Torbao sam u Jabuci

happy togetherNa mom partiju u Jabuci sve je vonjalo na teški fijasko. Deda i Packe  skuhali su oko dvadeset litara čobanca. Bližila se ponoć, a niko nije dolazio.

Stiv, Zlatec, povjesničar umjetnosti Feđa Gavrilović, glumac Ožegović i ja đonjali smo za šankom.  Zajebavali su me da sam teško ispušio s tim svojim književnim partijem, nitko neće doći. Nismo znali što ćemo s tolkim čobancem.

I onda oko 11, kao na nekom rođendanskom iznenađenju, ljudi su naglo počeli pristizati. Dosta me kosnulo kad je ušla glumica i novopečena redateljica Nina Violić, kad sam vidio što je moć inozemne slave koju je nedavno pobrala na nekom festivalu u Vilniusu za svoj kratkometražni film Odvajanje. Svi su se totalno uzjebali. Od one gubitničke atmosfere najednom je sve nekako živnulo.  Ekipa se ušpičila. Glumac Ožegović toliko se uplašio da će loše čitat pred Ninom da je popio tabletu za smirenje koju mu je dala farmaceutkinja Ivana.

Brzo se klubom proširio glas da je Nina došla u pratnji jedne dosta ugledne londonske dramatičarke Rush koja je kućni autor Nešnal teatra iz Vilniusa. Bila je to povisoka, koštunjava ženska, kratko ošišane prosijede kose. Ne znam od čeg su mi više narasle zazubice, od netom skuhanog čobanca ili od prisustva te strane dramatičarke.

Nina i Rush izašle su na terasu s kuponom za čobanac kako bi ostvarile pravo na porciju. Na račun Jabuke uzeo sam čašu Đek Denijelsa i krenuo za njima. Vrebao sam trenutak kada će Rush ostat sama na terasi. Kad se Nina zapričala s gazdom Jabuke Stivom, prišao sam Rush i na lošem, štulićevskom engleskom predstavio joj se kao autor kojem je posvećen ovaj parti. Rush mi se nasmiješila. Jednom rukom držala je grčevito duboki, plastični tanjur s čobancom, a drugu mi pomalo ukočeno pružila. Rekla mi je da jako imponiram njezinoj prijateljici Nini i da joj me je Nina opisala kao hrvatskog Kristofera Marloua, demoničnog literata koji se smuca po aundergraund klubovima, jede pučka jela, pije, provocira, izaziva kavge, tekstove jedan za drugim ispaljuje u mamurlucima. Cvao sam od ponosa.

– Hrvatski Marlou, pa da. Nina uredno živi, piše scenarije za te svoje kratkometražne filmove, a ja se prepuštam bujici, čak sam i kao Marlou bio uvučen u neke opasne, špijunske afere.

Rush je odvratila da je zahvalna Nini što joj je omogućila da osjeti taj podzemni svijet opasnih noćnih klubova u koji zalaze okorjeli rokeri i pisci poput mene i Roberta Perišića.

– Drugi izbor bio nam je da odemo na promociju nekog Baretića, ali to mi se činilo tako dosadno… Ne mogu vjerovat da stojim u jednom ovakvom zlogukom klubu i jedem zaljućeni čobanac od kojeg bih se inače onesvijestila nakon prvog zaloga… A tu na ovom svježem zraku mi baš prija… Grašci znoja mi izbijaju po čelu od ljutine… Kao uslijed dobrog seksa… Koji dugo nisam iskusila. Dramatičari i glumci u Nešnal teatru u Vilniusu su svi redom gejevi… – izrekla je na engleskom.

Na te riječi mi se upalila signalna lampica: daje li ona to meni indirektno do znanja da je željna seksa? Ako je dobro poseksam, ona bi me mogla povesti sa sobom u Vilnius i ubacit me kao dramatičara u Nešnal teatar. Poveo bih sa sobom i prevoditelja Dinka Telećana da mi te moje drame koje ću napisati direktno prevodi na vilniuski, ili barem engleski. Kako bih se digo!

Pozvao sam Rush da odemo plesat unutra. I njoj sam natočio dupli đeki. Dok smo plesali, ovlaš sam se uhvatio za njezine klackaste guzove. Nije mi odmicala dlanove. Bio sam joj poželjan; to je postalo sasvim jasno kad je Nina došla po nju da idu doma, a Rush joj je rekla da će ona još ostati, pa se taksijem vratit do stana.

– Ja ću je otpratit – rekao sam.

Nakon što smo se naplesali i nadrpali, izašli smo na terasu. Kotao s čobancem sad je bio bez čobanca. Rush se zagledala u kabine žičara poslagane na terasi, kao da ih je Bandić tu zbuksao uslijed nekog mračnog posla. Rush me pitala što je to, a ja sam rekao da su to hrvatske gondole. Pitao sam je želi li ući u jednu. Potvrdno je kimnula. Razvalio sam bravicu na vratima u uveo je u zadnju kabinu, duboko u tami terase. Kabina je fakat bila klaustrofobična. Nisam mogo vjerovat da se zagrebačka ekipa u tome usuđivala voziti na vrh Sljemena.

– Its ful romantik – rekla je Rush.

Položio sam joj dlan na bedro.

– Aj vont ju – prodahtao sam.

Svukla je uznojenu majicu. Grudi su joj bile kao omanje jabuke petrovke. Bradavice su joj bile tanke skoro poput jabučne peteljke, a isto su i tako i stršale, kao peteljka na jabuci. Kad sam ih nježno uzeo u usta, imao sam osjećaj kao da hrastovom grančicom između zubiju čistim komadiće teletine od čobanca. Snažno me uhvatila za kosu, poljubila u usta. Onda dlan spustila na moj penis. Otkopčao sam šlic kako bih ga oslobodio. Bio sam uzbuđen kao čitava đakovačka pastuharna. Rush je, do koljena spuštenih traperica, sjela na mene. Morala se jako poguriti da joj glava ne probije krov kabine. Dok sam počeo prodirati u nju ona je počela maltene u orgazmičkom grču podvikivat:

– Ciobanac, ciobanac!

– Čobanac! – ispravio sam je.

Dok je ona tako pokušavala pravilno izgovorit čobanac, nad kabinu se nadvila nečija sjena. To je do nas došao dugokosi Deda, poznat po tome što nijedan rok spot iz vremena Fiju Briju nije prošao a da se on u njemu nije pojavio.

– Šta se derete, nema više čobanca! One hateveove novinarke su sve slistile!

Kao Guliver navirio se kroz prozorčić kabine. Kad je skužio što se unutra događa, zadovoljno je prstima prošao kroz bradu i promrsio:

– Ovakvog prizora na terasi Jabuke nije bilo još od vremena kad je Bare snimio spot za Mene ne zanima.

Rush je dlanovima pokrila grudi.

– Nemoj Deda, makni se… – prostenjao sam.

Rush poslije više nije bila raspoložena da nastavimo snošaj u tom skučenom, neudobnom prostoru. Čobanac ju je počeo nadimati. Zamolila me da izađemo i da joj naručim taksi. Dok smo prolazili pored praznog kazana na sredini terasi, prisjetio sam se naslova serije za koju je scenarij napisao stari Štivičić, čija se kćer Tena također pojavila u Jabuci na mom partiju. Kuda idu divlje svinje. U čobanac, pomislio sam.

A kuda idu mladi hrvatski dramatičari? U tri pizde materine, a ne u vilniuski Nešnal teatar. Bio sam ovoj Rush samo kratka avantura, baš kao i jedenje zaljućenog čobanca. Čoban o kojega se malo protrljala ta vilniuska, otmjena gospođica ili šta je već bila. Moja proza je za nju primamljiv, ali teško probavljiv čobanac. Takve su mi se misli vrzmale po glavi dok sam mahao za taksijem u kojem se Rush odvozila niz Jabukovac. Bio sam za nju zabranjeno voće, od zmije poturena jabuka. U Jabuci. Sjeti me se Rush dok ćeš sjediti i dosađivati se na onim smorana premijerama u Nešnal teatru. Jabuko moja.

Književna Groupie

Naručite odmah svoj primjerak Književne Groupie 2: Strovaljivanje na info@arteist.hr, s naznakom „Arteist za Groupie“ po cijeni od 69 kuna. Komplet koji čine oba nastavka Književne Groupie kupite, uz besplatnu dostavu, za 130 kuna.

Imate mišljenje? Iskažite ga!
Loading...