U Novom papi Sorrentino ponovo beskrajno provocira Crkvu

"Never confuse the improbable with the impossible" (Nikad ne miješaj nevjerojatno s nemogućim), Geremia De Geremei u L’amico di famiglia

Sorrentino u svojim filmovima redovito izruguje taštinu i ambicije muškaraca na vlasti ili bogataša, te njihovu ciničnu nesposobnost uživanja u ljepotama života. Uvijek prikazuje i nešto tankoćutno, posve ljudsko i u tim suprotnostima prodire duboko ispod površnosti. Često se hvata u koštac sa smislom života, umjetnosti i intelekta, prilazeći im ironično. Slojeviti su to i maštoviti vizualno zadivljujući filmovi, iz kojih kipe inteligencija i dobar smisao za humor. Elegancija i grandioznost uz estetsku funkciju, pridonose i dramatičnosti.

Talijanski redatelj i pisac Paolo Sorrentino nikad nije studirao film, a volio bi da je mogao postati nogometni trener. Crkveni sadržaji, osobe i vjerski motivi bili su mu i ostali vjerna inspiracija, a izbor glumaca i glazbe nenadmašan. Svoju strast prema crkvenim djelatnicima otkrio nam je filmom Il Divo, gdje je kardinal bio dio mafijaškog kruga. Opatica koja čeka red na injekciju botoksa u La grande bellezzi pokazuje da mu je malo toga sveto. On kao da pokušava instituciju Crkve izvesti na pravi put do Boga. Taj je put raskrčio u Oscarom nagrađenom La grande bellezza, gdje se La santa (sestra Maria) na koljenima uspinje po Scala sancta koja se nalazi u blizini rimske bazilike sv. Ivana Lateranskog, a za koju se vjeruje da je po njoj Krist kročio do Poncija Pilata. Ovim ludorijama u korist ide Jude Law kao konzervativni Pio XIII, prvi američki Mladi Papa; a potvrđuje ih Piov nasljednik, John Malkovich kao Novi Papa, imaginarni Ivan Pavao III.

Nakon Il Divo i Loro, napuljski se redatelj ne bi više htio baviti životima javnih ličnosti jer mu je to postalo predelikatno. Tvrdi da Crkva i dalje vjeruje u osposobljavanje svojeg naroda i pripremu za vlast, te da je nekad i u politici bilo tako. Skandali povezani sa svećenstvom; teatralnost crkvenih rituala (koji se poklapaju s njegovim idejama umjetničkog dizajna mizanscene); muški svijet svećenstva u kojem žene ne postoje ili su na marginama, te pohlepa za moći neki su od razloga zašto se odlučio stvarati serije Mladi Papa i Novi Papa. Razvoj treće serije ne isključuje, te ju zamišlja kao nastavak i prednastavak postojećih. Inspiriran je osobom svećenika – koja je pobjegla od ‘standardnog’ života kako bi živjela u izdvojenoj zajednici gdje istodobno mora propovijedati ideju o obitelji, dok sama ne smije imati obitelj. Želi svećenike, umjesto poput svetaca i lopova, prikazati kao neobična ljudska bića koji imaju normalan život i povezani su s entitetom Boga.

Njegovi ženski karakteri nerijetko su droljice ili sponzoruše kojima je muškarac centar svemira. No, srećemo i lidericu intelektualku Dadinu iz La grande bellezza, te emotivno stabilniju stranu nekoć uspješnog muškarca, Jane u This must be the place. Objedinivši oba potonja aspekta stvorio je šarmantnu savjetnicu Sofiu Dubois (Cécile de France) u Novom Papi. Njome želi istaknuti žrtvu rimokatoličkog svećenstva kojima nije dozvoljena realizacija bračne ljubavi, na račun ljubavi spram svima bližnjima i Bogu. Time publiku dovodi u emotivno iskušenje, za razliku od (jeftinijeg) seksualnog iskušenja koje je mnogo češće viđen mamac. Obje serije upravo i zavode tabuima, što i je intrigantno i seksi.

Za Mladog Papu Sorrentino je od talijanskog katoličkog glasila zaradio kritiku da je stvorio ‘likove slične karikaturama kako bi se svidio američkom tržištu’. Moje papinstvo će biti jedna dugačka, raskošna manifestacija siromaštva reče izabrani Papa Franjo (utjelovljenje sv. Franje Asiškog), u aktualnoj seriji Novi Papa. Naizgled naivni papa dobrotvor, neshvatljiv je vjerski poglavar onima koje zanimaju politička moć i jačanje položaja crkve, stoga biva uklonjen odmah nakon ustoličenja. Tako britanski bogataš sir John Brannox (Malkovich) unatoč svom prvotnom protivljenju, ipak postaje papa. Navijač Napulja, pragmatični tajnik Angelo Voiello (u ponovo odličnoj izvedbi Silvia Orlanda), dobiva više prostora nego u prvoj seriji. Dijalozi puni cinizma, pompozni interijeri, pop-glazba, i masturbacije nanizani su u suvremenu verziju vodvilja i burleske. U vatikansku dinamiku ukomponirali su se problemi imigranata. Tu je i Meghan Markle koja piše sms poruke papi, te Marilyn Manson i Sharon Stone koji igraju sami sebe. Inspirativne misli galantnog Ivana Pavla III poput Ja sam prvi među jednakima poniru u dubinu dobročinstva i zajedništva.

Svaka sljedeća epizoda novi je prikaz zakulisnih igara funkcionera pod čijim se raskošnim haljama pohlepe za moći krije nedostatak samopouzdanja i problem s identitetom. Sorrentino upravo to drži psihološki shizofrenim stavom zanimljivim za istraživanje. Institucija Crkve nije mogla biti vjerodostojniji i moralno jače kompromitiran karakter, nego što zaista jest. Ipak, kroz dijaloge i odnose isposnika, puno se nauči o smislu vjere i molitve u današnje površno, konzumerističko doba. Provokacijama nema kraja, no crkveni poglavari mogli bi i zahvaliti autoru i suradnicima na sadržajima koji ih približavaju širem krugu vjernika. Sorrentino se kao i uvijek dosad taktično pripremio, te precizno pogodio u sridu, utisnuvši još jednu debelu recku u svoj bogati i kvalitetni opus.

Iva Sirotić

 

This website uses cookies to improve your experience. We'll assume you're ok with this, but you can opt-out if you wish. Accept Read More