Traži se hrvatski Steve Jobs

Za ovu godinu donosim nove odluke: maknut se od književnosti, pisaca, tribina, promocija…

To vodi u teško klošarstvo, u neuspjeh, poraz. Na kraju završiš ko Predrag Matvejević, ideš od promocije do promocije i nakon što gosti završe, ti se javljaš za riječ i pola sata očajnicima u publici iznosiš svoje poglede na život, politiku, umjetnost… I sve više zanemaruješ odijevanje.

Ne želim takvu sudbinu. Odlučio sam se upisati u teretanu, počet vježbat, ići na bazen, bolje se, zdravije hranit. I u Haendemu si kupit neku ne preskupu robu, a u kojoj ću dobro izgledat, donekle moderno. I moram si, ali baš ono moram, nabaviti smartfon, odnosno pametni telefon, kakav ima čak i postariji pisac novopovijesnih romana Ludwig Lujo Bauer… A ja, ja venem mlad, imam neku iscofanu, staru metalik Nokiju koja izgleda kao gusarski otvarač za konzerve.

Gledam tu u menzi na Savi… Čak i najsiromašnije studentice iz Čapljine izgledaju ko iz modnog žurnala; lijepo se obuku, koriste pudere od kojih ti lice izgleda kao porculanska šolja… odnosno šalica. Mi Slavonci smo pokupili pun kurac tih srbizama. Čak i moj stari, koji je bivši branitelj i sve to, govori kašika umjesto žlica. (Normalno da je stari išao majčinim batom za meso razbijati ćirilične ploče u Vukovar, to mu je nakon prosvjeda seljaka bila špica ljeta.)

Što se te ćirilice tiče, i svega toga oko Hrvata, Srba, Jugoslavije, Tita, Tuđmana, ja se više pred nikim ne želim izjašnjavati. Ili ispadneš desničar koji voli, poštuje i brani svoju domovinu, prvog predsjednika, želi se aktivno vratiti kršćanstvu i Europsku uniju ne jebe ni dva posto, odnosno pomalo je prezire i na oprezu je od nje. Ili pak ispadneš komunjara, ateist i esdepovac, onaj što u društvu mora bit suzdržan kad se povede priča o tome treba li Lexaurina Perkovića izručiti Švabama, zapravo ta suzdržanost treba ipak pretegnuti na stranu da ga se ne bi trebalo izručiti, mora se nekako osjetit da si protiv izručenja. I normalno, moraš volit sve u vezi gejeva.

Moja odluka je da se od ove godine o ničem ne izjašnjavam. Ako me tko priupita što mislim o crkvi, Bogu, ćirilici u Vukovaru, Lexaurinu Perkoviću, samoubojstvu Zvonka Bušića i njegovoj Platonovoj pećini, samo ću se mutavo osmijehivat. Neću nikakvom debili ili debilkuši dozvoliti da me žigoše i uskrati mi nešto. Želim se nesputano kretati i po jednoj i po drugoj strani, jer na obje strane može se naći neka ljepuškasta ženska za dobar snošaj… A može iskrsnut i neki dobar posao, položaj koji će mi omogućit da dođem do neke love, da si iznajmim neki bolji stan još bliže centru. I da napokon prestanem biti klošarčina i za prvu ruku postanem barem hipster. Moram nabavit i neki jebeni bicikl, i to košta, nije jeftina ni ona najobičnija Poni kanta s kakvom pedaliraju penzioneri i hipsteri.

Eto, toliko za početak… I da, još ovo: odlučio sam otić idući tjedan na prijemni za glumu na Akademiji. Mislim da bi možda i mogao upast. Mislim da imam dara za glumu, i da bih sa svojom sjebanom facom mogo nadjebat Marinka Prgu. Zamolit ću Čadeža da pita Filipa Šovagovića jel bi me mogo nabrzinu onako malo pripremit za prijemni i eventualno mi potegnut neku vezu u komisiji. Tamo barem ne bih imao grižnju savjesti, ko na Filozofskom, što sam upao preko veze: čuo sam da se na tu Akademiju ionako osamdeset posto upisuje preko veze. Ovih preostalih dvadeset posto su pravi talenti, ona ekipa iz provincije koja se glumi naučila još od malih nogu kad su pred starim glumili drhtavicu, padavicu, tremor, vrtoglavicu, samo da ne bi morali ustajati u zoru i golim rukama ići čupati kukuruz i devetnaestostoljetnim plugom orati njivu.

Zašto ne bih probao? Ako mi se posreći, isti čas odjebavam kroatistiku na Filozofskom. Ženske na tom Filozofskom nikad neće imat love i stila kao ženske s Akademije…

Držite mi fige da upadnem. Za prijemni ću… ne znam još točno koju ću dramu izabrat… Možda nešto nadobudno ala Šekspir… A i Krleža je ponovo u modi i kod ljevičara i kod desničara… Navodno i Laburist Lesar uči napamet Petričine Balade da bi s tim citatima obogatio svoje saborske govore i parirao premijeru Milanoviću koji je na pamet naučio “Deset krvavih godina”. S tom glumom puno bih se lakše poslije ubacio i u politiku. Nabrijavam se da bih u nekoj budućnosti mogao postat i ministar ili podministar kulture. Tek bih se onda možda vratio književnosti i pokrenuo časopis za kulturu i društvo u kojem bih objavljivao svoje debilne memoare u nastavcima jer bih znao da imam zicer financijsku potporu Ministarstva kulture. A ako bih poželio ukoričit te memoare, znam da bi mi pozivi za nastupe na sajmovima u Lajpcigu i Frankfurtu pristizali u poštansko sanduče (fak, opet taj slavonski srbizam) češće nego katalozi akcija faširanog mesa u lancu marketa NTL.

Ne znam, nekako osjećam da ću ove godine napraviti nešto veliko… Ali teško je to ostvariti sam, bez nečije potpore… Volio bih upoznat nekog poput Stiv Đobsa. Treba mi netko s vizijom, energijom, netko tko je spreman žrtvovat obitelj, dom, sigurnost, kako bi zajedno ostavili trag u svemiru. Za sada mi je jedini kandidat pustolov i pisac Hrvoje Šalković, kralj Zrća i Paklenice.

Književna Groupie

This website uses cookies to improve your experience. We'll assume you're ok with this, but you can opt-out if you wish. Accept Read More