Tri zime: kazališni događaj sezone

Sezona 2015./16. u zagrebačkome HNK-u protekla je više u znaku borbe za novu poetiku i publiku, nego u plejadi ”klasičnih” repertoarnih djela te je toga održivost na pozornici ostala mahom upitna. Takva je sezonska borba srećom ipak završila velikim kazališnim uzbuđenjem – uprizorenjem nagrađivane drame Tene Štivičić, Tri zime koja je praizvedena 21. studenoga 2014. u londonskome National Theatreu.

Riječ je o slojevitome, humornom i inteligentom dramskome pismu koji govori o nama ovdje i sada. O Zagrebu i Hrvatskoj. Možemo li kao pojedinci uzeti sudbinu u svoje ruke? Možemo li se promijeniti? Do kojih smo granica spremni ići kako bismo zaštitili one koje volimo?

Godine prolaze u jednoj kući dok se čitava, često nepravedna povijest, prelama preko leđa četiriju generacija žena prvo obitelji Kralj, a kasnije Kos. Prijelazi između 1945., 1990. i 2011. toliko su suptilni i mekani da su izvanjske promjene u sustavima i generacijama ponajprije vidljive na kući u simbolici bršljana. Autorica je itekako svjesna važnosti konteksta i razumijevanja te ukazuje na teškoću povijesnoga usuda pojedinca koji se odbija odreći sebe kako bi više pripadao fantomskome ovdje i sada.

Tri zime 3

Drama započinje 1945. odabirom ključeva partizanke Ruže Kralj (Mada Perišić). Odabir je sve samo ne slučajan. Uzevši ključeve na kojima piše njoj poznata adresa, Ruža počinje raspletati sudbinske niti čitave obitelji – od vlastite majke Monike (Alma Prica) koja čitava života nosi sramotu izvanbračnoga djeteta, kćeri Maše (Ksenija Marinković) koja kao dijete ne plače, a kao odrasla potiskuje i Dunje (Barbara Vicković) koja neće trpjeti nasilje do unuka i sestara Alise (Jadranka Đokić) i Lucije (Luca Anić) koje će u odbijanju ili prihvaćanju prilagodbe zrcaliti sve generacijske pogotke i promašaje.

Obitelj se okuplja i raspravlja u različitim prigodama i vremenskim sljedovima – vjenčanje (2011.), smrt (1990.) i rođenje (1945.). Ti se događaji simbolički nanovo zrcale u povijesnoj zbilji – čudna inačica kapitalizma u Hrvatskoj kao punopravnoj članici Europske unije, nastajanje i raspad bivše Jugoslavije te sve silne nepravde i konteksti između ostaju u istoj kući i za istim stolom.

Svu snagu mijena nose žene. Muškarci su nositelji prošlih vremena, od djeda Aleksandra koji odabire krivu stranu (Silvio Vovk, Siniša Popović), oca Vlade (Dragan Despot) koji vjeruje u obrazovanje i časnu riječ, nasilnoga prokazivača i Dunjina bivšeg supruga Švabe (Bojan Navojec) do budućnosti koju nosi Lucijin suprug čije ”poduzetništvo” na pozornici ostaje samo u tragu usmene predaje.

Tri zime 2

Ivica Buljan je takvom dramskom bogatstvu pristupio gotovo perfekcionistički poštujući sve njegove narativne slojeve. Glazbeni performans po kojemu ga pamti šira publika bio je razvidan isključivo u divertissementu članova baletnoga ansambla Rieke Suzuki i Simona Yoshide između prvoga i drugoga dijela. Čitav je glumački ansambl igrao ujednačeno i sugestivno te sve moguće propuste mogu zanemariti zahvaljujući visokim glumačkim dosezima u cjelini. Scenografija Aleksandra Denića sa zrcalnim refleksijom i pijeskom u drugome činu odražavala je svu prolaznost vremena uz neprekidno mijenjanje unutrašnjosti kuće čije sumetamorfoze jednako pratili prikladni kostimi Ane Savić-Gecan.

Hrvatsko narodno kazalište napokon je dobilo predstavu dostojnu te kazališne kuće – predstavu u kojoj se svatko može prepoznati jer bez imalo dociranja i agresivnosti govori o nama sa svim našim odviše ljudskim vrlinama i manama. Predstavu za koju ni nakon tri sata ne želite da završi.

Anđela Vidović

Imate mišljenje? Iskažite ga!
Loading...