Trilogija Édouarda Louisa između radikalnog pamfleta i umjetnosti

''Svaki put kad kažemo 'društvo' mi svjesno ili nesvjesno povučemo crtu i dio ljudi ostavimo van onoga što zovemo 'društvo'. Referiramo se, zapravo, tek na dio društva.'', Louis, Jutarnji list

U dvadeset drugoj godini života objaviti relevantan prvijenac nije mala stvar. Osobito ako ste, kako je negdje rečeno, prvi roman pročitali sa sedamnaest godina. Upravo to polazi za rukom Louisu, koji se prvih dvadesetak godina života (nevoljko) odazivao na ime Eddy Bellegueule. Nevoljko, kažem, jer već samo ime Eddy kao deminutiv djelovalo je neozbiljno, a prezime u doslovnom prijevodu ”lijepo lice” ili ”ljepotan” nije olakšalo životnu situaciju senzibilna mladića rođena u ne osobito pitoresknom mjestašcu u sjevernoj Pikardiji. U siromašnoj i patrijarhatom dubinski prožetoj obitelji. Postajanje ”drugim” značilo je osloboditi se svih negativnih konotacija koje mu je njegovo okruženje ”upisalo”. Postati Édouard Louis značilo je slobodu.

Pisana pod utjecajem vodećih lijevih francuskih sociologa i filozofa dvadesetog stoljeća, Louisova proza kritički rastvara ”neugodna mjesta” (ponajprije) francuskog društveno-političkog poretka. Prokazuje homofobiju, nasilje (fizičko, ali i sustavno, odnosno političko) i rasizam nastojeći analizirati odnose među društvenim slojevima i njihove mehanizme funkcioniranja. Vodi se pritom pretpostavkom o determiniranosti ishoda u uvjetima kapitalističke (liberalne) demokracije, koja inzistira autor sustavno perpetuira temeljne nepravde, čineći bilo kakvu vertikalnu mobilnost među ”klasama” (gotovo) nemogućom. Jasno, njegov uspjeh dovoljno govori o dosegu tih poruka. No, koliko je tu umjetnosti i intelektualne prodornosti?

”Takvo siromaštvo u Francuskoj odavno ne postoji”

Raskrstimo s Eddyjem (prev. Ita Kovač) autofikcijski je Bildungsroman izvorno napisan 2014. Poslije ispisuje još dva formalno različita, ali tematski srodna teksta, kojima učvršćuje svoj status i položaj jednog od važnijih mladih francuskih pisaca. Njegovi romani, prevedeni na više od trideset jezika, odnedavno su dostupni na hrvatskom jeziku u izdanju naklade OceanMore. U lipnju 2019, samo mjesec dana nakon prijevoda debija, u Hrvatskoj izlazi i drugi autorov roman, Povijest nasilja (prev. Lea Kovács), a u ožujku tekuće godine objavljen je tekst Tko je ubio mog oca (prev. Zlatko Wurzberg), jednako politički pamflet koliko i djelo umjetničke proze.

Potresna uvodna rečenica: ”Nemam iz djetinjstva nijedne lijepe uspomene.”, efektno uvodi u atmosferu prvog dijela ”trilogije”. Eddy, iz čije vizure pratimo radnju romana, zbog feminiziranosti manira rano je iznevjerio očekivanja obitelji: njegov glas, hod, geste, sve to izazivalo je nerazumijevanje, a onda i osudu, razočaranje. Još jača stigmatizacija došla je od okoline, ostatka sela, škole, djece. Opisi dječje okrutnosti osobito su upečatljivi. Naslutivši svoju homoseksualnost, Eddy čini sve da je na neki način ”priguši”: ulaže ogromne napore da se uklopi i bude muževniji; prisiljava se na odnose s djevojkama priželjkujući ”izlječenje”. Kako to ne uspijeva ostvariti, sustavno je izložen poniženjima najgore vrste.

Biti ”frajer” kanonizirana je vrijednost podneblja u kojem je odrastao. Značilo je to napustiti školu veoma rano (kao što je učinio njegov otac), ući u svijet radnika i relativno brzo izgraditi obitelj. Siromaštvo, alkoholizam i obiteljsko nasilje gotovo su neizbježan dio lokalnog ”folklora”. Ponekad, roditelji ga šalju da ”zamoli” hranu u susjeda ili dućanu. Ponekad danima jedu samo ribu koju otac ulovi. Povrh svega, piše Louis, oni nisu bili najsiromašniji. Takav prikaz francuske zbilje kod nekih je izazvao negodovanje. Jedan je urednik izjavio da takvo siromaštvo u Francuskoj odavno ne postoji.

Njegov otac, doduše, ne diže ruku na svoju obitelj, ali često je nemaran i okrutan, gotovo uvijek nesposoban izraziti naklonost i ljubav. Antisemit je i rasist, možda nešto manje prezire ”buržuje”, iščitavamo. Čovjek je to koji tek rođene mačiće brutalno smrskava o beton. Ipak, ponekad se ocrtava i njegova ”druga strana”. Kao takav čini se slojevitijim od Eddyjeve majke, distancirane i nedovoljno brižne. Ni ona se ne uspijeva realizirati kao osoba. Ograničenja koja nameće njezin suprug vežu je uz kuću. Žene, smatrao je, ne trebaju imati posao dok je ”muškarac u kući”. No i ona dijeli određena suprugova stajališta, pa tako uvjerava svoju djecu u superiornost nad Arapima. Eddyjeva braća i sestra površnije su ocrtani, uglavnom se uklapaju u uloge kakve im društvo namjenjuje. Njegov brat udara svoje djevojke. Sestra dobiva batine od svojih partnera.

Tekst je relativno konvencionalno organiziran, podijeljen u dvije ”knjige” s epilogom. Uglavnom prevladava kronološko izlaganje događaja. Louisov jezik lišen je ukrasa i metaforike. Stil bismo mogli opisati dokumentarističkim, iako se u određenim dionicama javljaju izrazito naturalističke slike u skladu sa surovošću svijeta koju autor opisuje. S druge strane, kad pisac Louis izvana komentira okolnosti svojeg odrastanja, koristi se diskursom nalik onom društveno-humanističkih znanosti. Primjetan je tu utjecaj sociologije Pierrea Bourdieua, dok sam autor ukazuje na tekstove Didiera Eribona.

Drugi dio knjige više je usmjeren na Eddyjeve probleme oko nerealizirane seksualnosti: dolaze prva seksualna iskustva s muškarcima i posljednji pokušaji ostvarivanja heteroseksualnih odnosa. Iz toga su proizašla samo nova poniženja. Uočava paradoks neslužbena ”kodeksa” seksualnosti u svojem okruženju, na prisutnost spolnih aktivnosti među ”heteroseksualnim” muškarcima:

”Zločin nije u činjenju, nego u bivanju. A posebice u izgledanju.”

Prihvaćanjem svoje različitosti, protagonist shvaća daljnju nemogućnost bilo kakva poistovjećivanja s vlastitom obitelji. Javlja se potreba za bijegom, za novim Ja. Priliku mu pruža upravo obrazovanje koje su njegovi roditelji odbacili. ”Epilog” Louis ispisuje kao svojevrsnu poemu (možda tražeći sredstvo iskazivanja začudnosti ”novog svijeta” s kojim se tada susreo). I kao da je ponovno na početku, on je taj koji se treba uklopiti. No imamo osjećaj da su to vode u kojima će lakše plivati.

Louisovu prozu karakterizira izrazita političnost, on je pisac s tezom. Prije svega, to je već gore spomenuti determinizam. Promišljajući o životu svoje majke, sugerira: ”Nije shvaćala da je njezin životni put, ono što je nazivala svojim greškama, zapravo ulazilo u cijeli niz savršeno logičnih, gotovo unaprijed zacrtanih, neumoljivih mehanizama.” Pokušavajući shvatiti (ali i opravdati) roditelje, više puta ukazuje na ”povlaštenu i nepovlaštenu klasu” i ”klasno nasilje” (u suštini parafrazu Bourdieova shvaćanja ”simboličkog nasilja”), koje je dovelo do njihove situacije, radikalizirajući pritom uvide velikoga francuskog sociologa.

Tako autor u potpunosti relativizira načelo osobne odgovornosti. Tu leži i najveća slabost njegovih teza. Nitko objektivan ne dovodi u pitanje društvene nepravde i različitost u početnim pozicijama ovisno o pripadnosti društvenom sloju. Ali jednako tako, naivno je za individualne propuste okriviti ”neumoljivi mehanizam”. U konačnici, nije li Édouardov uspjeh pokazatelj da ništa nije determinirano?

S druge strane, Louis propušta kritički ispitati određene lajtmotive u životu svoje obitelji. Njegovi roditelji ujutro bi s prvom cigaretom uključili televiziju. ”U našoj nevelikoj kući imali smo četiri televizora…”, navodi pripovjedni subjekt. Reprezentativan je sljedeći dijalog Eddyja i oca: ”Bok, tata, šta ima? / Začepi, gledam televiziju.” Autor ne ulazi dublje u narav odnosa svojih roditelja prema televiziji, iako se tu uvidi tzv. Frankfurtske škole (”kulturna industrija”) čine idealnim polazištem za analizu. Nije li pasivna zabava kakvu masovno (re)producira (kapitalistički) sustav upravo jedan od temeljnih načina ”umrtvljivanja” radničke klase i njezina (revolucionarna) potencijala? No, Louis činjenicu ovisnosti o televiziji uzima kao danost, a ne kao priliku za analizu društvenih mehanizama.

”Zašto se gubitnicima povijesti nameće da budu njezini svjedoci

Iako pokriva i mnoge teme uvedene u prvom romanu, Povijest nasilja u središte ipak postavlja znatno drukčiju problematiku. Vraćajući se doma s večernjeg druženja, pripovjedni subjekt (ponovno sam autor) poziva u stan mladog muškarca kojeg susreće putem. Kako se (božićno) jutro bližilo, seksualna avantura popraćena relativno brzim ostvarivanjem emocionalne bliskosti, pretvara se u traumatično iskustvo silovanja i prijetnje ubojstvom. No relacija moći između silovanog i silovatelja nije fiksirana. Odvija se niz situacija zbog kojih se uloge ”mačke i miša” iznova izmjenjuju, nastupaju svojevrsna primirja, a uvjerljivosti situacije znatno doprinosi Louisova suptilna psihologizacija i vještina prikazivanja sitnih, ali važnih detalja.

Strukturiran u šesnaest poglavlja podijeljenih ”Međuigrom” (svojevrsnom cezurom s metafikcijskom funkcijom), roman ipak karakterizira određeno narativno usložavanje u odnosu na prethodnika. Prije svega to je ostvareno višestrukošću pripovjednih perspektiva, pa tako priču slušamo ne samo iz Édouardove, nego i iz vizure njegove sestre Clare, dostupne na temelju njegova prisluškivanja Clarina razgovora sa suprugom: ”Skrivam se s druge strane vrata, slušam je…” Izmjenom tih dviju osnovnih perspektiva tekst dobiva na dinamičnosti, iako povremeno nailazimo na određene nelogičnosti u odabiru pripovjedne perspektive. Autor se ne drži kronologije događaja: sam nasilni čin detaljnije je izložen tek u drugoj polovici romana, a većinom teksta ”realna” i ”naknadna” perspektiva izlažu se usporedno, pa često dolazi do preklapanja. Važno je da takvi postupci dobro funkcioniraju.

Primijetit ćemo u Povijesti nasilja očitu ”objasnidbenu” funkciju. Žrtva pokušava razumjeti počinitelja i povezuje se s njim na ”klasnoj” razini, ali ide i dalje od toga. Ulazi u srž samog čina silovanja i posljedičnog nasilja: „On žudi i prezire svoju žudnju. Sad se želi opravdati za to što je radio s tobom. Želi da ti platiš za njegovu žudnju.“ I tu Louis perpetuira teze o determiniranosti događaja, piše o neizbježnosti susreta sa svojim ljubavnikom-silovateljem. Naziva to ”geografskom fatalnošću”. Prepričavši sutradan prijateljima događaje iz prethodne noći isprva se opire njihovim uvjeravanjima da je potrebno podići tužbu, traži svoje ”pravo na tišinu”. Prisjeća se kako mu se tada sve činilo kao napad, od nemoći ”preokreće” uobičajeni diskurs da ”povijest pišu pobjednici”:

”Zašto se gubitnicima povijesti nameće da budu njezini svjedoci – kao da biti gubitnikom nije dovoljno, zašto gubitnici moraju još svjedočiti o gubitku…”

No nakon nekog vremena čini se da će upravo potreba za svjedočenjem o traumi i ”izroditi” taj tekst. U svojem je iskazu Louis iskren i odvažan: priznaje svoje strahove, ali i osobne poraze, privremenu transformaciju koja ga je zahvatila: ”Postao sam rasistom […] U moje tijelo smjestila se neka druga osoba, mislila je umjesto mene, govorila umjesto mene, drhtala umjesto mene…” Naime, Reda, muškarac koji ga je opljačkao, silovao i gotovo ubio, bio je Kabil (berberska etnička grupa). Na policiji su ga definirali kao magrepskog tipa (što u njihovom diskursu, sugerira autor, označava ološa, razbojnika, delinkventa). Édouard, i inače nesklon ideji (policijske) represije, trenutačno je požalio trenutak odlaska na policiju. Izvorni osjećaj nemoći pred Redom pogoršan je birokratskom hladnoćom represivnog i zdravstvenog sustava.

Povijest nasilja snažan je dokument psiholoških rascjepa subjekta u (post)traumatskim okolnostima, a u odnosu na prethodni roman, zrelije autorovo postignuće.

”Politika je pitanje života i smrti”

U međuvremenu Louis se afirmirao kao intelektualac. U svibnju 2017. u New York Timesu objavljuje tekst Why My Father Votes For Le Pen, snažnu kritiku prioriteta političke ljevice koja nedovoljno mari za ”radničku klasu”. Na tragu tog istupa nastaje i posljednji njegov ukoričeni tekst, Tko je ubio mog oca. Iako jedan ugledni hrvatski redatelj knjigu opisuje kao ”intimni roman o odrastanju u siromaštvu” (pa se pitam je li uopće čitao tekst), tu je riječ o znatno drukčijem tipu proze. Prije svega, šezdesetak stranica teksta teško bi mogli nazvati romanom. Autobiografski fragmenti ovdje dolaze kao dopuna i varijacije na ranije piščeve romane, a znatno eksplicitnije naglašen je politički aspekt. Tako ga možemo čitati kao svojevrsno ”pismo ocu”, ali još i više kao ”otvoreno pismo” političkim elitama. Uostalom, autor se i sam osvrće na to:

”Ne bojim se ponavljanja jer ovo što pišem, što govorim, ne odgovara na mjerila književnosti, nego nužnosti i hitnosti, na gorući zahtjev.”

Tek prešavši pedesetu godinu, Édouardov otac fizički je uništena osoba. ”Pripadaš onoj kategoriji ljudi kojima je politika namijenila preuranjenu smrt”, piše njegov sin. Vidjevši ga nakon nekog vremena, Édouardu naviru nešto drukčija sjećanja o ocu; naznake slojevitosti prisutne još u prvom romanu tu dobivaju konkretnije obličje. Sin se prisjeća povremenih znakova očeve ”neobične” pažnje i naklonosti, trenutaka njemu nesvojstvene nježnosti. Otkriva njegovu ”drugu stranu”, senzibilniju i manje opterećenu muževnošću – stranu koju je otac skrivao – srameći se. Je li otac zapravo bio nesposoban izraziti osjećaje?

”Često mi se čini da te volim”, možda je i najsnažnija rečenica u tekstu.

Poslije svega, otac se promijenio. Razgovaraju, razumiju se bolje nego ikad. No, Édouardu se čini da je prekasno: ”(…) zbog toga što su učinili tvom tijelu nisi u stanju otkriti osobu koja si postao.” U životu ljudi poput njegova oca, objašnjava autor, ”politika je pitanje života i smrti”, kod ”onih koji imaju sve”, politika je nešto poput ”estetskog pitanja”.

Odgovornost za patnju socijalno marginaliziranih prije svega snose političari. Tu je Louis maksimalno izravan: ”Holland, Valls, El Khomri, Hirsch, Sarkozy, Macron, Bertrand, Chirac. Povijest tvoje patnje nosi ova imena. Povijest tvojeg života priča je o tim osobama koje su se izmjenjivale da te dokrajče.”

Temeljna se dinamika teksta ostvaruje suprotstavljanjem dvaju središnjih diskursa: sentimentalna posveta ocu kontrastirana je vehementnom osudom ”očeva” nacije. Moguće rješenje Louis sugerira posljednjom očevom rečenicom u tekstu: ”Imaš pravo, mislim da bi bila potrebna jedna dobra revolucija.”

Odvažnost u biranju tema i hrabrost u izlaganju najveći su aduti autofikcijske proze mladog Francuza. I metafikcionalni elementi prisutni u ”trilogiji” tu su uglavnom da ”podsjete” čitatelja o ”istinitosti” napisanog. Louisovi tekstovi povezuju privatno i javno, individualno i kolektivno, postupke pojedinaca s državnom politikom. Sve u cilju prokazivanja nepravdi postojećeg društveno-ekonomskog poretka.

Ipak, iako povremeno ima dobre uvide u realnost suvremenog trenutka, češće su njegovi zaključci suviše radikalni (zapravo ishitreni) i ne prolaze elementarnu intelektualnu raščlambu. Možda suviše epigonska i pojednostavljena, njegova se politička misao ponekad doima kao slabašni odjek ideja velikih francuskih teoretičara protekla stoljeća. Znatno profinjenije i uvjerljivije Louis oslikava ljudsku psihu i međuljudske odnose. U ovom trenutku proza Édouarda Louisa nije velika književnost, ali treba pozorno pratiti nastavak njegova sazrijevanja. Naposljetku, prošlo je tek desetak godina otkako je pročitao svoj prvi roman.

 

This website uses cookies to improve your experience. We'll assume you're ok with this, but you can opt-out if you wish. Accept Read More