Tri plakata izvan grada: Gorko-slatka poslastica koja hipnotizira i oduševljava

Tri plakata izvan grada (Three Billboards outside Ebbing, Missouri, 2017., 115 min)
Režija: Martin McDonagh
Scenarij: Martin McDonagh
Uloge: Frances McDormand, Woody Harrelson, Sam Rockwell, Abbie Cornish, Peter Dinklage, John Hawkes

Redatelja i scenarista Martina McDonagha zasigurno znate ako ste si prije deset godina priuštili zadovoljstvo gledanja osvježavajuće duhovitih, originalnih i mračnih Kriminalaca na godišnjem (In Bruges), njegovog prvog dugometražnog filma. Nakon što je 2012. izbacio gotovo podjednako hvaljenih Sedam psihopata (Seven Psychopaths), McDonagh je prošle godine filmski svijet bespogovorno zadužio briljantnim Tri plakata izvan grada (Three Billboards Outside Ebbing, Missouri) koji se nalazi u utrci za 7 zlatnih kipića. Nakon što je pobrao 4 Zlatna globusa, bila bi istinska šteta da ovaj ni po čemu konvencionalan, a po svemu savršeno funkcionalan uradak, koji gotovo hipnotički drži pažnju svojih gledatelja, ostane uskraćen za zasluženo priznanje u glavnim kategorijama.

McDonagh nas već u prvom kadru vodi izvan fiktivnog gradića Ebbinga, smještenog u američkoj saveznoj državi Missouri, na cestu kojom prolaze ljudi koji su “se ili izgubili ili su retardirani”, kako će nam se ubrzo u više navrata naglasiti. U tom trenutku tuda prolazi Mildred (Frances McDormand) i zastane kada primijeti tri potpuno neiskorištene ploče za oglašavanje. U njenoj se glavi nama pred očima rodi ideja, stoga se ona odmah zaputi u agenciju za oglašavanje s upitom koliko bi je koštao zakup svih triju ploča na godinu dana. No, sadržaj njenih plakata ubrzo stvori potpunu pomutnju u gradu, a nama se postepeno otkrije i zašto: Mildredina kći Angela prije 7 je mjeseci silovana i ubijena, ubojica nije pronađen, a Mildred je odlučila iskoristiti plakate kako bi prozvala policiju za neobavljanje svog posla…

Kao što se iz samog opisa da zaključiti, Tri plakata izvan grada prvenstveno nas suočava s tragedijom i njenim utjecajem na ljude koje zahvaća. No, ono što je posebno kod McDonaghova pisanja jest njegova spretnost i odmjerenost u neumornom koketiranju s humorom. Ne postoji lik ili situacija koji nisu tragični u svojoj komičnosti ili komični u svojoj tragičnosti. Ali taj britki crni humor ne služi tome da nam odvuče pažnju i zamaže oči kako bi implikacije radnje bile manje bolne, već je tu kako bi dodatno podebljao sveopću težinu koja ubrzo prerasta u apsurd, dajući filmu jednu posebnu kvalitetu, neopisivo životnu u svojoj morbidnoj zaigranosti.

I dok tako vješto isprepliće komično i tragično, čineći te prijelaze iz jednog u drugo posve neprimjetnima i organskima, McDonagh gradi priču koja uvlači do te mjere da se kao gledatelj nimalo ne raduješ njenom kraju. Taj redatelj i scenarist sigurnom rukom vodi svoje likove kroz cijeli niz iznenađujućih situacija, a nas ostavlja u čudu i onemogućuje nam da predvidimo tijek događaja, zbog čega smo cijelo vrijeme gonjeni pitanjem što li će se sljedeće dogoditi. A sve što se na ekranu odvija bez ijedne je greške, stranputice ili viška napisano, izorkestrirano i uprizoreno.

Niti jedna rečenica nije slučajna, niti jedna situacija nije bez razloga tamo, niti jedan lik nije suvišan. Svaki događaj koji se u momentu odigravanja čini tragičnim i bolnim ubrzo dobije svoje “zato” – s vremenom uvidimo da, zahvaljujući domino efektu, takvi događaji omogućuju daljnje zaplitanje i rasplitanje radnje, i to u smjeru koji nam se u datom trenutku pak učini pozitivnim. I tako unedogled. No, genijalnost leži u činjenici da je ta naša percepcija “pozitivnog” i “negativnog” koji se ciklički izmjenjuju potpuno iluzorna, jer ovisi o perspektivi (kao, uostalom, i sve u životu) – čim jednom liku smrkne, drugom svane; tragedija jednog omogućuje razrješenje drugog; ono što se prividno dogodilo “s razlogom” doista se je dogodilo s razlogom, ali nipošto ne onim na koji smo mi ili likovi računali ili koji je itko mogao predvidjeti.

Te situacije postaju poput valova koji se stapaju s oceanom, a sam film vrši funkciju oceana koji ne sudi o veličini i kvaliteti pojedinačnog vala – štoviše, u gradivno tkivo filma utkana je duboka svjesnost o tome da nikad ne možemo znati čemu pojedinačni događaji služe u trenutku odvijanja i koje nizove prijeko potrebnih posljedica uzrokuju.

Najviše se u tim segmentima i očituje velika humanost koja leži u podlozi McDonaghovih Triju plakata, premda se taj zaključak na prvu loptu ne bi dao izvesti, ako bismo onako površinski promatrali glavne tematike (ubojstvo, bolest, policijsko nasilje, rasizam). Mildred, koju utjelovljuje uvijek fantastična Frances McDormand (nominirana u kategoriji najbolje glavne ženske glumice), beskompromisna je i čvrsta u svojoj namjeri te beskrajno ranjiva u svojoj boli. Želimo se zajedno s njom boriti za pravdu i prozivati nesposobnu lokalnu policiju, a onda nam kao šamar dođe upoznavanje s likom dopadljivog poručnika Willoughbyja (uvijek izvrsni Woody Harrelson, nominiran za najbolju sporednu mušku ulogu) i uvid u njegovu stranu priče. U daljnjoj želji da upremo prstom u krivca, ili barem nekoga tko zaslužuje titulu antagonista, okrećemo se rasističkom, nesposobnom i blago tupastom policajcu Dixonu (urnebesni Sam Rockwell, nominiran u istoj kategoriji kao i Harrelson) kao najočitijoj meti, no i tu naiđemo na kompleksnost koju nismo očekivali. U prijevodu – krivca nema i svi plivaju u istoj nezahvalnoj kaši. Ako su ranije spomenuti valovi ekvivalentni scenama kojima svjedočimo, onda su glavni akteri kapljice koje ih sačinjavaju.

Na isti način na koji je tako nenametljivo i posve prirodno utkao humor u ovu suštinski tragičnu priču, McDonagh balansira između gnjeva, netrpeljivosti i boli s jedne te empatije, ljubavi i humanosti s druge strane – svjestan činjenice da jedno bez drugog ne ide, odnosno da upravo velika ljubav vodi do velike boli, što vodi do velikog gnjeva. Ali isto tako da ljubav, odnosno mir koji s njom ide, može u sekundi raspršiti gnjev i odagnati netrpeljivosti. Na neki je način to i njegova glavna poruka, koju je prenio bez pribjegavanja klišejima, služeći se isključivo situacijama koje je kreirao i transformacijama koje se posljedično odvijaju u likovima.

Naposljetku, naslovna tri plakata zapravo su nebitna – ona služe kao okidači; poput šibice koja je zapalila vatru i pala u drugi plan. Taj se metaforički požar potom krenuo nekontrolirano i divlje širiti dalje, izazivajući lančanu reakciju koju je postalo nemoguće zaustaviti: motivacije likova se objelodanjuju, odluke se donose, prošlost izlazi na površinu, akteri i prostori slažu se poput domino pločica, kaos utire put prividnom redu iz kojeg se u sekundi rađa opetovani kaos, sve se izbacuje iz ravnoteže kako bi se nova ravnoteža uspostavila, a kraja svemu tome nema na vidiku. Ako je išta napravio (a štošta je napravio), McDonagh nam je preko svoje gorko-slatke filmske poslastice, kroz cikličku izmjenu suza i smijeha, boli i olakšanja, zgražanja i oduševljenja, dao na pladnju život u malome. Situacije koje je uprizorio jesu ekstremne, ali način na koji je tretirao njihovu fluidnu izmjenu apsolutno je istinit – i osvještavajuć.

Koraljka Suton

Imate mišljenje? Iskažite ga!
Loading...