Zašto bismo trebali obratiti pozornost na Dolićev javni spomenik Tvrtkov biljeg u Prozoru u Rami?

Kad je riječ o podizanju javnih spomenika kod nas, često smo svjedoci različitih površnih, pristrano sklopljenih i nerijetko estetski neprimjerenih rješenja. Da ima i onih koji zaslužuju pažnju naše struke, potvrđuje spomenik akademskoga kipara Petra Dolića nazvan Tvrtkov biljeg. Podignut u rujnu 2017. godine, može se promatrati kao uzoran model nastojanja lokalne zajednice koja, podižući spomenik koji poseže u povijesno sjećanje. vodi računa o važnosti njezine objektivne znanstveno-stručne valorizacije. Dokument na kojemu je prvi poznati zapis povijesnoga grada Prozora u Rami, Tvrtkova je povelja izdana 11. kolovoza 1366. godine. Povelju je izdao Tvrtko vojvodi Vukcu Hrvatiniću za vjerno služenje i zasluge, kojom mu je darovao grad Sokol u Plivi i župu Plivu i to za uspješnu obranu u ratu protiv ugarskoga kralja Ludovika I. Velikog (1342. – 1382.).

Nakon 650 godina od Povelje, na inicijativu i uz važnu podršku tamošnjega načelnika Joze Ivančevića, uvijek agilnih Bože Mišure i pojedinih fratara kojima je stalo da na različite načine aktualiziraju itekako jedinstvene povijesne i kulturološke vrijednosti Rame, organiziran je znanstveno-stručni skup na kojemu je govorilo 27 izlagača čiji su tekstovi objavljeni u velikome zborniku „Bosanski ban Tvrtko ‘pod Prozorom u Rami’ “ u nakladi izdavačke kuće Synopsis, a u uredništvu fra Tomislava Brkovića. Skup je donio stručne poglede na značenje Tvrtkove povelje te se tako približilo značenje Rame kroz povijesne, arheološke, sociološke, teološke, filozofske i kulturološke vizure u svjetlu međureligijskoga dijaloga eminentnih stručnjaka s naših prostora.

Tvrtkov biljeg Dolićeva monumentalna kamena skulptura, jedinstveno likovno rješenje koje u sebi spaja tradiciju i suvremenost, postavljena je na križanju povijesnih putova, a na središtu novije tamošnje prometnice, na ulazu odnosno izlazu iz Prozora. Primjereno simbolici, ali i ambijentu u kojemu se nalazi, postavljena je blizu usjekline u stijenama po kojoj je po predaji dobila ime srednjovjekovna utvrda ili gradina iznad te prometnice – plemićki grad Prozor spomenut u Tvrtkovoj povelji. Dolić je isklesao vertikalni oblik kamena kojim priziva u sjećanje stećke ili monumentalne nadgrobne spomenike, ambleme Bosne i Rame u kojoj je sačuvano preko 700 takvih spomenika. Jasno je kako se ne radi samo o stećcima na prostoru Bosne i Rame, nego čitava područja od Knina i Imotskoga do istočne Srbije, od srednje Bosne do Konavala. Nazivali su ih i mramorovi biljezi. Svi oni simboliziraju kulturu ukapanja iz tog vremena.

Skulptura simbolizira i kamen graničnik kojim se razgraničava i / ili povezuje teritorij Bosne i Hercegovine. Značenje Povelje rasvjetljuje obiman zbornik, a na spomeniku je isklesan tek jednostavan natpis: „Prozor u Rami“, grb Rame i datum s Povelje. Valja naglasiti kako Petar Dolić nije upao zamku historiografske naracije, jer danas se osobito u Bosni mitologiziraju stećci, odnosno pretjerano se govori i poziva na prošlost za današnje ideološke potrebe što je usporedivo kod nas sa srednjovjekovnim reljefima crkvenog namještaja koji sadrže motive takozvanog starohrvatskog pletera. Koliko se Dolić posvetio radu dok ga je klesao pokazuje sam Tvrtkov biljeg.

Kad ga promatramo, doima se kao da sam „kamen pleše“, valovit je i istodobno krajnje sveden na simbol. Uz primjerenost mjesta na kojemu se nalazi, ovo spomeničko rješenje itekako pokazuje razumijevanje povijesnih konotacija na koje aludira, simbol je poštovanja sekularnih društvenih principa kroz predlaganje odvajanja općinskoga praznika od vjerskoga blagdana, a potpuno značenje dobiva, poput svake skulpture, u obilasku, dakle kontaktu Ramljaka i posjetitelja ovog jedinstvenog prirodnog i bogatog kulturno-povijesnog prostora. Radi potrebnog razdvajanja blagdana od praznika u multireligijskoj sredini, na znanstveno-stručnom skupu u svjetlu međureligijskoga dijaloga iznesen je prijedlog da Dan općine, koji se inače slavi na katolički blagdan Male Gospe, bude 11. kolovoza, na dan prvog spomena Prozora u povijesnim izvorima.

Stoga je ovaj javni spomenik, kojemu je prethodio znanstveno-stručni skup i objava zbornika, dobar pokazatelj kako ramska sredina, iako granična i mala, na ozbiljan način nastoji oplemeniti svoju sredinu (već tradicionalno!) vrijednim likovnim djelima, u čemu se pokazala nepristranom kako u argumentiranju povijesnih događaja tako i u poštovanju Drugih s kojima, premda nema jednaku religiju, kulturu i običaje, gradi isti životni prostor.

Nevenka Šarčević

 

Ive Šimat Banov, autor kapitalnog djela “Hrvatsko kiparstvo od 1950. do danas” i jedan od najvećih autoriteta za kiparstvo u Hrvatskoj, povodom podizanja spomenika, a na poticaj entuzijastičnih naručitelja zapisao je o Tvrtkovu biljegu sljedeći tekst koji prenosimo u cijelosti uz dopuštenje autorice Nevenke Šarčević:

“Tri metra visoki kamen u središtu prometnice (rotora) na ulazu-izlazu iz grada Prozora stoji kao stijena važna za ovaj grad i ove ljude, za njegovu povijest i sadašnjost. Izrađen od domaćega kamena kao da priziva kiparevo ime (Dolić). I tko bi onda bio i pozvaniji od onoga kojega ime počiva u naravi i imenu samoga kamena (dolit)?! Stopljen s elementima tzv. Prozorske povelje i grba koji se u dokumentima pripisuje i Rami i Bosni, to je i konceptualno i organička cjelina. Našavši se pred zadaćom učitavanja Tvrtkove uloge, Petar Dolić je dobro razumio što mu je činiti. Odmah je na početku shvatio da se kao kipar (kao „vješti“ majstor) treba svjesno „poništiti“, a prije svega, odbaciti umijeće i sitničavo elaboriranje i svaki nagon neke detaljističke pedanterije.

Pritom je to slično kao i veliki hrvatski kipar Vanja Radauš, koji je tamo na Tulovim gredama Velebita, ugledavši uspravljene stijene pomislio na Stvoritelja te uvidjevši svoja ograničenja, zavapio: kakav sam ti ja kipar?! Stoga je kamenom-stijenom-temom Dolić razumio veličinu biljega u blizini staroga srednjovjekovnoga grada-utvrde-gradine. Tako je kipar jake volje i suptilne ruke, kipar snažnih i dubokih zasjeka, ali i mekoga pisma, kipar koji je svoj nježni rukopis ispisao i u najtvrđim materijalima, na ovoj zadaći svjesno ostao pomalo i anoniman. Tako se priča o obliku i kamenu seli iz tematskog u oblikovni jezik, u jednostavnost i jasnost kamene mase pune osjećaja postojanosti i trajnosti bježeći, kao i sam tvorac, iz svakoga stilskoga kalupa u korist trajnosti i veličine Tvrtkova djela. Tu je, dakle, i smjernost i mudrost kipara da pobjegne od „autorstva“, od „rukopisa“, nadasve od autorske taštine ili jasnijega (portretnoga) određivanja lika.

Oslobođen svake natruhe virtuozne modelacije (koje posjeduje u drugim radnjama), bježeći od toga da se svidi svima i da svi vide isto, znao je da prizvati lik velikoga čovjeka, iščitati sve njegove posebnosti znači donekle osiromašiti njegovo simboličko značenje, te da to priziva puki izvod iz matične knjige rođenih, a ne izvod iz tla zemlje i naroda, iz kojega kao miljokaz izrasta ovaj lik-kamen. A vidjevši u ovome kamenu pridjeve a ne imenice; vidjevši stamenost, poštenje, postojanost, težinu…, a ne zadaću biografa-kipara svjesno je u sebi žrtvovao kipara kako bi osjetio veličinu te planine od čovjeka.

Znao je da mu na ovome mjestu trebaju gipkije objasnidbene sveze koje se neće spoticati o detalje, nego da je moguće s ovime, biljegom smjerokazom i miljokazom, ponovno pronaći oblikovnu i tematsku cjelovitost. I tu je trebao duboki, a ne površinski kop čovjeka i umjetnika koji zna značenja povijesnoga lika, koji iznovice aktualizira prošlost kao sadašnjost i koji najbolje zna oblike toga štovanja. Jer portretirati konkretnu, ma koliko veliku osobu, znači priznati i njezinu smrtnost, a biljegom-kamenom znači govoriti o njegovoj trajnosti, važnosti i značenju.

Svrdlajući u dubinu ostao je izvana prirodan, težak, nepomičan, oblikovno jasan i moderan, a u sadržaju dubok i legendaran. Ostao je stijena-biljeg, a ne lice s osobne iskaznice; besmrtan, a ne, kao i sve i sva, smrtan lik. Poradi diskretnih, ali znalačkih intervencija iznutra, taj kip-kamen njedri diskretnu larvu svjetlosti koja idu protiv komemorativne naravi biljega u korist prostora i tla u kojemu su istinski ponos zemlja i ljudi. U prostoru u kojemu je Tvrtkov biljegspomenik planina duhovnoga i fizičkoga zdravlja. Tvrtko je stijena.”

 

Imate mišljenje? Iskažite ga!
Loading...