“U Hrvatskoj još izvlačimo lutkarstvo iz ponižavajućih i omalovažavajućih statusa”

Morana Dolenc
Prvi Dani Ogranka mladih Hrvatskog društva dramskih umjetnika otvoreni su u četvrtak 7. svibnja u kazalištu Gavella izložbom „Lutkoskop“ Morane Dolenc, lutkarice koja se školovala u Francuskoj.

Diplomirala teatrologiju ne Sorbonni i završila Ecole Nationale Superieure des Arts de la Marionnette u Charleville –Mezieresu. O lutkarstvu se, na žalost, u Hrvatskoj i piše i govori uglavnom samo oko održavanja PIF-a, međunarodnog festivala kazališta lutaka, na kojemu Morana također radi. Njezina izložba „Lutkoskop“, koja se može pogledati u foayeu balkona Gradskoga dramskoga kazališta „Gavella“ od 7. do 9. svibnja od 10 do 13 sati, a i prije večernjih predstava, odličan je povod za razgovor o Moraninom interesu za lutkarstvo te planovima za buduće umjetničko djelovanje.

Znate li točno kada ste se zaljubili u lutkarstvo?

Sjećam se točno dana kada je u naš razred ušetala Kruna Tarle i pozvala nas, male prvašiće, da se priključimo Lutkarskom studiju Zagrebačkog kazališta mladih, koji je tada bio u procesu osnivanja. Kruna i njena lutka crnog gavrana toliko su me impresionirale, da sam odmah rekla roditeljima da me upišu u Lutkarski studio. I tako sam prije 25 godina zavoljela lutkarstvo. Veliku ulogu odigrao je i PIF- Međunarodni festival kazališta lutaka koji sam žudno iščekivala svake godine i veselila se kraju ljeta i početku PIF-a. Najveća prijetnja koju sam ikada dobila od mojih roditelja, zbog neke gluposti koju sam uspjela izvesti (a prijetnji zbilja nije bilo puno u mojem djetinjstvu) bila je: „Ako nećeš biti dobra, nema lutkarske!“. To je onda značilo da sam nešto gadno zabrljala. Eto, bila je to ljubav na prvi pogled!

Kada nekome kažete da ste lutkarica, znaju li točno što je to lutkarstvo i čime se vi bavite?

Najčešće se ljudi razvesele i pozitivno reagiraju iako mi većina automatski kreće pričati o „lutkicama“ koje su vidjeli u „predstavicama“ ili „The Muppet show“… Također me često pitaju jesam li gledala film „Being John Malkovich“, ali na to sam već navikla. Prvo pitanje koje mi postave je obično studira li se lutkarstvo i mogu li od njega živjeti. Zato imam i smišljenu priču u par rečenica čime se ja to točno bavim i kako živim. Ispričat ću ju sada i vama. Već sam godinama jedna od onih koji idu „od projekta do projekta“. Ove sam godine i primljena u Hrvatsku zajednicu samostalnih umjetnika, tako da se zapravo moj rad svodi na dvije stvari: kazalište i rad s djecom. Kazališni dio je uvijek neizvjestan. Predlažem vlastite lutkarske projekte ili me ljudi zovu za suradnju na lutkarskim projektima. Rad s djecom je moja konstanta, koju obožavam. Vodim lutkarsku grupu u Francuskoj alijansi i Centru KNAP te i povremeno vodim radionice u ZeKaeM-u, u sklopu programa „Ruksak pun kulture“ i slično.

Morana Dolenc

Uspoređujući Francusku, u kojoj ste studirali i Hrvatsku, kakav je odnos prema lutkarstvu u pogledu ponude, potražnje i financiranja?

Razlika je velika, neću lagati. Dok mi u Hrvatskoj još izvlačimo lutkarstvo iz ponižavajućih i omalovažavajućih umjetničkih i strukovnih statusa te se borimo s rušenjem stereotipa za koga je sve lutkarstvo pogodno kao medij i kome se sve obraća, u Francuskoj ono već dugi niz godina ravnopravno stoji uz ostale umjetnosti. Ne samo da stoji, nego se učestalo pozivaju lutkari kao suradnici na dramskim ili plesnim predstavama i naravno obrnuto. To je po meni jedan od osnovnih pokazatelja da se umjetnici međusobno cijene i poštuju rad jedni drugih. Jedan od mojih prvih profesionalnih suradnji, odmah nakon škole, bila je u Parizu s kineskim koreografom Gang Pengom, koji je tada istraživao što lutka i njezin animator imaju slično s plesnom umjetnosti.

Vrativši se u Hrvatsku brzo sam shvatila da smo još jako daleko od svega što sam tokom svoga školovanja i rada u Francuskoj doživjela. Upravo to mi je bila motivacija ostanka u Hrvatskoj pa sam nekako odlučila da sam ovdje važnija i da treba zasukati rukave i krenuti u promjene. Predstava „Meni samo krila ostaju…“ nadahnuta životom i radom meksičke slikarice Fride Kahlo bila je zapravo moje prvo veliko iskušenje nakon povratka u Hrvatsku 2009. godine. Bila je to predstava nastala u produkciji Međunarodnog centra za usluge u kulturi, dakle ustanove koja nije kazalište, pa onda još i lutkarska pa još i za odrasle. Autorski tim, Petra Milojković, plesačica koja je radila koreografiju i igrala Fridu, Janko Novoselić, glazbenik koji je osmislio glazbu i Przemyslaw Piotrowski poljski lutkar s kojim sam osmislila i izradila scenografiju i lutke, bio je jednostavno baš onakav kakav sam poželjela. Suradnja nas je beskrajno veselila iako smo uskoro shvatili da smo „izgorjeli“ i da ćemo predstavu više igrati izvan Hrvatske nego na našim pozornicama, ali bila sam još mlada i jako puno toga nisam znala o produkciji i organizaciji, kao i da su uz umjetničke suradnike, profesionalni produkcijsko organizatorski suradnici izuzetno bitni. Eh, ne možeš sve sam!

Ali vratimo se mi na ponudu, potražnju i financiranje lutkarstva u Hrvatskoj. Oni ostaju većinom u krugu Gradskih kazališta lutaka, ali imam osjećaj da se u zadnjih nekoliko godina stvari počinju mijenjati. Osnovale su se umjetničke organizacije poput „Kotar teatra“ i „Teatar to go“, koje se bave lutkarstvom ili ga potiču i prezentiraju radove drugih lutkara, a tu su naravno i pojedinci koji bude lutkarsku scenu poput Ivana Kristijana Majića, Tamare Kučinović, Maje Lučić i još puno divnih ljudi. Neki su vezani i za Umjetničku akademiju u Osijeku i uče studente cijeniti lutkarstvo. Ne smijem nikako zaboraviti i „Kazalište Tvornica lutaka“, koje je upravo slavilo svoj deseti rođendan i čija je upornost dokaz svima da se može ako se hoće.

Osnovali ste Udrugu LOFT. Može li mladi umjetnik, lutkar, živjeti od svog osnovnog zanimanja?

Teško, ali može. Mislim da je izuzetno bitno voljeti ono što radimo, koje god smo struke, i potrebno je vjerovati u sebe i to što radimo. Naravno potrebna je i podrška naših najbližih, a ja sam je zbilja oduvijek imala. LOFT –Lutkarska organizacija koju fakat trebamo, dobila je ime kao što možete pogađati iz silne potrebe i želje da radim upravo ono što želim i da surađujem i okupljam ljude koji žele i mogu dijeliti tu zaljubljenost i očaranost umjetnošću koju imam i koju sam odlaskom na Ecole Superieure des Arts de la Marionnette u Charleville-u u Francuskoj osvijestila i produbila, te na Sorbonnei na teatrologiji i nadogradila.

Morana Dolenc

Predajete na akademiji u Osijeku. Koje područje lutkarstva najviše zanima vaše studente?

Na Umjetničkoj akademiji u Osijeku prvi sam put držala kolegij „Kazalište predmeta“ na poziv gospodina Zlatka Svibena, koji mi je 2005. godine dao priliku predavati tada drugoj upisanoj generaciji budućih glumaca-lutkara. Moram priznati da iz tog razdoblja potječu velika prijateljstva i poznanstva koja su mi po mojem povratku pomogla da ustanem i opstanem. Godine 2013. odabrana sam za naslovno suradničko zvanje asistenta na UAOS i jednom godišnje asistiram profesorici Theodori Popovoj iz Bugarske, koja dolazi studentima održati predmet pod nazivom Vizualnost kazališta lutaka. Studenti se upoznaju s osnovama funkcioniranja i tehnikama kazališta sjena. Dakle u Osijeku sam vanjski asistent i za sada sam samo vezana za kazalište sjena. Studenti su motivirani, svestrani i ambiciozni što me oduševljava u radu s njima, ali ne mogu govoriti koje ih područje najviše zanima jer smo rijetko zajedno, a kada smo skupa radimo punom parom.

Spomenuli ste da vam je važan rad s djecom. Koliko se on razlikuje od podučavanja odraslih o lutkarstvu?

Rad s djecom nešto je apsolutno čarobno. Iziskuje puno pripreme i energije koja se tijekom rada i na kraju višestruko vraća i jednostavno je riječima neobjašnjiva. Svaki njihov osmijeh, ideja, zaključak do kojeg sami dođu, melem je za srce i zapravo me hrani i nadahnjuje u radu u kazalištu. Rad s odraslima i rad s djecom se naravno razlikuju, iako ponekad koristim iste metode. S odraslima je uvijek teže, jer je teže zadobiti njihovo povjerenje i teže se upuštaju u neke eksperimente ili u područje koje još nisu dotaknuli, pa su često nepovjerljivi i imaju otpor. Ali kad se blokade, strahovi, predrasude ili kako god ih sve nazvali maknu iz glava, kao i uvijek i u svemu, stvari krenu same od sebe.

Radili ste i predstavu u dućanu, kako ste došli na ideju raditi takav projekt?

Jasmina Kosanović, vlasnica dućana „Jasmina i lutkice“ pozvala je Petra Atanasoskog, Ivu Lehunšek Panić, Vlatka Panića i mene da dođemo napraviti predstavu u dućanu. Osnovna misao vodilja nam je bila spustiti lutke s polica i ispričati njihove priče, što je bilo izuzetno primamljivo jer njezine lutke same pričaju priče i već godinama očaravaju ljude diljem svijeta. Uživali smo radeći na predstavi koja je dobila ime po glavnim junacima „Kapetan Bježo i Gospa od Cukra“. Imali smo osjećaj da nam se vratila sva kreativnost i snaga ovoga svijeta i jednostavno smo se hranili srećom i uživali u zajedničkom radu. Neprocjenjivo je raditi s tako divnim ljudima! Naša priča s Jasminom tek je započela, jer nam je cilj ispričati priče svih lutaka s polica Jasmininog carstva.

Upravo ste radili kao savjetnik za kazalište sijena u Žar ptici na predstavi “Hrabrica”, imate li i neku vlastitu produkciju kazališta sjena?

Predstava „Hrabrica“ u režiji Daria Harjačeka, premijerno je izvedena 23. travnja, a ja sam na njoj bila savjetnica za kazalište sjena. Uživali smo radeći na ovom projektu i moram priznati da je cijela glumačka i ekipa iz kazališta zajednički disala u stvaranju ove divne priče koja djeci daje samopouzdanje i potiče ih na upornost i ustrajnost u životu. Ovo je naša prva suradnja i ujedno moj prvi rad u kojem koristim kazalište sjena u predstavi za djecu. Prijašnje predstave u kojima sam koristila sjene bile su namijenjene odrasloj publici. Prva predstava, nakon studentskih ispita i završne diplomske predstave, koja je bila u tehnici kazališta sjena, bila je mala lutkarska forma za odrasle „Palomitas“, nastala u suradnji s tadašnjim Međunarodnim centrom za usluge u kulturi. U njoj sam koristila kazalište sjena i kazalište objekta kao tehnike i bila je neverbalna. Nakon „Palomitas“ surađivala sam s Deanom Trdakom i Jelenom Radan i na predstavi“ Femme Fadal – San o Amáliji Rodrigues u slikama kazališta sjena“ gdje smo pokušali spojiti portugalsku glazbu fado i kazalište sjena i napravili predstavu za odrasle koju smo igrali tri sezone. Posljednji smo ju put izveli 5. prosinca 2014. godine u Centru KNAP.

Na Danima Ogranka mladih predstavit ćete se izložbom “Lutkoskop”. Otkud ideja za naslovom i što ćemo na izložbi moći vidjeti?

Dok sam radila na Međunarodnom festivalu kazališta lutaka – PIF-u osmislila sam program koji sam nazvala Talentoskop koji je predstavljao nove nade hrvatskog, ali i svjetskog lutkarstva. Ovu izložbu sam nazvala „Lutkoskop“ jer me nekako vratila u prošlost i dane Talentoskopa koji više ne postoji pod tim imenom, pa je Lutkoskop svojevrsni hommage upravo tom programu. Ogranak mladih HDDU-a dao mi je priliku da se predstavim na 1. Danima ogranka i izuzetno sam počašćena pozivom i presretna entuzijazmom koji vlada u Ogranku. Na izložbi će se moći vidjeti lutke i scenografija iz triju lutkarskih predstava za odrasle: male lutkarske forme „Palomitas“, predstave „Manola“ , te „Femme Fadal – San o Amáliji Rodrigues u slikama kazališta sjena“.

Koji je vaš sljedeći lutkarski projekt i gdje vas možemo vidjeti kako dajete život lutkama?

Slijedeći projekt, uh… Ima ih nekoliko… Prvo slijedi obnova „Palomitasa“, s kojom gostujemo u rujnu u Francuskoj na najvećem lutkarskom festivalu na svijetu u Charleville- Mezieresu. Odrasla publika moći će uskoro pogledati predstavu „Kuća Pupuletovih“, koja je nastala prema istoimenoj priči Anele Borčić s kojom LOFT surađuje drugi put po redu. Dramaturgiju potpisuje LOFT-ov kućni dramaturg Dean Trdak, a izvodit ću je u društvu Jelene Radan, i to u, kako ja volim reći, salonskoj formi, tako da će se moći pogledati u nekom od zagrebačkih dnevnih boravaka. Zatim nas očekuje rad na predstavi „Mrtvo more“, nastaloj prema istoimenom romanu Brazilca Jorge Amada na kojoj ćemo surađivati s Tomicom Bajsićem i Ivom Reis Dos Anjosom. Tu je i suradnja s dvije francuske lutkarske organizacije na projektu koji će proučavati rad i djelo Marguerite Duras na relacija Francuska – Hrvatska. Za djecu spremamo suradnju LOFT-a i Kotar Teatra na jednoj prekrasnoj priči „Čudak Šumek“, Ivane Francisković Orlom, pa su tu svakako i male lutkarske forme u prostoru dućana „Jasmina i lutkice“ i sad kad počnem nabrajati što se sve priprema, odmah me počne hvatati panika, pa bolje da krenem raditi iz ovih stopa!

FMV

Imate mišljenje? Iskažite ga!
Loading...