Gdje Mediteran ljubi cajke

Posljednjih godina hrvatskom i regionalnom glazbenom scenom dominira fenomen koji ćete teško opaziti ako se slijepo držite lista najslušanijeg i najemitiranijeg Hrvatske glazbene unije. Mutant hip-hopa i turbo folka kolokvijalno nazvan ”trap cajke” u nekoliko je godina postao dominantni glazbeni proizvod Balkana.

Svi hrvatski radijski i spotovski hitovi zajedno teško mogu dobaciti do suludih brojki gledanosti koje na YouTubeu ostvaruju izvođači poput Jale Brata, Bube Corellija, Raste, Cobyja ili Maye Berović. Naravno, kako je tehnički riječ o stranim izvođačima, HGU niti ne može uključiti njihove rezultate u svoju statistiku, no time ostaje iskrivljena slika slušateljskih navika Hrvata povremeno razbijena objavljivanjem statistika na YouTubeu.

Glazbeno, pjesme poput ”Ego”, ”Pravo vreme”, ”Ona’e” ili ”Euforija” uvjerljive su kopije reggeaton struktura i zvukova, a nečije je pronicljivo uho uspjelo pronaći i energičnu zvukovnu poveznicu između jamajčanskih ”dub sirena” i balkanske limene glazbe pa taj spoj kultura glazbeno i ne zvuči toliko neprirodno. Vokalno pak pretpostavljam da su i sami izvođači poput Corellija ili Raste svjesni koliko njihovo preuzimanje mumble rapa začinjena nestvarnom dozom autotunea i mješavinom jamajčanskog patoisa te balkanskog folk melosa zvuči neprirodno.

Zašto im ta rubno parodična stilizacija prolazi? Jedino objašnjenje je kako su zvukovno i tematski dovoljno vješto uspjeli prevesti trendove suvremene klupske i pop-glazbe na ”domaći” teren te da im je publika jednostavno spremna oprostiti taj apsurdni ”balkanski dancehall” moment. Unatoč mrcvarenju naglaska i tehnologije, izvedba je očigledno dovoljno emocionalno uvjerljiva da publici dočara atmosferu najčešće kratkoročna hedonizma punog nabrajanja statusnih simbola, seksualnih eskapada i rekreativne uporabe narkotika.

Više od same glazbe zanimljiviji je njezin društveni izvor i utjecaj. Krajnje neobična praksa da se uvjerljivo najpopularnija glazba tretira kao minorna underground pojava vuče još korijene od fenomena turbo folka u devedesetima i zapravo je rezultat dviju paralelnih, ali oprečnih reakcija javnosti. Turbo folk, pa posredno i trap cajke kao njegova najnovija manifestacija, s jedne strane nailaze na zgražanje i osudu sve tanjeg ”građanskog” sloja, koji u njima vidi degradaciju ukusa i ljudskih vrijednosti. S druge, javlja se poplava lijevo orijentiranog diskursa koji to percipira kao subverzivnu pojavu ili pojednostavljeno, ”novi punk”.

Saša Dragojla u Trep cajke: kapitalistički realizam” ispravno povezuje turbo folk i hip-hop kao dva neprekidno evoluirajuća žanra sposobna u sebe upiti razne utjecaje. Pritom odsutnost kritičke analize pravda oslikavanjem obaju žanrova kao surovih refleksija stvarnosti. No, svodeći glazbu na vulgarnu isplativost sredstava proizvodnje, Dragojlo ne samo da možda i nesvjesno glorificira kapitalistički princip koji barem načelno kritizira, nego usputno i objašnjava logiku tog žanra. Za taj val trap folkera, a vrijedi istaknuti da su neki od njih poput Bube Corellija i Cobyja počeli kao daleko konvencionalniji reperi bez koketiranja s folkom, glazba je upravo to – industrija i proizvod, i oni su ništa drugo doli promućurni, uspješni kapitalisti.

Zanimljiv je u tom kontekstu tekst Jurja Katalenca “Srednja klasa u Adidas šuškavcima”, koji lijevu opsjednutost pop-kulturom tumači kao nemoć odgovora na konkretne materijalne izazove. Premda se ne slažem s autorovim stavom da pop-glazbu ne treba promatrati kroz objektiv politike jer rad pop-zvijezda ne reflektira realnost naših života, sasvim mi je jasna zasićenost bezbrojnim akademskim i pseudoakademskim tumačenjima te iste pop-kulture. Ako trap cajke zaista nemaju subverzivni potencijal, u čemu je onda problem? Zašto ih srednjostrujaški mediji nastoje demonizirati i posramiti njihovu mahom mladu publiku?

Odgovor se krije u održavanju statusa quo. Eksplicitno materijalistička, seksualizirana i vrlo otvoreno strukturirana kao potrošna roba jer uspješno i neopterećeno slijedi sezonske trendove, ta glazba u sebi ne nosi klicu antisistemskog bunta, ali itekako oslikava želje i tendencije poput brzog bogaćenja i isto takvog seksa, koje vječno umiveni kvazimiteleuropski ili mediteranski hrvatski establišment ne želi priznati jer ruše njihovu jedva zalijepljenu sliku umjerene građanske kulture.

U Makarskoj, gradu u kojem sam rođen i u kojem ponovo živim već petu godinu, sve nabrojane karakteristike utjelovljene su u vrlo opipljivu stvarnost. Nedavno je predsjednica lokalne turističke zajednice Hloverka Novak Srzić pokušala reputaciju grada kao ”folk meke” svaliti na Jelenu Karleušu i ”privatne poduzetnike koje je dovode”, posve prigodno zaboravljajući da je sama dio vladajuće koalicije koja sustavno radi na nekontroliranoj apartmanizaciji i stvaranju grada-odmarališta, često devastirajući javne zelene površine pomoću polulegalnih birokratskih poteza.

U takvom gradu gdje beton guta taj čuveni, a sad slobodno možemo reći fiktivni Mediteran kakav je nekad bio Karleuša, Aca Lukas, ili MC Stojan, ili Buba Corelli i Jala Brat, a na koncu i klub koji ih ugošćuje, sigurno nisu problem, nego tek simptom. Trideset godina kontinuiranog tranzicijskog kaosa pamte da pravi gangsteri i bossovi sjede u gradskim i županijskim odborima, urbanističkim odjelima i žvaču vrhove olovki dok prekrajaju GUP-ove. Nema većeg turbo folka ni hustlea od toga. Ne moramo uopće ni slušati turbo folk da bismo znali da ga itekako živimo.

Karlo Rafaneli

Imate mišljenje? Iskažite ga!
Loading...

This website uses cookies to improve your experience. We'll assume you're ok with this, but you can opt-out if you wish. Accept Read More