna preradba, čuvanje ili fragmentiranje rečenica. Prepreka je tim veća ako na scenu postavljate Antu KovačićaU registraturi (Vienac, 1888.) – jedan od najvažnijih romana 19. stoljeća, koji predstavlja dotad najradikalniji otklon od prevladavajuće Šenoine tradicije.

I sve su te prepreke sasvim mudro, zaigrano i moderno iskoristili, redatelj i autor dramatizacije mlađe generacije Dario Harjaček i dramaturginja Ivana Sajko. Tako ambicioznih i hrabrih uprizorenja nedostaje Gavelli. Harjaček prikazuje sugestivno ambivalentnost sela i grada, kojom je prouzrokovano lomljenje osobnoga identiteta Ivice Kičmanovića (Igor Kovač) . Selo nije posve nevino, obilježeno je bogobojaznošću (na kraju se sam župnik pretvara u relikviju), odgođenim zadovoljstvom u liku anđeoske Anice, zavisti susjeda, ali ono ipak ostaje lokusom djetinjstva kojem će se Ivica u predivnom i drukčije nego u literarnom predlošku osmišljenom kraju predstave tragičnim završetkom i vratiti. Mane sela ironizirane su ne samo u likovima, nego i događajima poput modnih revija i pučkih veselica.

Gradski su likovi groteskni. Grad je prostor novih mogućnosti – on diše, pulsira i lomi Ivičin identitet poput Sodome i Gomore. Ivica Kičmanović je preslab da podnese grad. Karnevalski motivi glasnih zabava i uzdizanja lažnoga intelektualizma najočitiji su u liku pjesnika Rudmira Bombardirovića Šajkovskoga (Nenad Cvetko) koji ne može podnijeti istinu o vlastitu podrijetlu. Negira vlastito seosko ime – Imbrica Špiček. Stid se očituje i u govoru. Preuzeti prestižniji gradski govor Zagreba, Moskve ili Pariza, iako udaljen od standardne norme, postaje dio mantre ”urbanijih”, a zadržavanje ili prilagođavanje mjesnoga govora standardu relikt je ”provincijalnoga” u pojedincu. Harjaček govoru, u smislu traženja mješavine kajkavskoga narječja i urbane jezične fraze glavnoga junaka Ivice Kičmanovića, ne posvećuje pozornost čime nastavlja trend zanemarivanja i nerazgovijetnosti scenskoga govora, a to ne umanjuje svježinu i aktualnost njegova čitanja književnoga djela.

Režija funkcionira po principu mentalnih mapa i flashbackova nalik nelinearnim retardacijskim postupcima u samome romanu – kao gledatelj stalno morate biti prisutni. Ako ste pročitali roman, brzo ćete doći do hermeneutičkoga ključa. Ne podilazi i ne banalizira relativno složenu radnju romana vječno smještenoga na rubu sna i jave. (Pod)svjesna igra nadaje se u živim slikama, ponavljanju određenih scena, dočaravanju gradskoga i seoskog u dvostrukosti određenih uloga, scenografiji Vesne Režić, kostimima Marite Ćopo i glazbi Frane Đurovića. Velik se prostor u toj dvostrukosti otvara Lauri (Ivana Roščić), liku nastalom prema hajdučkoj novelistici iz 1850-ih, koja u Harjačekovoj viziji odlučno problematizira brak. Ne pristaje na kompromis kada je riječ o njezinoj slobodi. U prvome je redu jaka, hrabra i samostalna, a ne romantična junakinja. Napokon odmak od žene-žrtve na pozornici!

Kovačić je stvaralaštvom kritizirao sve ondašnje javne, političke i kulturne djelatnike. Kazalište uvjerljivo kasni za društvenom kritikom jer je mirno prepušta Facebooku, blogovima i ponekom performansu. No kazališne mogućnosti i dalje ostaju beskonačne. S Registraturom je Harjaček tek na vrhu ledenoga brijega mogućnosti čitanja proze – pokazao je da se intenzivno bavljenje romanom te rad na njegovoj dramatizaciji u kombinaciji s hrabrošću i mudrim odabirom suradnika itekako isplati. Stoga je iščekivanje ostale proze na kazališnim daskama tim još slađe.

Anđela Vidović

 

 

Imate mišljenje? Iskažite ga!
Loading...

This website uses cookies to improve your experience. We'll assume you're ok with this, but you can opt-out if you wish. Accept Read More