Gdje Mediteran ljubi cajke

Posljednjih godina hrvatskom i regionalnom glazbenom scenom dominira fenomen koji ćete teško opaziti ako se slijepo držite lista najslušanijeg i najemitiranijeg Hrvatske glazbene unije. Mutant hip-hopa i turbo folka kolokvijalno nazvan ”trap cajke” u nekoliko je godina postao dominantni glazbeni proizvod Balkana.

Svi hrvatski radijski i spotovski hitovi zajedno teško mogu dobaciti do suludih brojki gledanosti koje na YouTubeu ostvaruju izvođači poput Jale Brata, Bube Corellija, Raste, Cobyja ili Maye Berović. Naravno, kako je tehnički riječ o stranim izvođačima, HGU niti ne može uključiti njihove rezultate u svoju statistiku, no time ostaje iskrivljena slika slušateljskih navika Hrvata povremeno razbijena objavljivanjem statistika na YouTubeu.

Glazbeno, pjesme poput ”Ego”, ”Pravo vreme”, ”Ona’e” ili ”Euforija” uvjerljive su kopije reggeaton struktura i zvukova, a nečije je pronicljivo uho uspjelo pronaći i energičnu zvukovnu poveznicu između jamajčanskih ”dub sirena” i balkanske limene glazbe pa taj spoj kultura glazbeno i ne zvuči toliko neprirodno. Vokalno pak pretpostavljam da su i sami izvođači poput Corellija ili Raste svjesni koliko njihovo preuzimanje mumble rapa začinjena nestvarnom dozom autotunea i mješavinom jamajčanskog patoisa te balkanskog folk melosa zvuči neprirodno.

Zašto im ta rubno parodična stilizacija prolazi? Jedino objašnjenje je kako su zvukovno i tematski dovoljno vješto uspjeli prevesti trendove suvremene klupske i pop-glazbe na ”domaći” teren te da im je publika jednostavno spremna oprostiti taj apsurdni ”balkanski dancehall” moment. Unatoč mrcvarenju naglaska i tehnologije, izvedba je očigledno dovoljno emocionalno uvjerljiva da publici dočara atmosferu najčešće kratkoročna hedonizma punog nabrajanja statusnih simbola, seksualnih eskapada i rekreativne uporabe narkotika.

Više od same glazbe zanimljiviji je njezin društveni izvor i utjecaj. Krajnje neobična praksa da se uvjerljivo najpopularnija glazba tretira kao minorna underground pojava vuče još korijene od fenomena turbo folka u devedesetima i zapravo je rezultat dviju paralelnih, ali oprečnih reakcija javnosti. Turbo folk, pa posredno i trap cajke kao njegova najnovija manifestacija, s jedne strane nailaze na zgražanje i osudu sve tanjeg ”građanskog” sloja, koji u njima vidi degradaciju ukusa i ljudskih vrijednosti. S druge, javlja se poplava lijevo orijentiranog diskursa koji to percipira kao subverzivnu pojavu ili pojednostavljeno, ”novi punk”.

Saša Dragojla u Trep cajke: kapitalistički realizam” ispravno povezuje turbo folk i hip-hop kao dva neprekidno evoluirajuća žanra sposobna u sebe upiti razne utjecaje. Pritom odsutnost kritičke analize pravda oslikavanjem obaju žanrova kao surovih refleksija stvarnosti. No, svodeći glazbu na vulgarnu isplativost sredstava proizvodnje, Dragojlo ne samo da možda i nesvjesno glorificira kapitalistički princip koji barem načelno kritizira, nego usputno i objašnjava logiku tog žanra. Za taj val trap folkera, a vrijedi istaknuti da su neki od njih poput Bube Corellija i Cobyja počeli kao daleko konvencionalniji reperi bez koketiranja s folkom, glazba je upravo to – industrija i proizvod, i oni su ništa drugo doli promućurni, uspješni kapitalisti.

Zanimljiv je u tom kontekstu tekst Jurja Katalenca “Srednja klasa u Adidas šuškavcima”, koji lijevu opsjednutost pop-kulturom tumači kao nemoć odgovora na konkretne materijalne izazove. Premda se ne slažem s autorovim stavom da pop-glazbu ne treba promatrati kroz objektiv politike jer rad pop-zvijezda ne reflektira realnost naših života, sasvim mi je jasna zasićenost bezbrojnim akademskim i pseudoakademskim tumačenjima te iste pop-kulture. Ako trap cajke zaista nemaju subverzivni potencijal, u čemu je onda problem? Zašto ih srednjostrujaški mediji nastoje demonizirati i posramiti njihovu mahom mladu publiku?

Odgovor se krije u održavanju statusa quo. Eksplicitno materijalistička, seksualizirana i vrlo otvoreno strukturirana kao potrošna roba jer uspješno i neopterećeno slijedi sezonske trendove, ta glazba u sebi ne nosi klicu antisistemskog bunta, ali itekako oslikava želje i tendencije poput brzog bogaćenja i isto takvog seksa, koje vječno umiveni kvazimiteleuropski ili mediteranski hrvatski establišment ne želi priznati jer ruše njihovu jedva zalijepljenu sliku umjerene građanske kulture.

U Makarskoj, gradu u kojem sam rođen i u kojem ponovo živim već petu godinu, sve nabrojane karakteristike utjelovljene su u vrlo opipljivu stvarnost. Nedavno je predsjednica lokalne turističke zajednice Hloverka Novak Srzić pokušala reputaciju grada kao ”folk meke” svaliti na Jelenu Karleušu i ”privatne poduzetnike koje je dovode”, posve prigodno zaboravljajući da je sama dio vladajuće koalicije koja sustavno radi na nekontroliranoj apartmanizaciji i stvaranju grada-odmarališta, često devastirajući javne zelene površine pomoću polulegalnih birokratskih poteza.

U takvom gradu gdje beton guta taj čuveni, a sad slobodno možemo reći fiktivni Mediteran kakav je nekad bio Karleuša, Aca Lukas, ili MC Stojan, ili Buba Corelli i Jala Brat, a na koncu i klub koji ih ugošćuje, sigurno nisu problem, nego tek simptom. Trideset godina kontinuiranog tranzicijskog kaosa pamte da pravi gangsteri i bossovi sjede u gradskim i županijskim odborima, urbanističkim odjelima i žvaču vrhove olovki dok prekrajaju GUP-ove. Nema većeg turbo folka ni hustlea od toga. Ne moramo uopće ni slušati turbo folk da bismo znali da ga itekako živimo.

Karlo Rafaneli

Imate mišljenje? Iskažite ga!
Loading...