Od ozaljske trešnje do danas: Izložba Trešnjevka – prostor i ljudi

Duh Trešnjevke najbolje je uhvaćen u pjesmi Trešnjevačka balada iz 1964. godine Zvonka Špišića:

”Od krpenih pajaca, streljane iza placa,

Do trešnjevačkog kina i njegovih fakina,

Od sindikata ZET-a i gigantskih turbina

Do besposlenih suza od rakije i vina,

Od uličnih pjevača do krovopokrivača –

U hiljadama priča je hiljada sudbina.”

I to je Trešnjevka. Bila. Ne baš tisuću, ali, svakako, dvadesetak sudbina možemo čuti na izložbi Trešnjevka – prostor i ljudi u Muzeju grada Zagreba. Od postolara, učitelja, radnika u tvornicama – svima je zajedničko to da su odrastali ili živjeli na Trešnjevci. Izložba se bavi prostorom: urbanizmom, arhitekturom, modernizacijom, ali u prvom redu ljudima u njemu, osobnim sudbinama utkanim u tkivo ovog radničkog kvarta. Postav donosi i priče o rijeci Savi i Savskoj cesti.

Trešnjevka je nekada bila periferija, i za stanovnike centra Zagreba zabačeni dio s kojim nemaju mnogo doticaja. Prolaskom željezničke pruge tim područjem 1862. godine, bili su potrebni radnici na željeznici, koji su prvo živjeli u, najčešće, podstanarskim, podrumskim stanovima drugih dijelova grada, ali onda su odlučili sagraditi svoje kućice u blizini pruge, svojeg radnog mjesta. Iako su bile često sa zemljanim podom, okružene blatnim ulicama, bilo je to nešto njihovo. Mnogo će vremena morati proći da Trešnjevka postane urbani i integralni dio grada Zagreba.

Glas Trešnjevke list je koji je izlazio od 1932. godine i kroz svoje članke, među ostalim, upozoravao je na loše uvjete života u tom dijelu grada. A u broju od 4. srpnja 1933. godine pozabavio se i temom nastanka imena Trešnjevke. Pa u članku piše sljedeće: ”U Ozaljskoj ulici, Ilici grada Trešnjevke, nalazi se jedna lijepa, ubava gostionica, pred kojoj je jedan mali pristao vrtić, a u vrtiću jedna trešnja. Ta trešnja je staro i razgranjeno drvo, koje se ponosno diže iznad kuće i koje svake godine daje veoma mnogo ploda. Ta kako ne bi ta trešnja bila ponosna, kada se po njoj prozvalo naselje, koje danas obuhvaća pet zagrebačkih kotareva?”

Romansirana je to priča jer je još u 19. stoljeću, kada nije bilo ni Ozaljske ulice ni spomenute gostionice, postojao toponim Trešnjevka na tom području, ali ovako, svejedno, ljepše zvuči. Taj primjerak Glasa Trešnjevke jedan je od eksponata izložbe, uz spomenute priče stanovnika, fotografije te predmete iz trešnjevačkih tvornica poput Tesle, Vesne i Končara. Izložena je i jedna pumpa za vodu, a Kristian Strukić, jedan od autora koncepcije izložbe pobjasnio je: “Naime, izložena pumpa za vodu nalazila se u mnogim dvorištima na Trešnjevci. Dok je unaprjeđenje komunalne infrastrukture na Staroj Trešnjevci koje je započelo još 1930-ih godina, nastavljeno u desetljećima nakon Drugog svjetskog rata. Izgradnja novih naselja od kraja 40-ih, tijekom 50-ih, pa do 80-ih podrazumijevala je i izgradnju vodovodne mreže. Univerzijada 1987. je bila važan modernizacijski korak, prvenstveno zbog prometnog povezivanja južnog dijela Trešnjevke sa središtem Zagreba tramvajem kroz Horvaćansku cestu, zbog urbanističkog uređenja i izgradnje novih naselja te zbog izgradnje brojnih sportskih objekata koji su povećali kvalitetu života lokalnog stanovništva. U tom smislu je dolazilo i do poboljšavanja komunalne opremljenosti naselja što se očituje i u vodovodu”.  

No vratimo se malo unatrag, prva velika stvar koja se dogodila za ovo siromašno radničko naselje, bio je prolazak tramvajske pruge 1935. godine. To je spojilo dotadašnju periferiju s centrom grada i omogućilo bolju kvalitetu života i povezanost s centrom. No nije se tako mnogo toga promijenilo. ”Ja sam više pruger nego purger jer u vrijeme kad sam se tamo rodio i odrastao to je bila teška periferija”, kaže Slavko Trnka, rođen 1945. na Ciglenici.

Tako je bilo i kasnije, 1955. godine, primjerice, kada na Trešnjevci, u Selskoj ulici broj 116, u unajmljenoj sobici, živi Tin Ujević i piše pjesmu Tramvaji do Selske ceste:

”Zadovoljstvo: naći usred grada selo,

natisnuta kola i radost jadnika;

dernjavu mačaka i kolo veselo

o dva, tri dimnjaka, sijaset radnika,

i pasje koncerte usred tajca noći.

Vozi me, kotaču, jednom kraju svijeta:

kod posljednjih kuća sjaje Finis Terrae…”

I tada je to bio zapadni kraj svijeta, finis terrae. Pa iako u to vrijeme Trešnjevka ima razvijenu industriju, još uvijek je to drugi dio grada. Uoči Univerzijade, uređen je veliki broj trešnjevačkih kvartova, sagrađeni su novi sportski objekti i zgrade, uređene ulice i ostala infrastruktura. Tek tada je Trešnjevka počela dobivati današnji izgled, ali i postajati, doista, integralni dio grada Zagreba. Danas je to jedan od najvećih dijelova grada s više od 122 000 stanovnika. Obuhvaća prostore dviju gradskih četvrti Trešnjevka sjever i Trešnjevka jug, unutar kojih su naselja Ciglenica, Gajevo, Gredice, Horvati, Jarun, Knežija, Ljubljanica, Pongračevo, Prečko, Remiza, Rudeš, Srednjaci, Staglišće, Stara Trešnjevka, Voltino i Vrbani.

Nema više nostalgičnih motiva, ni sijaseta radnika, ni veselih kola iz Ujevićeve pjesme, a ni uličnih pjevača i krovopokrivača iz Špišićeve balade. Druga su vremena, i tek se još poneki stariji stanovnik Trešnjevke osjeća više kao Trešnjevčanin, nego Zagrepčanin. Ali bili s Trešnjevke ili ne, bilo bi dobro posjetiti ovu izložbu i putem nje doživjeti koliko se u stotinu godina može, i to više puta, promijeniti jedan dio grada, a s njim i ljudi. Njihove priče i sudbine su toliko različite, a opet i toliko slične s ovim današnjima.

Maruša Stamać

Foto: Muzej grada Zagreba

Autori koncepcije izložbe: Kristian Strukić i Goran Arčabić.

Izložba je otvorena do 25. veljače 2018. godine u Muzeju grada Zagreba.

 

Imate mišljenje? Iskažite ga!
Loading...