Tražeći Boga u knjižari Ljevak

Casna sestraTotalno sam zabrijao na dolazak Wiliama P. Younga, autora bestselera Koliba u Zagreb.

U ponedjeljak u osam, pisalo je u obavijesti, gostovat će u knjižari Ljevak na Trgu Bana Jelačića. Svoje oduševljenje Youngovim dolaskom iskazao sam i pred novinarkom Večernjeg Milenom Zajović koju sam u ponedjeljak ujutro sreo u psećem parku pored Sopota. Mislio sam da se i ona nabrijava na Youngovo gostovanje navečer.

– A, di si se na to našao nabrijavat. Pa taj Young je već bio u Hrvatskoj, svi živi su napravili s njim intervjue o toj Kolibi. A on nakon tog ništa pošteno nije napisao. Valjda se na staroj slavi pokušava ogrebat za još pokoje gostovanje. Vidjela sam da nakon Zagreba ima gostovanje u Dubrovniku. Stari šajser si je valjda osmislio besplatno ljetovanje na Jadranu, u elitnim zonama.

– Ti ga mrziš jer je on preko Kolibe vratio ljudima vjeru u kršćanskog Boga… A, ti si pobornica gej brakova i svega što prkosi crkvi. Čudi me da te uopće drže u Večernjem…

Rekao sam to iako Kolibu nisam pročitao, preletio sam samo kratki sadržaj na internetu u kojem je pisalo: „Glavni junak hvata se u koštac s pitanjem: gdje je Bog u svijetu neizrecive boli. Nakon čitanja Kolibe plakat ćete za božjom prisutnošću.” Mene je to jako nabrijalo da pročitam taj roman, mislio sam navečer u Ljevaku uzet besplatni, novinarski primjerak.

U pet do osam nacrtao sam se pred knjižarom Ljevak. Ali ispred nije stajao nitko osim jedne sredovječne časne sestre koja je u rukama, poput molitvenika, stiskala plavičasti primjerak Kolibe. Utukao sam pet minuta razgledavajući nove naslove u izlogu. Ali ni u osam nitko nije došao. Čak ni autor. Časna se isto uznervozila, upitno me, saučesnički pogledavala: što se događa?

Zavirio sam u knjižaru, a unutra samo prodavačica: dokono je prelistavala National Geographic.

– Šta nema promocije? – upitao sam.

Trznula se, podigla pogled s časopisa.

– Nema, odgođena je… Piše vani na plakatu. Sutra će bit u devet u atriju Arheološkog.

– Ma, šta piše na plakatu! – popizdio sam. – Pa još u podne je na plakatu pisalo da je Youngovo gostovanje u osam navečer! Nitko me nije obavijestio da nije! Sad ste u zadnji čas valjda flomasterom nadopisali da je odgođeno! To nije profesionalno! Ja sam platio autobusnu kartu da dođem iz Novog Zagreba, i još ću morat platit jednu da bih se vratio…

– Pa idite pješke. Malo prošećite. Young tvrdi da su duge šetnje najbolje za razgovor s Bogom.

– Vi me sad tu još nešto sprdate, ironizirate! Ja nisam običan novinarko cipelić. Ja sam za ovu vašu firmu u koautorstvu s Kristijanom Vujčićem napisao knjigu, „Welcome to Croatia“, dobili smo za nju Kiklopa za najbolje debitante, taj Kiklop ponosno stoji Ljevakovoj redakciji ako ta redakcije uopće više postoji. Bili smo i na sedmom mjestu ljestvice najčitanijih knjiga u Jutarnjem! Ja sam zadužio ovu vašu izdavačku kuću. Ne možete se prema meni tako ponašati, ja ću se potužit vašoj direktorici Petri Ljevak!

Na spomen Petre Ljevak, prodavačica se vidno uplašila. Pitala me što može učiniti za mene da se iskupe zbog propusta? Može pitat u računovodstvu da mi refundiraju novac za autobusnu kartu. Zatražio sam da mi dade besplatan primjerak „Kolibe“.

Dok sam izlazio iz knjižare s dobivenom knjigom pod rukom, zamalo sam se sudario s onom časnom.

– Nema promocije – rekao sam joj. – Odgođena je za sutra u devet u Arheološkom muzeju.

– Nema veze, ja sam ionako tu blizu, na Kaptolu – pomirljivo će časna.

Imao sam potrebu pozvati je negdje na piće, da popričamo o Kolibi. Može li mi taj roman zbilja pomoći da osjetim prisutnost Boga? Ali bojao sam se da me netko od kolega novinara ili pisaca ne vidi kako s časnom sestrom i primjerkom Kolibe pod rukom hodam po Trgu. Na fejsbuku bi me valjda iduća tri dana sprdali, kao Nuhanovića kad su ga vidjeli da na Božić ulazi u crkvu u Voltinom noseći na blagoslov džinovske jaslice što ih je sam izradio od spaljenih šibica.

 Željko Špoljar

Imate mišljenje? Iskažite ga!
Loading...