”Tvoj glas ne govori o ljubavi”, ali uporno pokušava

Carverova kratka priča “O čemu govorimo kad govorimo o ljubavi” završava odjecima neizrečenog. Muškarac je na vratima, ostavlja ženu i kćer, želi reći još samo jednu stvar, no ne može se sjetiti koja bi to bila. ”Tvoj glas ne govori o ljubavi” autorice i redateljice Marine Petković-Liker u produkciji Kazališta slijepih i slabovidnih ”Novi život” pokušava dohvatiti sve neizrečenosti i fragmentarnosti ljubavi u suautorstvu s glumcima Ružicom Drenski, Marijem Glibom, Anitom Matković i svestranim Dušanom Gojićem, članom ansambla Hrvatskoga narodnog kazališta Zagreb od 1976.

Suradnja Marine Petković-Liker i dramaturginje Maje Sviben nerijetko je usmjerena na ono iznutra, pokušavajući doprijeti do naših skrivenih ranjivosti. Prostor tih izvedbenih istraživanja intiman je i skučen. Tako u Studio Čehov, na nekadašnju adresu Radija 101 u Gajevoj čemu svjedoče ostatci naljepnica na zidovima, stane svega pedesetak ljudi. Gledateljima nije dopušteno povlačenje, naprotiv oni su od početka do kraja preblizu da budu puki promatrači. Tu je i neizostavan izvedbeni element – hrana. U “Od terora. Od borbe. Od boli. RASPLITANJE.” za istim su stolom na kraju sjedili izvođačice i publika, u ”Ni prijatelj ni brat’‘ uživamo u likeru dok Lada Bonacci izlazi iz stana po večeru, hrenovke i majonezu da bi se u ”Tvoj glas ne govori o ljubavi” ispijali kava i vino, pojedene su Griotte.

Propuštanjem gledatelja u moderan dnevni boravak (Ana Paulić) nakon opisa interijera, tematski nas glumačka četvorka uvlači u besramnost ljubavi kad smo djeca ili starci, početna treperenja kad smo spremni na sve vrste iluzija ne bismo li se svidjeli te uvijek jednako komplicirane odnose. Gojić je onaj koji određuje tijekove razgovara, isprekidane tipiziranim dijalozima koji ilustriraju određenu fazu odnosa – od početka do propadanja. Sugerirajući na samome početku da se u tim glasovima krije više pitanja, nego odgovora kao da se povlači crta razgraničenja koja odlazi u humor ili ostaje titrati na površini.

Kada jedna od glumica izgovara: ”Zašto nam je pismo tijela najčitkije” tada zapravo shvaćamo svu nemoć ”govora o ljubavi”, koja se nedugo potom rastvara u plesu i zagrljaju Ružice Drenski i Marija Glibe. Pred naoko jednostavnom biologijom i tjelesnosti, um je taj koji stalno zavarava, propitkuje, mašta i projicira neku daleku budućnost. Jednako se tako u raspravama o životu s ili bez povrijeđenosti načinje važno pitanje novih generacija – možemo li, smijemo li zbilja zbog straha od boli ili naših vlastitih ograničenja odustati od ljubavi?

Dodatno tu odmaže Carverova iskrenost samozavaravanja s početka. Nepretencioznost i poetični autorski sluh Petković-Liker sa zaraznim entuzijazmom, marljivošću i posvećenošću koja dolazi s ansamblom ”Novog života” ne omogućuje nam nužno savladavanje nesigurnih koraka ljubavi, ali za početak barem razgovaramo o njima.

Anđela Vidović

Foto: Jasenko Rasol

 

Imate mišljenje? Iskažite ga!
Loading...

This website uses cookies to improve your experience. We'll assume you're ok with this, but you can opt-out if you wish. Accept Read More