prvo slovo kulture

Arkadijske vizije autora sa sjevera

Triptih o moru
Na Interliberu predstavljena je umjetnička knjiga Triptih o moru, o koautorstvu književnika Slobodana Novaka, autora tri poetske proze i slikara Vatroslava Kuliša koji je za nju načinio ilustracije.

Na promociju Novak nije mogao doći zbog bolesti, a njegove tekstove čitao je glumac Joško Ševo, urlajući u hrvanju s dugačkim konstrukcijama bremenitima od usporedbi, metafora i slika (podsjetilo me je to na Baudelaireovu pjesmu u prozi u kojoj kaže da pred umjetnošću, očarani očajnici umiru s krikom na usnama).

O Novaku i Kulišu govorio je inspirirano Tonko Maroević. Direktor Školske knjige, Ante Žužul u pozdravnom govoru je rekao kako je ljubitelj Vatovog slikarstva i kako u svome uredu ima jednu njegovu sliku vala „prostrijeljenog crvenom linijom“ , koju dok gleda „ne zna je li sretniji kad je ispod ili iznad te linije“. Ovakvu začudnu poetsku konstrukciju očekivao bih barem od Tonka, ako već ne od samog Novaka, međutim godine izdavaštva očito razvijaju poetske crte i u najtvrđih biznismena.

Tonko Maroević više je puta u javnosti isticao kako je veći ljubitelj Novaka ili Marinkovića od Krleže, što je meni teško shvatljivo. Međutim, pripisujem te razlike u sklonostima biografskim okolnostima.

Naime odrastati na grčkom Hvaru i u rimskom Splitu, svakako je drugačije negoli u zagrebačkom panonskom blatu. Ako ste još k tome kao ja odrasli na Gornjem gradu i vucarali se po Kaptolu, po zapišanim dvorištima „kaptolske sirotinje“, onda je jasno da vas Novak i njegove mediteranske meditacije o moru i bijelim brodovima, cvrčcima, samostanima i mračnim tajnama na koje se aludira, ne mogu dirnuti kao neurotične, barokne, urbane fuge zagrebačkih „iberšpan“ intelektualaca, koji krepavaju po vlažnim redakcijama i sanjaju sunčane Arkadije.

Zapravo vizija mediterana jednog sjevernjaka, recimo Krleže ili Murtića, određena je kombinacija dosade i eskapizma, hedonizma i arkadijske lakoće. U njoj nema egzistencijalne tjeskobe u lakom plaštu gorke ironije, kao u Novaka, taloga povijesti ili pogubnog kamijevskog sunca koje ističe naš besmisao postojanja, „neba opustošenog vedrinom“ kako kaže Novak, nema razmišljanja o vremenu s filozofskim reprekusijama o kojima je pisao Matvejević u Brevijaru. Recimo, Krležini likovi žele pobjeći na sunčani jug, kao Aurel iz Lede s ljubavnicom u Firencu, lakomisleno misleći da će to riješiti njegove bračne probleme.

Kad gledamo Murtićeve slike i crteže iz Istre ili Dalmacije, nalazimo se pred matisovskom harmonijom boje, pred svojevrsnom korelacijom ljetne lakoće života, koja savršen ekvivalent nalazi u lakoći i energiji poteza i intenzivne boje, ali tu nema jobovske težine zagasitih tonova i dubokih sjena (iako su Jobove tamne partije znatno utjecale na Murtićevu konstrukciju slike, apstraktne i figurativne), a ni naglašene askeze Ivančićevih srdelica na dasci usred kao katran crne pozadine.

Tri Novakove pripovijesti, ili lirske crtice, govore o subjektu uronjenu u more, on bi rekao „sjedinjenu s njime“, koji u svojoj starosti lamentira o nepravdama koje su mu učinjene, primjerice o šumi koju je zasadio njegov otac i čiji su borovi rasli zajedno s njim, da bi oca kasnije ubili i razvlastili šume, o dubokom osjećaju pripadnosti te zemlje njemu, kao baštiniku.

Dakako nije riječ o lamentu nad privatnim vlasništvom, nego o subjektovoj ukorijenjenosti u svijet mediterana, osjećaj pripadnosti istom svijetu i njegov ugođaj koji se oslikava pompoznim, grandioznim prizorima, gotovo patetikom barokne scene: „Grad je odozgo pritisnuo gromadne stijene pod sobom, a one se, poput stoljetne vlage, propinju iz mora i potiskuju uvis zidine i stari samostan rumeneći se kao tek utihla žerava. Mrvičak još zlata izviruje iz krvavog zapadnog prijevoja u pamučnom nakitu cirostratusa […]“.

Sve je ironijski intonirano, uz niz lokalizama, pripovjednih monologa ili dijaloga koji nam približavaju, ali i udaljavaju Novakov svijet i njegovu realnost. Približavaju ih dajući živost i neposrednost prizorima iz subjektovog sjećanja ili imaginacije, dočaravaju svakodnevnu brbljavost, ili život na otoku čijih je promjena i statičnosti bio svjedok. No lokalizmi i lokalni kolorit također udaljuju taj svijet. Čestom nautičkom metaforikom, ili lokalnim toponimima kao da nam se daje do znanja da su pravila i međuodnosi te male zajednice zatvoreni i autarkični, nepristupačni strancu.

Govor o Novaku nepotpun je bez isticanja njegovog jezičnog i značenjskog ludizma, uspostavljanja odnosa na temelju sličnih zvučnosti riječi i njihove analize koja ih daruje novim značenjima. Najbolji primjer je kada piše o strahu pred nepostojećim morskim psom pod vodom. Dakle kaže „nema ni nemani, ni nemaništa“ (njegove postojbine), to jest: nema ništa. Te su jezične igre jedan od slojeva ironije koja u Novaka ima funkciju naglasiti oklijevanje i neizravnost imenovanja odnosa, posebno društveno – političkih (neman je u ovom slučaju simbol povijesnih okolnosti koje melju ljude). Naime, kako bi umakao patetici, književnik na suptilan način autocenzurira snažne emotivne trenutke, odaljujući se tobož od njih. Time je njihov učinak umekšan, ali i snažniji: „moj stari bio je razvlašten čim su ga ubili… ili ubijen da bi ga razvlastili“.

Novakova ironija nije duhovna uzvišenost koja subjektu omogućava da se uzdigne iznad situacije i okoline, u njoj nema lakoće ni duhovitosti (kao recimo u Mannovoj ironiji). Dapače, ti likovi uranjaju u more povijesti zamjerajući vječno sve i sva, u svojevrsnom mazohizmu, iz kule vješto artikuliranog jezika. Deziluzionizam Novakovih pripovjedača iz Izgubljenog zavičaja, ili Mirisa, zlata i tamjana doveden je do krajnje konsekvence i utapa se u moru gorčine. Utoliko je podnaslov knjige (O radosti, zaboravu i o strahu) promašen, barem u prve dvije trećine.

Subjekt u pričama žudi za zaboravom i oprostom povijesnih nepravdi, ali u sebi zapravo ne nalazi mogućnost za njih. To je čeznuće za napuštanjem sjećanja i umor od silnog gnjeva koji je maskiran ironijom. No, more je statično, kao i sjećanje. Nije čudno što se zaborav dobiva posredovanjem jedne rijeke (Lete), dakle vode koja teče i nosi vrijeme u nepovrat, da bi se ono taložilo u morima. Tako u istoj rečenici (namjerno ili omaškom, teško je reći) on zaboravlja i ne zaboravlja: „poda mnom leži olovno teški kristalno prozirni kubus koji ne može isplaknuti svu krv sjećanja s mojih izgrebenih udova ni s onoga davnog samrtničkoga ležaja koji već i ja zaboravljam, kao što i zločin sam sebe zaboravlja“.

Gorko pamćenje Mediterana, toliko je suprotno njegovim arkadijskim vizijama u autora sa sjevera, a njegov se prostor kod Novaka katkada čini kao Raj, ali i kao Pakao. U priči Neman pred kraj piše: „čekam, ali nema Velike tople svjetlosti koja bi me cijelog obuzela, nema neodređene, a neizmjerne ljubavi … ničeg krasnog zagrobnog nema […] tek bezvoljno samopromatranje koje ne vodi ničemu, pa još i bez imalo želje za povratkom […]“. Ovo odbacivanje svega zagrobnoga unutar tog opreznog pripovijedanja i zaziranja od izravnosti, nije beskompromisno svođenje računa, ili kamijevsko suočavanje s ništavilom pod okrutnim, sveotkrivajućim suncem. To je više fingiranje nihilista u liku zajedljivog, ali bezopasnog djedice.

Kuliš je ilustrirao ovu knjigu, već poznatim vlastitim idiomom mora. Ipak, on je slikar elementa, a ne ilustrator, pa se čini da su mu u ovom poslu ruke bile vezane višestrukim lancima: morao se držati teme i nije smio ulaziti u apstrakciju. S obzirom na sve to, uspio je dati vrijedan hommage Novaku, inače svom omiljenom književniku. Kuliševo je naslijeđe sjevernjačko, pa su njegove interpretacije mora (u ciklusima Kornati, Kuti i Valovi) jedna neegzistencijalna ekspresija, slavlje i eksplozija života (u Valovima Zidić vidi i erotsku senzualnost).

Kako ovdje nije smio apstrahitati činjenicu u dojam i gestu ili meteorološku atmosferu u slikarski ekvivalent (rotkovskog tipa, primjerice), radio je s dijelovima pripovijesti i realistički dočarao plutanje ljudskog tijela u plavoj masi, koristeći svoja iskustva apstraktne gradnje slike u prikazu lomljenja i mreškanja morske površine, ili sitne akvarelne pejzaže. I u figurativnom izričaju umjetnik se pokazao dorastao zadatku, pa ekspresija poteza (recimo u prikazu češera naplavljenog na stijenu) korespondira emotivnoj emfazi teksta, a slikarska gradnja vodene površine i dubine odgovara Novakovoj znalački jezično istkanoj značenjskoj višeslojnosti.

Novak osvještava neke mračnije aspekte mediteranizma, koji nipošto nije klišeizirano bezbrižan, a ovo izdanje sumira piščev dosadašnji prozni opus na dostojan način – tekstom i slikom.

Feđa Gavrilović

Komentiraj ovaj tekst!

Primajte teme iz kulture
u vaš inbox

Prijavite se za primanje arteistovog newslettera i jednom tjedno ćete dobiti najzanimljivije teme iz kulture.

Imate mišljenje? Iskažite ga!
Loading...