“Tražila sam svoj izraz, smisao i istinu”: Elis Lovrić o životu, glazbi i labinjonskoj cakavici

Tek deset tisuća ljudi na svijetu govori labinjonskom cakavicom. Ipak, kad je zapjeva Elis Lovrić, kantautorica izuzetnog sentimenta i upečatljivog rukopisa, jezične barijere prestaju, a počinje priča o hrabrosti, traženjima i, naravno - glazbi iznad svega.

Nagradu za najbolje autorsko djelo na nedavno održanim Večerima dalmatinske šansone u Šibeniku odnijela je Elis Lovrić, glazbenica i glumica čija je karijera, nakon godina putovanja, osobnih traženja i zagovaranja vlastitih glazbenih postulata jednostavno – procvala.

Rodom iz Rapca, ova svestrana umjetnica diplomirala je na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu i pohađala Accademiju d’Arte Drammatica Silvio D’Amico u Rimu. Niz glavnih uloga u teatru, poput Cordelije u “Kralju Learu” i Fanice u “Vježbanju života” označilo je njezin glumački put, ali kad je zapjevala na festivalu “The Golden Stag” u Rumunjskoj i samo svojim glasom i gitarom osvojila nagradu za najbolju interpretaciju rumunjske pjesme “Little Lies“, kompozitor Cirque de Soleila Benoit Jutras dodijelio joj je dvije uloge u mega produkciji talijansko-američkog mjuzikla “Francesco il musical”, gdje ju je dočekao rad s čak troje oskarovaca – Vincenzom Ceramijem, Gabriellom Pescucci i Danteom Ferrettijem.

“Gluma je u mom životu bila prisutna odmalena, samo što svoju želju i svoj san nisam pokazivala. Gledala bih TV i maštala da ću glumiti u Hitchcockovim filmovima kojima sam bila oduševljena. Sa 17 godina sam doznala da postoji akademija za glumce, otišla na prijemni, i onako baš kao u filmu prvo dobila odbijenicu i uputu da se javim na prijemni u Rijeku. E, taj prijemni ispit je priča za sebe, morat ću to jednom zapisati. Euforija je bila toliko jaka kad sam vidjela svoje ime iznad crte, da mi se činilo da hodam u letećim tenisicama do riječke Žabice na bus za Rabac. Bila je to euforija na mute – nitko nije znao da idem na prijemni, osim jedne prijateljice, jer su šanse za upad na akademiju po pričama koje su kružile bile nepostojeće pa me bilo sram što pokušavam nešto što ne polazi za rukom ni onima koji su s kazalištem i glumom odrastali”, priča nam Elis i dodaje da je cijelo vrijeme imala rezervne opcije – studirati jezike ili se zaposliti u slastičarnici i, kako kaže, “živjeti od sladoleda”.

Elis je dosad izdala dva albuma – ”Merika” i ”O canto do Istria” (Foto: Giordano Cellich)

Do sladoledne karijere ipak nije došlo – na sreću današnjih slušatelja te na iznenađenje njezinih roditelja. “Moji su se našli pred gotovim činom, a ubrzo su krenule moje glumačke uloge u HNK Ivana pl. Zajca gdje sam već na drugoj godini dobivala uloge u predstavama”, priča nam Elis Lovrić. To je samo dio blistavog životopisa u kojem Elis, naravno, ima i svoje favorite.

Album bez izdavača, producenta i menadžera

“Što se tiče moje glumačke karijere, Agneza Božja i Fanica su likovi koji su i u meni i u publici i u kritici izazvali najjače reakcije. To su uloge koje su me nosile u drugu dimenziju. Dobila sam rektorovu nagradu za Fanicu, a u inozemstvu me za Agnezu dočekalo jedno jako cijenjeno priznanje Premio alla vocazione. To mi je bio i putokaz i potvrda da sam na svom, pravom putu. U glazbi mi je najveći uspjeh do ovog trenutka to što sam bez pomoći ikakve diskografske kuće, menadžera ili producenta uspjela snimiti i izdati svoj album ‘Merika’. Letjela sam pola metra iznad zemlje kad sam ga tiskanog dobila u ruke. Doduše, ne znajući zakonitosti tržišta i da je PR jednako važan, ako ne i više od samog djela, nisam još optimalno iskoristila napravljeno, ali su i publika i kritika prepoznali rad, i gdje god odem, uistinu mi se uložena beskompromisnost vraća na pravi način. Nije baš lako probiti se samostalnim izdavaštvom, s obzirom na manjak ljudskih i medijskih resursa. Eto, to me čini ponosnom i ispunjenom. To su moji uspjesi koji me hrane dobivenim znanjem, a to je alat koji ostaje”, priča nam Elis Lovrić.

Važna je tišina dok pjevaš emociju. Tvoja i njihova. Važan je i kontekst. Dijalekt tada postaje gorivo i svi te razumiju bez obzira na jezik.

Govori pet, a pjeva na deset jezika, a multijezičnost ju je ovih dana dovela i do nekih pionirskih pothvata. Njezina dvojezična knjiga pjesama ‘‘Kanat od mora – O canto do mar” prva je labinjonsko-portugalska knjiga ikad izdana, a isti je slučaj i s labinjonsko-japanskom verzije knjige ”Kanat od mora – 海の歌”. Ipak, dijalekt koji se provlači kroz većinu njezinih projekata i po kojem je najviše prepoznata u Hrvatskoj i svijetu zove se labinjonska cakavica – prošle je godine postala zaštićeno nematerijalno kulturno dobro, a Elis je, osim kroz autorske pjesme, njeguje i u vlastitoj umjetničkoj organizaciji Akcent Studio.

“Tražila sam svoj izraz, svoj zajik, svoj smisao i istinu, tražila sam odgovor po čemu bih ja to nekome bila posebna kad bi me slušao u nekoj pjesmi. Kao odgovor, došle su mi neke riječi na labinjonskom i počela sam improvizirati na mom materinjem jeziku na kom do tad nisam nikog čula da pjeva svoju autorsku glazbu. Rodio se ‘Tić, pa Kanat od mora, a zatim cijeli niz pjesama. Za sada, količina labinjonskih pjesama koje sam napisala stane na tri i po albuma, jedan je izdan, dva snimam, četvrti se ‘puni’. Ostalo su pjesme na engleskom, talijanskom, njemačkom, portugalskom i još nekoliko jezika pa i te pjesme čekaju svoj trenutak”, priča nam Elis i dodaje da glazba bez imalo problema briše činjenicu da pjeva na za mnoge nepoznatom jeziku.

Glazba bez dobnih i zemljopisnih granica

“Meni je važno da je to baš to što osjećam, da je izravno, da djeluje konstruktivno i na mene i na ljude. Apsolutno je oslobađajuće i nimalo ograničavajuće. Možda jer obožavam jezike. Ne moram ostati prikovana samo uz dijalekt bez obzira što je on najautentičniji. ‘Specijalizirani’ dijalekt kao da u ljudima budi ono nešto njihovo, posebno, jedinstveno, možda rijeđe dokučivo pa dobivam povratne informacije da se ljudi osjećaju drukčiji, bliži sebi, da puštaju moje pjesme svojoj djeci ili svojim roditeljima. To me jako veseli, da moja glazba bez obzira na dijalekt nema dobnu granicu. Publika je to koja ne ovisi o tome da li te do tog trenutka slušalo samo 50 ljudi ili te već poznaje pola svijeta. Važna je tišina dok pjevaš emociju. Tvoja i njihova. Važan je i kontekst. Dijalekt tada postaje gorivo i svi te razumiju bez obzira na jezik. Tako mi često i kažu: ja te niš’ ne razumijem, ali te sve razumijem“, priča nam kantautorica.

“Meni je važno da je to baš to što osjećam, da je izravno, da djeluje konstruktivno i na mene i na ljude” (Foto: Nebojša Uglješić)

I dok kritika i publika hvali njezin upečatljiv autorski potpis, Elis nam priznaje da je iskrenost zapravo jedino što se ponavlja u njezinu stvaralačkom procesu. “Nemam šablonu. Ne dižem se u šest da bih pisala, ali ako treba probdijem noć ili se dignem i u četiri. Ideje mi dolaze na svakave načine i neke odmah otpjevam i snimim na telefon. Nekad moram stati s autom da bih snimila. Nekad se dignem iz kreveta ili izađem sa sastanka. Često mi gitara pokaže put i vodi me melodiji, a nekad mi je dovoljna riječ, SMS ili isječak poezije, knjige, natpisa na plakatu da trčim do gitare ili klavira i krenem u ‘novi svijet’, u novu pjesmu. Svakako me dubinska poveznica s ljudima ispunjava i čini kreativnom. Stvaram i u teškim i u lijepim i u slučajnim trenucima, ni tu nema pravila. Kod mene je samo problem vremena, kad se prepustiti inspiraciji, jer imam previše posla oko cijelog logističkog i tehničkog procesa, ali uz 2-3 sata spavanja na noć, sve se stigne”, priznaje.

Bez pomoći ikakve diskografske kuće, menadžera ili producenta uspjela sam snimiti i izdati svoj album ‘Merika’. Letjela sam pola metra iznad zemlje kad sam ga tiskanog dobila u ruke.

Logistika i tehnika u kreativni su se proces, priča nam Elis, samo ušuljale – kad je kretala u cijelu priču, nije ni slutila koliko je “neglazbenog” posla očekuje. “Nisam i bolje da nisam! Al’ opet bih! Vjerujem da je većini nezavisnih glazbenika teško, ali kad sam radiš većinu stvari, od teksta, glazbe, aranžmana, osmišljavanja video spotova, financiranja, organizacije, svu birokratsku dokumentaciju pa čak i ISRC kod i slične, “nevidljive”, ali neophodne stvari, onda imaš prepreka na svakom koraku. Ali, ako preživiš, teško da ti itko više može prodati “spiku” – Znaš, tako se to radi… Ti si glumica pa ne znaš, ne može cello tako jako, ne može bas od E na ovaj akord, ne može ovo, ne može ono… Ma, sve može!”, kaže Elis.

Bogat jesenski kalendar

U kategoriji “otkazanih koncerata i planova zbog pandemije” i ona, naravno, ima štošta za prijaviti, a smanjeni broj koncerata donio joj je, otkriva, novu zanimaciju – i potencijalnu inspiraciju. “Krenula sam svake večeri na more i na stijenama dočekivala zalazak sunca. Otkrila sam da osim zalazaka obožavam i njihovo fotografiranje i događala su se mala čuda na fotkama. Voljela bih to jednog dana podijeliti s ljudima. A onda sam krenula napokon u opuštanje i povratak sebi. Otpao mi je veliki teret s leđa, dopustila sam si napokon duže spavati i odmarati i vratila fokus na bitno”, kaže Elis i otkriva da je, otkazivanjima unatoč, čeka uzbudljiva radna jesen.

“Otkrila sam da osim zalazaka obožavam i njihovo fotografiranje i događala su se mala čuda na fotkama”, kaže Elis o vremenu u izolaciji (Foto: Giordano Cellich)

“U ovom trenutku, još sam pod dojmom nastupa na festivalu Večeri dalmatinske šansone i nagrade koju sam dobila za najbolje kantautorsko djelo festivala. Ali, usporedno s dojmom ide i realnost pa već punim tempom nastavljam dalje. Spremam se za nastup na Istroveneto festivalu s pjesmom ‘Se ti vol’ (‘Ako želiš’) čija će se finalna večer održati u Bujama, a taj me festival posebno veseli jer njeguje još jedan dijalekt koji sam govorila u djetinjstvu. Nažalost, festivalski nastupi na talijanskoj i slovenskoj pozornici u Padovi i Kopru bit će najvjerojatnije otkazani zbog svima znanih razloga. Prva polovica rujna bit će obilježena s desetak izvedbi predstave ‘Vježbanje života – drugi put’ u HNK Ivana pl. Zajca u Rijeci u kojoj opet igram ulogu Fanice. Fanica je stvarni lik iz riječke povijesti, i imala sam privilegiju igrati je prije 30 godina u režiji Georgija Para i sada u režiji Marina Blaževića. Toliko me inspirirala da sam joj posvetila istoimenu pjesmu. Ta je pjesma postala sastavni dio mog novog lika i uvrštena je u novo ‘Vježbanje života’, a naći će se i na novom albumu koji dovršavam. Čeka me i službeno predstavljanje knjige pjesama i kratkih priča ‘Kanat od mora /海の歌’, prve labinjonsko- japanske knjige na svijetu, a kad vremena budu bolja, realizirat će se i turneja po Japanu koju jedva čekam”, kaže Elis.

Sve je to, nada se, logičan i zaslužen nastavak karijere koju u budućnosti vidi i van granica Hrvatske. “Apsolutno da! Obožavam suradnje, osobito multijezične. Bez obzira na moj prilično samostalan, osamljenički rad, jedva čekam kreativne, glazbene i ljudske susrete, a ako mi prebivalište ostane još neko vrijeme na adresi automobil – avion, neću se buniti”, zaključuje.

This website uses cookies to improve your experience. We'll assume you're ok with this, but you can opt-out if you wish. Accept Read More