Trijumf hipstera na Đakovačkim vezovima

dakovacki vezoviStojka me nagovarala da je odvedem kod sebe u Đakovo na Đakovačke vezove, baš je zanima kako to izgleda, vidjela je iz busa đambo plakate koji reklamiraju te Vezove.

Zašto je napokon ne bih nekamo poveo? Ovo mi bar neće biti skoro nikakav trošak, spavat ćemo kod mene u kući, napokon će upoznat moju staru. Okej, zašto ne, pomislio sam. Stara je ionako u teškom kurcu otkad stari brije s onom ženskom iz Oćestvova, moglo bi je to malo razonodit… Dolazak mene i moje djevojke, rođene Zagrepčanke, sigurno bi je malo trgnulo iz letargije. Zamišljao sam i kako sa Stojkom vodim ljubav na sijenu na našem tavanu iznad prazne štale u kojoj smo nekad, kad je djed Bajo još bio živ, držali krave.

Čazmatransovim busom stigli smo u Đakovo dan nakon otvorenja Đakovačkih vezova. Dok smo po teškoj vrućini klipsali od autobusnog kolodvora prema mojoj ulici, bivšoj Karadžićevoj, tamo kod parka di stoji kip Ivana Lole Ribara, zatekli smo pored seoskog, pitoresknog štanda s vinima jednu moju staru ekipu iz osnovne i gimnazije. Lokali su vinčinu iz demižona. Jedan među njima, kojeg sam nekad prije posebno mrzio, bio je čak obučen u đakovačku narodnu nošnju: bijele, široke, sulejmanske hlače, bijela napuhana košulja, crni prsluk i crni lola-šeširić. Tomo Kardum se zvao. A mrzio sam ga… ne sjećam se više točno zašto, moguće da me ponizio pred nekim ženskama, moguće da je i torbao neku od svih onih u koje sam se ja zaljubljivao. Mrzio sam ga već samo zbog njegove zdravoseljačke prirode, zdravih, krupnih bijelih zubi kojima je na velikim odmorima trijebio ciglasto debele sendviče od slanine i krastavaca preklopljenih kao madrac debelim ploškama kukuruznog kruha. Nije imao komplekse žderat takve seljačke sendviče, bio je pun samopouzdanja, njegov stari ga je već valjda s pet godina naučio vozit, upravljat kombajnom. Dakle, taj je vozio kombajn dok sam ja još jedva održavao ravnotežu na bicikliću s pomoćnim kotačima.

I evo sad njega u toj kretenskoj nošnji nalik mutantskoj mošnji… Svatko drugi s nešto manje samopouzdanja sramio bi se to navuć na sebe, ali Tomo je to nosio bez ikakvog beda, ponosno kao vitez oklop.

Stojka i ja odmah smo, onako žedni od puta, krenuli s njima potezat rashlađenu, domaću vinčinu. Jako mi je prijala. Brzo me počeo hvatat onaj prvi, ujedno i najbolji level pijanstva kad ti se jezik još ne petlja, a mozak ti radi sto na sat i osjećaš se kao, shaletovski rečeno, direktor svemira. Taj dobar osjećaj još mi se podebljao kad se Tomo počeo pripit žalit da je zimus dobio otkaz u silosu i da mu Ministarstvo poljoprivrede ove godine neće dati ni lipe za otkup pšenice. Likovao sam u sebi. Propadni, zdrava seljačino, dobro će ti doći da malo u životu i ti osjetiš zagnojenu šaku poraza.

Po prvi put u životu osjećao sam nadmoć nad tim zdravoseljačkim Tomom. Imam djevojku, rođenu Zagrepčanku, poznajem sve žive novinare, pisce, umjetnike, u Jabuci imam svoj stolac za šankom… Guram nekako, ne moram se dizat svaki dan u šest ujutro i orat zemlju, rado viđen gost sam po svim izložbama u gradu, a po pisanju nekih portala lagano postajem i jedan od vodećih hipstera u metropoli. Ja, koji sam se do svoje dvadesetsedme povlačio po ovom uzavrelom Đakovu kao na suncu uparena gusjenica po skorenoj kori davno, od crva prošupljene bundeve.

Izvukao sam iz džepa zgužvanu novčanicu od dvjesto kuna što mi je ostala od čitanja Zoranu Mamiću u zatvoru i poručio nam još demižon vina. Sad sam već išao prema ozbiljnijem pijanstvu, rukom sam domahivao tamo nekom tamburašu, dosta mu kurčevito govorio da mi odsvira „Jesen stiže, dunjo moja“, ali on me nije jebao ni pol posto, što je u meni čak budilo agresivu. Osjećao sam forcu za potuć se s nekim. Kao i zagorsko, i to đakovačko vino pucalo je na agresivu.

I onda mi je još na to Tomo uhvatio zaglavak ruke, podigao je kao ribič krepanog kedera i pred svima uzviknuo:

– Kakav to pederski sat imaš? U osnovnoj si nosio bijele balerinke umjesto papuča… A sad ove crvene satove.

Stresao sam se, istrgnuo svoju ruku iz njegove šaketine. Osjetio sam kako propadam u zemlju… Kako ponovo gubim samopouzdanje zbog tog jebenog sata na ruci.

– To su mi dali iz Glorie… To su ekskluzivni Glorijini satovi za upotpunjavanje ljetnog stajlinga. Dali su te satove besplatno meni, Sari Renar i Ani Konjuh – promucao sam.

– O konj te jebo, ali zašto su tebi dali ženski sat? – nasmijao se Tomo.

– To još samo vi na selu brijete na to što je žensko, a što muško… – procijedio sam.

– On u Zagrebu stvara nove trendove… Ono što nose on i Sara Renar, to počnu nosit i drugi. Oni su kroz svoju umjetnost uspjeli nametnut i određenu modu. Kao što su se nekad svi mladi oblačili isto onako kao Geteov Verter. U Gloriji su to prepoznali i odabrali baš njih da pokušaju među ekipu ufurat tu novu kolekciju satova napravljenih od silikonske gume… – uzela me u obranu Stojka.

– Bolje da su mu taj silikon ugradili u pijevca, pa bi mu imo malo veću krijestu – ufurao se Tomo u fore.

– Meni sereš za taj sat, a tu nosiš tu gej narodnu nošnjicu… Te hlače ti izgledaju kao padobran – panično sam pokušavao smislit nešto čime bih ja njega podjebo.

– Pa naravno, neću nosit te uske, pederske… Kako u Zagrebu kažu za te pedere… Hiksteri?

– Hipsteri.

– E, to… Jesi i ti taj hipster?

– Jel znaš da je tim hipsterima glavni zaštitni znak šeširić? – rekao sam.

– Ne znam… Ti si peder… odnosno hipster… Nisam ja. Nisam ja gospodin iz Zagreba.

– E, taj crni šeširić koji imaš na glavi pokazuje da si ti đakovački hipster, znači ujedno i jedini đakovački gej… Na sljedećim Vezovima organiziraj usput prvu gej paradu u Đakovu – sasuo sam mu.

A onda sam svima na štandu na svom ajfonu pokazao fotke s Inmjuzika i te hipstere sa šeširićima. Jedan je prokomentirao:

– Tomo… Gle, u Zagrebu ti pederi zbilja nose šeširiće kao taj tvoj!

Na to su svi zacenili od smijeha. Tomo je problijedio. Nesigurnim pokretom skinuo je svoj lola-šeširić i postiđeno ga sakrio iza leđa.

Napokon sam uspio sjebati Tomino samopouzdanje. Nakon tolikih godina što je on sjebavao moje… Kakav trijumfalan povratak u rodni kraj, pomislio sam. Kao Cezar kad se vraćao u Rim. Dođoh, vidjeh, pobjedih. Ili na latinskom vina, vinih, vincit. Sav nabrijan otišao sam nam po još vina. Stojka me usput dosta ponosno poljubila.

Književna Groupie

KUPI GROUPIE ZA 69 KUNA! Naruči Književnu Groupie, kultnu knjigu Pavla Svirca, o kojemu u superlativima piše i The Guardian, i plati je po akcijskoj cijeni od 69 kuna. Komplet od oba nastavka, ultimativno štivo za plažu (na genijalnih i zabavnih 520 stranica), sad je dostupno za samo 130 kuna, a uz besplatnu ekspresnu dostavu u Zagrebu i Splitu poklanjamo i zgodni arteistov blokić. Naruči na info@arteist.hr!

Imate mišljenje? Iskažite ga!
Loading...