Torbanje na grobu Mirka Kovača

TorbaU tišini sam stajao sa Stojkom nad grobom Mirka Kovača.

Stojkin dojučerašnji ljubavnik Malembebe otperjao je u Ameriku. Naglo, gotovo bez pozdrava. Otišao se pridružiti svojoj braći, demonstrirati protiv rasizma. Postojala je mogućnost i da ga ubiju. Američki policajaci ponovo su počeli pucati po pripadnicima crne rase, bez upozorenja. Držao sam palčeve da se više nikad ni ne vrati.

Odlučio sam iskoristiti Stojkin očaj, ponovo je zavesti, boriti se za nju. Osmislio sam da uoči Sajma knjiga u Puli odemo na grob njezinog omiljenog pisca. Pristala je. Ali bila je nekako suzdržana, nije se mogla opustiti pored mene, kao da ju je razjedao osjećaj krivnje.  Ja sam pak bio prepredeno uslužan. Želio sam je više nego ikada. To što me ponizila varajući me s Malembebeom, kao da me dodatno zapalilo. Valjda sam mazohist, kao što je bio i Kafka. I Dostojevski.

Nakon pet minuta stajanja nad Kovačevim grobom, nisam znao što bih više tu u toj tišini. Podsjetio sam Stojku kako je Kovač u svojoj ranijoj prozi često opisivao spolne odnose koji se odvijaju u sjeni smrti. Netko umre, mrtvac se još nije ni ohladio, a Kovačev junak u susjednoj prostoriji već torba njegovateljicu umirućeg.

– Da – rekla je Stojka. – Pisao je o tome nedavno i Mirnes Sokolović, to kako je Kovač u svojoj ranijoj prozi inzistirao na opscenosti, na skrnavljenju. Pred starost se primirio, počeo pisat bezazleniju prozu.  Ja obožavam obe njegove faze, i opscenu i pitomu.

– I ja – prosro sam tek da joj se smilim.

– Malo mi jedino smeta što se Jergović toliko uhvatio Kovača, toliko da mi ga je lagano uspio i zgadit. I Mirnes se te mode slinjenja po Kovaču dotakao u svom opsežnom tekstu na E-novinama. Njemu se to isto gadi. I isto kao i ja misli da su Kristalne rešetke najbolji Kovačev roman. Dobro je napisao, da su Kristalne, usprkos svojoj prividnoj neangažiranosti, angažiraniji roman od svih onih knjiga koje su se devedesetih trudile biti angažirane… – smarala je Stojka.

Uhvatila me paranoja da se nakon Malembebea želi tjelesno podat tom Mirnesu. Kao da se počela palit na egzotična imena. Da, to je zvučalo nekako holivudski, Mirnes od Arabije.

– Meni su kod Kovača najbolji ti opisi torbanja na karminama, grobljima… – otvorio sam karte.

– I meni je to najuzbudljivije u njegovoj prozi… – Protegla se Stojka, isturivši grudi.

Shvatio sam to kao povoljan, ulazni signal. Naglo sam je zagrlio, dlan joj preko vunene suknje položio na zadnjicu koja kao da joj je očvrsnula odtkako sam je zadnji put stiskao. Prostrujila mi je neugodna pomisao: to se vjerojatno učvrstila od skakanja po Malembebeovoj kiti kao po pilates lopti. Da maknem tu misao, pokušao sam je poljubiti u usta, ali se odmaknula pa sam joj zabalio obraz.

– Nemoj…

– Zašto ne… Bili bi kao neki junaci Kovačeve rane proze… – vabio sam je.

– Lud si…

– Koji to Kovačev junak nije? Zato su im se žene i podavale… Žene vole mahnite, iščašene…

– Prestani, jako me pališ kad tako govoriš.

Da je dokusurim, krenuo sam joj citirat jedan opis ševe na groblju iz Kovačevog Uvoda u drugi život. Pri tom sam je stisnuo uz sebe, da osjeti koliko je želim. Slomila se. Zagrlila je i ona mene, maltene divljački me počela ljubiti.

Tako sljubljenji, natraške me smo odbauljali dublje u grobljansku tamu. Prislonio sam Stojku uz kameni zid koji je poput utvrde opasavao rovinjsko groblje i činio ga još mračnijim, klaustrofobičnim.

Zadigao sam joj suknju iznad butina.  Krajičkom oka primijetio sam da je promijenila stil donjeg rublja… Nije više nosila one široke Nama gaće kakve je imala kad sam je prošle godine prvi put torbao u kleti u Đurđevcu. Bile su to sad vrlo uske gaćice nalik tangama. Očito je zbog Malembebea podigla modne kriterije. Svako zlo za neko dobro, pomislio sam. Toliko su me privukle te gaćice da joj ih nisam želio ni skidat.

A onda je došao trenutak kojeg sam se najviše pribojavao. Mjesecima sam razbijao glavu nad time hoću li se, nakon Malembebeovog ogromnog kitona, u Stojki osjećat kao mušketirski floret greškom ubačen u korice viteškog mača. U prvi mah nisam mogao procijeniti. Djelovalo mi je kao i prije… Ne znam… Nakon tolikih mjeseci suhokarja navro sam ko sivonja, sve mi je bilo dobro, nisam mario.

– Jače, jače, rasturi me kao u Kristalnim rešetkama onaj dlakavonogi pitomac Adrijanu! – bodrila me Stojka.

Uslijed svih tih trzaja, gaće i hlače su mi spale sve do poda. Jednu sam nogu skroz izvukao iz  široke nogavice, tako da se mogu slobodno kretat, a ne da se osjećam kao da su mi noge u lisicama. Nije baš bilo nešto hladno, iako je već pala noć. Bilo je oko osam navečer.

To sa svlačenjem hlača mi i nije baš bilo pametno, jer tu jednu nogavicu nisam stigao navući kad smo začuli korake na grobljanskom šljunku, netko je dolazio.

Stojka se u hipu skinula s mene, povukla me iza čempresa. Vrškom napetog penisa, zagrebao sam po borovoj grani. Oduran osjećaj, jedva sam se suzdržao da bolno ne zaječim.

Nad Kovačevim grobom pojavio se neki par. Neki dugonja i plavuša. Bolje sam ih pogledao. Dugonja je bio onaj voditelj Slip Šoua s kojim sam prošli petak bio na umjetničkoj večeri kod imućne farmaceutkinje iz Plive. A plavuša… Strip-crtačica Nina Bunjevac. Njezin lik bio mi je itekako poznat. Dan prije vidio sam njenu fotku u „Magazinu“ u Jutarnjem. Jergović je s njom napravio intervju u Gradskoj kavani. Jergović je na toj zajedničkoj fotki s Ninom izgledao bolje nego ikada, kosu kao da je izravnao peglom, svezao ju je u čvrsti rep, na stol je uz šalicu čaja položio najnoviji model ajfona kakav još ni Perišić nije nabavio, nek se vidi tko je hadžija. Takvo ozareno, nasmiješeno lice na fotki u novinama dugo nije imao. Još od onog intervjua sa Sanaderom.

Začuo sam Ninu kako se voditelju Slip šoua, koji je ujedno bio i urednik biblioteke stripova, žali da ne može više izdržati u na pulskom Sajmu knjiga. Zbog njezinog izgleda plavuše koja kao da je iskočila s naslovnice Burde što je sedamdesetih izlazila u Jugoslaviji, postala je na Sajmu opsesija svih muškaraca koji su sedamdesetih bili u svojim najboljim godinama. Svojom kosom, frizurom, licem, očito ih je podsjetila na ta vremena i probudila uspavane strasti.

– A Jergović mi pak donosi hrpu knjiga na prag hotelske sobe, kao maca papučarica papuče što ih je pokrala nemarnoj djeci. Želi da više čitam, da prestanem crtati stripove i počnem pisati romane… On u mojoj obiteljskoj historiji vidi građu za neponovljiv historijski roman o kakvom Orhan Pamuk može samo sanjat… Tvrdi da bih ja u tom romanu bolje od svih prikazala sva proturječja koja su razdirala Jugoslaviju i na kraju joj došla glave…

U tom trenutku mene je pak ophrvao neki jad. Na hladnoći, penis mi se skroz uvukao u kožicu.  Osjećao sam se ko zadnji jadnik. Stojim tu pred Stojkom s bosom nogom i bez gaća, naježurenih muda. Ona me bezočno varala, a ja joj još plaćam put do Pule, Rovinja, osmišljavam joj provod, romantičnu ševu na groblju. Popalila se, bit će, kad je vidjela da sam dobio kolumnu u Nacionalu, pomislila valjda da sam pun para, pa me treba iscijediti… Kao što je siromašni Melmbebe cijedio njezin mizerni džeparac koji joj je stara na kapaljku davala. Naglo me obuzeo bijes. Sve to što mi je bilo na umu, šaptom sam, skriven iza tog jebenog čempresa, sasuo Stojki u facu. Ona me na to histerično gurnula. Zapleo sam se o nogavicu i strovalio na šljunčanu stazu.

Nina Bunjevac je kriknula. Valjda se uplašila da sam gola sablast. Voditelj Slip Šoua ostao je pribran. Osvijetlio me baterijskom lampicom što ju je nosio kao privjesak na ključevima. Brže bolje podigao sam se sa šljunka.

– To si ti, Svirac! – Tanki, baterijski snop svjetlosti uperio mi je u lice.

A, onda je taj snop svjetlosti spustio niže. I uz grohotan smijeh podciknuo:

– Vid’ čune, prava pionirska!

 Književna Groupie

*Naručite svoj primjerak hit knjige Pavla Svirca, Književne Groupie 2: Strovaljivanje na info@arteist.hr, s naznakom „Arteist za Groupie“ po akcijskoj cijeni od 69 kuna.

**Komplet koji čine oba nastavka Književne Groupie kupite, uz besplatnu dostavu u Zagrebu i Splitu, za samo 130 kuna.

Imate mišljenje? Iskažite ga!
Loading...