Trebao je to biti jebeno dobar vikend u Makarskoj, a sve mi je prisjelo. Posvadio sam se s frendom Marinom Stivom Vidukom koji me vozio u Makarsku na koncert Kawasaki tripa koji se održavao u sklopu DokuMa Festivala.
Marin je imao plan da prespavamo u autu ili na ručnicima na plaži. Ionako ćemo nakon koncerta biti mrtvi pijani, bit će nam svejedno gdje zalegnemo, u Šeraton ili na golo kamenje. Putem me obilno častio janjetinom, vinom.
U Makarskoj smo se razdvojili jer se on morao naći s nekim svojim frendovima. Kad smo se ponovo našli, ja sam mu slavodobitno rekao da sam nam uzeo dvokrevetnu sobu u novom hotelu Miramare u samom centru Makarske.
– Kreveti su skupljeni, ali možemo ih i razdvojiti, Stive, ako ti smeta da spavamo jedan do drugoga i možda se u snu slučajno dotaknemo u snu, kao što se u snovima puno doticao onaj Stiven iz Dinastije u vrijeme kad gejevi još nisu mogli slobodno u sapunjarama govoriti o svojim potrebama.
– Ček, zajebavaš me… Ti da si nam uzeo sobuu hotelu… Ti koji imaš zmiju u džepu i kojem ruka zadrhti kad na šanku treba platiti malinovac – iskreno se začudio Stiv.
– Nije beg cicija – odvratio sam.
Otišli smo u hotel da se osvježimo prije koncerta.
– Jeben hotel – priznao je Marin.
U sobi sam ga pitao želi li se on prvi istuširati.
– Daj ti prvi, ja moram još poneke stvari u auto. Zaboravio sam uzet talk za kosu s kojim si premažem glavu prije svakog koncerta… – odvratio je.
Stao sam u otmjeno izrađenu kadu, pustio tuš. Kroz nekih desetak minuta u kupaonu mi je bez kucanja upao Marin. U prvi mah pomislio sam da me poželio jako i da one njegove zezancije na gej teme na fejsbuku nisu bile obična šala. Ali nije bilo to… Počeo se derat na mene.
– Ti nisi normalan, stipso! Kako si me osramotio! Krepo sam od bruke pred ženskom na recepciji!
Bilo mi je jasno da je skužio na koji sam način došao do sobe u ovom hotelu u kojem su na ljetovanje smjestili i sinove boraca iz Ukrajine.
– Ne mogu vjerovat da si bio u stanju to napravit! Pozivat se na to da si sin hrvatskog branitelja da bi i tebi dali besplatno sobu! Konju, pa imaš trideset godina! Sigurno si onoj na recepciji rekao da sam i ja bio u ratu! Ako si i mene upleo u ovo, fakat ću te zatuć! – derao se Marin i spremao s kreveta natrag stvari u ruksak.
– Gadiš mi se! Bilo mi je simpatično tvoje cicijašenje i sve to… Mislio sam, umjetnik si i sve to… Treba te pomagat, u hrvatskoj nam fali takvih pisaca koji se ne svrstavaju niti u lijeve ni desno… Mislio sam da je to furanje na beskičmenjaštvo kod tebe zapravo cinična poza s kojom nam svima rolingstonski beljiš jezik… Al sad si, frende, fakat pretjero. Bok! – izašao je iz sobe i bijesno zalupio vrata kao da smo prošli tešku bračnu svađu na početku ljetovanja.
– Čekaj, Marin! Sori, to sam zbog tebe… Htio sam ti se odužit za onaj gulaš i nastup u Jabuci! – viknuo sam za njim.
Čuo sam kako se otvaraju vrata lifta. Onako gol i mokar od tuširanja ostao sam stajati kao posran. Instinkivno sam otvorio sobni mini-bar. Unutra je bila boca votke. Izvukao sam je, otčepio. Tu votku ću platit iz svog džepa, makar crko, odlučio sam čvrsto. Krenuo sam naljevat. Da suzbijem bol što sam izgubio još jednog prijatelja u životu. A, htio sam sve najbolje. Bilo mi je muka i što on sad sigurno neće povest natrag u Zagreb, nego ću morat plaćat skupu autobusnu kartu. Bome mi je prisjeo ovaj vikend… Valjda je to tako u životu. Kad se nadaš da će nešto biti super kul, na kraju ispadne teški jad.
Možda me to i Stojka uklela, pomislio sam. Koliko me preklinjala da je odvedem negdje na more na romantični vikend… A, ja onda na taj vikend u gluho doba noći, ravno iz Jabuke pobjegnem s mačo muškarcem koji me svojom željom za brzinom i motorima podsjetio na mog idola Stiva Mekvina. I evo mi sad. Htio sam ga fascinirat hotelom. A ispao sam zadnji jadnik.
Nalio sam se te votke i navečer se teturavo uspeo na sv. Petar na koncert Kawasaki tripa. Nitko me nije jebao ni pol posto. Marin je stajao namršten pored stejđa. Kao da se posvađao i sa svojim bratom Vidukom koji je gore na stejđu isto namršten lupao po gitari. Onda sam među svom tom mlađahnom publikom spazio Veljka Barbijerija. Prišao sam mu. Bio je željan razgovora. Rekao je da je zbrisao iz Zagreba u svoju rodnu Makarsku u kojoj kao Fokner živi u kući svog slavnog djeda, nekadašnjeg časnog gradonačelnika Makarske. U toj kući napisao je u foknerovskoj maniri i nastavak svog čuvenog kuharskog romana Epitaf carskog gurmana.
– Preporodio sam se ovdje u postojbini svojih predaka. Svaku večer izlazim, večeram po brodovima, idem na rok koncerte kao da mi je opet dvadeset – rekao je.
I dodao:
– Ovi mladići su svoj bend nazvali Kavasaki trip. A vjerojatno ne znaju da su stari Rimljani tripove radili od posebne vrste rogača kojeg su osušenog umakali u tekućinu od iscijeđenog morskog krastavca.
– Zanimljivo.
– Želiš li probati taj specijalitet?
– Naravno.
Vidio sam da Stiv stalno gleda prema nama. Znao sam da je njemu Barbijeri idol. Po njegovom receptu je i pravio onaj gulaš na mojoj promociji u Jabuci. Došao sam do njega i pitao ga želi li da ga upoznam s Barbijerijem. Kimnuo je. I dalje nadurene face.
S Barbijerijom smo se spustili dolje na stijene i tamo polizali rogač. Baribieri nas je poput Kastanjede uvodio u spiku o Waitapuu. Koju je njemu prenio pokojni kolega Joža Horvat.
– Ako pod utjecajem ovog rogača skočite u more i zaplivate prema pučini, možete prijeći tu Waitapu granicu koja ovaj naš vidljivi svijet dijeli od svijeta bogova.
– Bare mi je kad je živil kod mene i buraza pričal da je prodro u taj svijet. S tim iskustvom je i napisal onu stvar: Odakle dolaziš, ljepotice, nikad nisam vidio takvo lice, koji je svijet tvoj dom, otkrij radoznalom srcu mom – ubacio se Marin.
– Da, očito je Bare uspio prijeći Waitapu – odvratio je Barbieri. – U tom svijetu bogova žene su prelijepe… I nikad ne stare i ne postaju grintave.
– Znači ko moje jabučarke… Nakon desete višnjevače čini nam se da nitko nije ostario – Marin će.
Pred zoru smo obojica skočili u more odlučni da preplivamo Waitapu granicu. Dva sata kasnije murjački gliser iscrpljene nas je vratio na obalu u lisicama. Sumnjali su da smo kurdistanske izbjeglice koje su iz Italije preplivale u Hrvatsku. Pogovoto su posumnjali kad sam ja u rogačkom bunilu počeo govorit da smo krenuli ilegalno prijeći granicu koja dijeli ovaj naš šugavi svijet od svijeta bogova. Murjaci ko murjaci, sigurno su ukapirali da pod tim svijetom bogova mislim na Europu.
Pavle Svirac
*Naručite svoj primjerak hit knjige Pavla Svirca, Književne Groupie 2: Strovaljivanje na info@arteist.hr, s naznakom „Arteist za Groupie“ po akcijskoj cijeni od 69 kuna.
**Komplet koji čine oba nastavka Književne Groupie kupite, uz besplatnu dostavu u Zagrebu i Splitu, za samo 130 kuna.