Topli susret u zahodu Limba

Čitav tjedan nisam otišao na Filozofski. Strah me one Dalmošice Franke koju sam izvrijeđao u pijanstvu.

Od nje bi se moglo očekivati da me već tužila profesorici Julijani Matanović za mizoginiju. Uvijek neka sranja u životu, nikad ništa ne mogu normalno počet. Gubim najvažnija uvodna predavanja.

Od muke sam si kupio u Dioni dvije litre Simfonija vina. Ovih dana jedem samo čvarke, ne da mi se ni do menze, toliko me onaj mamurluk duševno i tjelesno iscrpio.

Tako se svinjski razjebat pred novom ekipom s fakulteta, to mi nikako nije trebalo; sad su me ženske sigurno odmah žigosale kao nekog pijanog idiota kojem bi u popravljanju imidža pomoglo možda jedino to da počne pisati kolumne u visokotiražnom… fakat, šta je danas uopće visokotiražno i postoji li više iti jedan časopis, novine koje bi nekom pijanom debilu mogle prikačit aureolu odvažnog novinara, pisca, kolumnista kojem se zbog njegove genijalnosti ne uzima za zlo ni kad pijan izvadi smežurani pimpek… recimo na dodjeli nagrade Jutarnjeg lista za najbolje godišnje književno ostvarenje? Ne, to više ne postoji.

I to je ono što ubija svaku nadu ovakvim ružnim pačetima, smljevenim polubogovima poput mene, kojima su rimbaudovski brižne majke u djetinjstvu jednom tjedno redovito u kadi natezale kožicu na penisu kao prevenciju protiv fimoze.

Sad mi je ipak najvažnija nada to da nisam valjda bio toliko glup pa da sam se na subotnjoj pijanci, u nastupu alkoholne iskrenosti, išao hvaliti da me stara preko teške veze upisala na Filozofski. Kakvu hajku su sad pokrenuli na korumpirane sveučilišne profesore, još bih zajedno s njima i sa svojom starom mogao završiti u prdekani. Užas. Život je samo jedan veliki niz poniženja isprekidan alkoholnim uzletima koji traju kraće od kratkog romana Tatjane Gromače, „Crnac“.

Uz Azrin dupli album Sunčana strana ulice, popio sam sve dvije litre Simfonije, pa se spustio u Limb na još gemišta.

U Limbu je za šankom sjedio neki tip u uskoj, svjetlucavoj kožnoj jakni. Imao je crnu bradu. Podsjećao me na onog novozavjetnog bogataša Zakeja koji se popeo na drvo da bi vidio Isusa dok je prolazio kroz ulicu u kojoj je taj bogatun imao kuću. Zakejev izgled bio mi je poznat iz ilustrirane Biblije koju je moj stari u teškim mamurlucima listao drhtavom rukom u potrazi za bilo kakvom utjehom.

Sjeo sam takav podnapit za šank, odmah uz Zakejevog dvojnika. Ušli smo u kao neku opuštenu spiku. On je kao neki pisac, Srđan Sandić, upravo je objavio kao neku knjigu simultano-eksperimentalne proze Snu bez sna.

– Bravo, stari – rekao sam. – Nadam se da to nije neka novopovijesna izdrkotina o tipu koji živi u Beču ili Ljubljani i onda skuži da je zapravo Jevrej, i onda na kraju ode u Sarajevo jer je tamo bio rat, pa tamo potorba glumicu za koju pred kraj, kao u najtežoj turskoj sapunjari, shvati da mu je sestra. I onda se još i pištoljem ubije od jada.

– Nije. Ne brijem na tu spiku. Ja sam ja. A to moje ja dominira i u mojoj prozi, ali kroz san. Koji zapravo nije san, nego java koja pokušava shvatiti da je zapravo baš sve san. Nešto kao Matrix.

– Jebeno. Kupit ću to u knjižari. Možda o tome i napišem osvrt za krepilski portal za koji povremeno pišem i od kojeg ne dobijem pare ni za litru Simfonije.

– I ja volim pisati za portale. Ali više radim intervjue. To mi pruža priliku da upoznam mnoge zanimljive, kreativne osobe.

– Na primjer?

– Mani Gotovac. Ljetos sam joj u Splitu tri dana čuvao mačku. Mani je hitno morala na Lidrano u Šibenik sa svojom najnovijom predstavom za mlađe uzraste «Ljubila sam i kao djevojčica».

– Zakon. Kakva je Mani, ovako u pravom životu?

– Slobodoumna, nesputana, kritična, voli životinje, otkida na dioptrijske naočale i obožava razmjenjivati lascivne priče s kritičarem Velimirom Viskovićem.

– Voli li se olešit?

– Misliš, opiti se? Voli sve što je veselo, poklonica je Rablea i Jaroslava Hašeka. A najviše voli kad je glumac Filip Šovagović svojim rijetko podrezivanim noktima pogolica ispod pazuha kad se slučajno sretnu na nekoj premijeri.

– Čini se kao prava veseljakinja. Zašto ne bi ti i ja, pišče, kupili još litru, dvije Simfonije i otišli do nje slušat neke dobre bitničko-egzinstecijalističke ploče? Sigurno je u jesen, kao i svi Dalmoši koji drže malo do sebe, u Zagebu, u nekom stanu na Jordanovcu koji joj je ostavila teta Krištoforija, nekad statistica u seriji Velo Misto.

– Naravno da je u Zagrebu. Mani je vrlo hoh, bio sam s njom na Cro-a-Porteru. Da si vidio kako se tamo šalila s manekenkama. Zasipala ih je Vegetom koju smo mi VIP gosti dobili na sjedalima od sponzora Cro-a-Portera.

Dok je to izgovarao, ja sam se po traper-košulji zasuo vinom kad mi je limbovska mačka poput štakora protrčala pored nogu.

–          A u kurac! Kako ću ovakav zaliven ići kod Mani?

–          Daj odi se brzo skinut u WC, imam tu u torbici jedno sredstvo za skidanje mrlja, dobio sam ga na Cro-a-Porteru zajedno s Vegetom.

–          Opremljeniji si od Grunfa. Sviđaš mi se. I još uz to si pisac početnik.

Otišao sam u klonju. Pred ogledalom sam skinuo zalivenu košulju. Oči si mu bile zamućene od alkohola. Srđan se s nekakvom tubom pojavio na vratima WC-a.

–          Kavu to imaš odvratnu potkošulju? – zgrozio se.

–          Šta oćeš, takvu je nosio Keruac.

Srđan mi je prišao.

–          Izuzev te seljačke potkošulje, prilično si lijepo građen. Ramena su ti oblikovana poput otmjene glave mačke od Mani Gotovac. Šteta što ne depiliraš dlake na trbuhu i na vratu… Stvarno šteta.

–          Furam se na Jergovića. Ali i ti, Srđane, imaš na obrazima zapušteniju bradu od Miljenka, pozavidio bi ti na njoj neki mladi pravoslavni paroh.

–          Brade su in. Kad objaviš knjigu dobro je pustiti bradurinu. Jergoviću je pomoglo.

–          Da, sjećam se Jergovića bez brade. U to vrijeme, onako kratko ošišan bio mi je pljunuti mlađi brat uvijek besprijekorno obrijanog Velimira Viskovića. Više je djelovao kao neki književni kritičar, antologičar nego kao pisac. U zadnje vrijeme čak su iz očaja brade pustili Bora Ćosić i Đevad Karahasan. Jedino pisac i kritičar Perišić uspješno odolijeva toj pošasti.

–          Možda ima prerijetku bradu, a ne ovako podatno gustu kao ja. Ali pusti sad to, s dobrom bradom može se svuda, u sve zagrebačke umjetničke salone. Ali ako ti Mani vidi te stršeće dlake na prsima i vratu, mogla bi me opatrnut što sam joj počeo dovoditi takve mandrile. Znaš li da se Visković uredno depilira pred susrete s njom? Čak je i Filip Šovagović pristajao na bolno indijsko depiliranje u one za njega slavne dane kad je Mani prema njegovim smušenim dramskim tekstovima pokušavala skrpati nekakve cjelovečernje predstave.

–          Pa koji kurac da onda radim, neću se sad tu u Limbu depilirat. Jedino… Možda Lasić ima kod sebe džepnu mašinicu za brijanje? On si uvijek s tim nabrzinu tu u zahodu obrije glavu čim u Limb nekim čudom uđu mlađe djevojke za koje on odmah procijeni da bi mogle željeti objavljivati poeziju u Fantomu Slobode.

Skoknuo sam do Lasića na šanku. Ko za kurac, danas nije imao brijaču mašinicu, ostavio ju je u drugoj jakni, u onom novinarskom prsluku s hrpom džepova kakvu stalno nosi i HTV-ov lovac na natprirodno, Krešimir Mišak. Pitao sam konobaricu ima li bilo što za skidanje dlaka. Rekla je da ima samo oštru četku s kojom pročešljavaju njihovu limbovsku mačku.

–          Ajde, daj mi to, odmah ti vratim.

Pružila mi je nešto nalik češlju, samo sa sitnim čeličnim šiljcima nalik ajkulinim zubima.

Vratio sam se s tim u nužnik.

–          Evo… – pružio sam Sandiću četku. – Možeš me proći s ovim.

–          Kul. Retro. – zagledao se u četku.

Skinuo sam sa sebe potkošulju. Srđan je usporenim, gotovo nježnim pokretima krenuo šiljcima kroz moje busenje na prsima. Tiho sam zaječao.

–          Hajde, jače to… – obodrio sam ga poput nekog partizana kojeg ustaše u filmu Lordana Zafranovića čavlima pribijaju na dasku. – Šta me tako nježno pročešljavaš… Ako netko uđe u zahod, mislit će da smo guzoljubi, pušopimpekaši ispali iz knjige «Pederske priče» još nedovoljno afirmiranog, mladog autora Gordana Duhačeka…

–          Što imaš protiv te knjige? – obrecnuo se Srđan. – Iako, znam, svojim «Snom bez sna», potući ću Duhačekove «Pederske priče». Duhaček ide na socrealističku izravnost, on je i po svojoj obleki sav nekakav socrealističan, a ja idem na na full imaginaciju, nadrealistički nadrealizam. Duhaček izgleda ko da se odijeva u hidrometeroološkom zavodu, ko da se umotao u one njihove bijele padobrane za istraživanje količine metana u oblacima.

–          Nemam ništa protiv Duhačeka, ne furam se na mizoginiju ili što već. Pederske priče su mi su svakom slučaju bolje od Underštenda Ivane Šojat Kuči. Iako ih nisam pročitao.

Srđanu su oči nekako čudno sjale.

–          Osjećam se kao da mazim Fredija Merkurija… – Progutao je slinu.

–          Što to govoriš… – došao sam k sebi. – Prestanimo s ovim.

Istrgnuo sam mu iz ruku četku punu dlaka, izgledala je kao da je netko s njom češljao bernardinca.

Srđan je bio sav zajapuren u licu, kao ja ono kad sam u Đakovu onoj pijanoj pankerici nakon koncerta Psihomodo-popa milovao đemper.

–          Imaš pravo – promucao je Srđan. – Bolje da prestanemo. Sav sam se naelektrizirao. Imaš više elektriciteta na tim dlačurdama nego mačka Mani Gotovac.

–          Ajmo kupit litru Simfonije pa kod Mani.

–          Možda ipak drugi put. Sad sam nekako previše uznemiren. Ostavit ćeš mi broj mobača. Možemo za vikend otići do Mani. I njoj će to više odgovarati.

–          Pa, dobro. Idem i ja doma spavat. I meni je sveg više pun kurac, previše sam popio.

Dok sam na šanku vraćao očišćenu četku, čuo sam novinara Lasića kako nervozno govori šankerici:

–          Predsjednik Josipović nam potpuno želi rasturit «Novosti». Mi smo još jedini list koji se odupire njegovoj kontroli medija. Ali Klavirko je zagrizao u tvrd orah. Nećemo se predati bez ispaljenog metka. «Novosti» su sad nešto poput tvrđave Alamo. Viktor Ivančić je u ovom slučaju Dejvi Kroket, a urednik Ivica Đikić je Blaf.

–          Ali Blaf je lik iz Komandanta Marka – dobacio sam mu.

–          Ah, da, sve mi se pobrkalo od previše pisanja. – Zatresao je Lasić glavom.

Književna Groupie

Imate mišljenje? Iskažite ga!
Loading...

This website uses cookies to improve your experience. We'll assume you're ok with this, but you can opt-out if you wish. Accept Read More