Zirojević i Orlić – Pula u bezbroj slojeva lišena svođenja na poopćenu razglednicu

Igor Zirojević, Paola Orlić, umjetničke monografije Pula: Grad Interval

Besmisleno je svoditi gradove, žive organizme sazdane od bezbroj slojeva povijesti i intimnih sjećanja, na poopćenu razglednicu. Primjerice, rezimirati Pulu na Arenu uprošćeno je kao da se nečija podugačka biografija reducira na jednu riječ. Kompleksna stratigrafija urbane memorije u fokusu je pažnje iznimno zanimljivog i važnog publicističkoga projekta Pula: Grad Interval, kojega su pokrenuli pulski fotograf i arhitekt Igor Zirojević i pulska povjesničarka umjetnosti Paola Orlić.  Oni su osmislili trilogiju umjetničkih monografija u kojima u suradnji s drugim autorima, povezanima pulskim korijenima, prebiru po nepoznatim i zaboravljenim segmentima bogate povijesti – i to iz austro-ugarskoga, talijanskoga te socijalističkoga razdoblja. Motivi fotografija, teme nadahnutih eseja Paole Orlić arhitektonska su ostvarenja, koja svojom formom i sudbinom odražavaju turbulentnost izmjene političkih sistema u Istri i Hrvatskoj.

Prva monografija Pula – Grad Interval, objavljena 2014. godine u nakladi Igora Zirojevića, sadrži nadahnuti tekst književnika Dragana Velikića, koji je raspreo autobiografski pripovijest o gradu s kojim je neraskidivo povezan: „Iako više ne živim svakodnevicu grada u kojem sam odrastao, ja sam i dalje Puležan.“ Paola Orlić zabilježila je sljedeće:

„Grad Interval stoga nije obična monografija o prostoru koji bi se mogao nazvati njihovim. Mjesto je to na kojem se susreću tri dionice pripovijedanja o nestajanju takvog prostora, povijesti duge (do)trajalosti i kategoriji sjećanja na njega kao niz prizora – faseta Barthesovskog punctuma koji ih ubada, reže i sasvim ih se osobno tiče. Tragajući za vizurama kuća, ulica i prizora u nestajanju, tražeći i ono opće, ali otkrivajući i ono fragmentarno, začahureno u detalju, poput sasvim određene dekoracije pojedine fasade, arhitekturnog elementa, napukline ili preživjeloga odbačenog predmeta koji su jednom nešto bitno označavali/saopćavali, troje se autora na ovom mjestu isprepliće u evociranju obrisa koji iščezavaju u slojevima kolektivnog i individualnog zaborava.“

Fotograf prilikom snimanja izbjegava danje svjetlo čime sublimira strukturalnu i simboličku specifičnost građevine, te kreira snovitu i začudnu atmosferu, kojom potencira sraz nekadašnje slave i funkcije, te aktualne namjene i značenja. Svjetlosni akcenti, od kojih neki dolaze iz utrobe građevina, naznačuju sadašnji život, baš kao što ga utjelovljuju i zatečeni protagonisti, stanari ili prolaznici. Zirojević ne pribjegava jednoličnom rukopisu, svaka je fotografija zasebni autoportret, prilagođen karakteristikama odabranoga motiva.

Nekadašnju funkciju i povijest građevine filigranski rekonstruira Paola Orlić. Baveći se historizacijom građevina autorica piše povijest obitelji koje su ih izgradile i u njih ugradile svoj život. Primjerice, minijaturni željezni strugač za blato s motivom sfingi, kojega analizira u tekstu o Vili Max, monumentalni je spomenik nekadašnjem društvu i njegovoj (izgubljenoj) uljuđenosti, i poput madeleine kolačića transponira nas u uzbudljivo vrijeme grofovske obitelji Bissingen-Nippenburg. U drugoj knjizi Pula – Grad Interval II, objavljenoj 2017. godine, čije je fotografije zagrebačka publika imala prilike upoznati na izložbi priređenoj početkom travnja u Galeriji Ulupuh, Zirojević zadržava određene estetske postulate, poput doba dana, točnije noći kada snima. Međutim, promjenom arhitektonskoga stila 1920-ih i 1930-ih, mijenja se i rakurs – ulaskom u interijere i približavanjem motivu. Paola Orlić tumači:

„Zgrade poput Pulske pošte Angiola Mazzonija, Higijenskog zavoda Lina Moschenija, Kupališta Stoja Enrica Trolisa, Case Balila Guida Brassa, Elektromlina Alberta Turine, Autobusnog kolodvora Bernardina Fabra, Banco d’Italia Vincenza Munarija neosporno svjedoče da je turbulentnim vremenima usprkos, Pula baš tih godina neosporno zadobila obrise novog modernog grada. Bila je to doista, ona Pula kojom su osim strojeva brodogradilišta sve više odzvanjali zvukovi brujanja automobila i polijetanja aviona – sve ono, čime se za razliku od Mussolinija koji je Pulu zauvijek zapamtio po reskoj pljusci koju je 1920. kao suvenir iz nje ponio, pak gorljivo oduševljavao otac talijanskog futurizma Tomaso Marinetti.“

Sva proturječja rascjepa, sukoba i suživota talijanskoga i slavenskoga društva, koji se direktno tiču i arhitekture i njezinih autora, problematiziran je tekstovima i pjesmama književnika Milana Rakovca, koji je na otvorenju izveo veoma dojmljiv performans s Alenom Sinkauzom. Paola Orlić pak akribijski ponovno zaboravu otima talijanske arhitekte čije su kratke karijere i često tragični životi bile obilježene uspostavljanjem i propašću fašističkoga sistema. Dramatičnosti razdoblja Zirojević pridružuje osobne drame, suptilno inscenirane unutar arhitektonski promišljenih kadrova. Ovako Paola Orlić tumači jednu od najekspresivnijih fotografija:

„(…) dok u sumrak fotografira Pulsku poštu, zasigurno jedno od najboljih i najsmjelijih ostvarenja već spomenutog talijanskog arhitekta Angiola Mazzonija iz 1933., hvatajući istovremeno pravog pulskog arhitekta i aktivista Emila Jurcana u znakovito režiranoj radnji svojevrsnog političkog “potpisa” na ulaznu fasadu koju su nekoć markirala tri fascia, u njenom pak glasovitom crvenom interijeru Zirojević uskrsava tihu intimnu dramu. Uhvaćena u spiralnom vrtlogu nadnaravno lijepog, zagasitog tizijanovski crvenog Mazzonijevog stubišta, trudna žena pogleda uprtog u pismo, njegova je doista trudna rođakinja, također nimalo slučajno pulska arhitektica Tanja Kirac koja evocira sliku njihove trudne prabake u trenutku kada prima posljednju kartolinu od svog supruga. Možda više nego u ijednoj drugoj fotografiji, rekreirani trenutak u kojem trudna mlada žena čita još uvijek živi trag svog tek osamnaest godina starog supruga – u tom trenu već mjesecima star kadaver jednog od stotina tisuća poginulih vojnika skončalih na jednom od europskih stratišta, ujedno je najizravniji i najdirljiviji susret s arhetipskim slikama vlastitog obiteljskog nasljeđa.“

Ukratko, značaj ovoga projekta je višestruk. Njime se Igor Zirojević definitivno potvrđuje kao zreli interpretator nasljeđa, kojeg promatra okom arhitekta, fotografa i Puležana. Paola Orlić vrsnim je studijama nadopunila lakune povijesti arhitekture i grada, te stoga s velikim nestrpljenjem iščekujemo zaključnu monografiju Grad Interval III – Pregaoci, kojom će obraditi poslijeratnu socijalističku arhitekturu.

Barbara Vujanović

Za potrebe korištenja na Arteistu originalne su fotografije prilagođene portalu. Originale možete vidjeti na stranici autora fotografija Igora Zirojevića.

Imate mišljenje? Iskažite ga!
Loading...