prvo slovo kulture

Top sedam knjiga o ljubavi

Karen OU devijantnom modernom kapitalizmu koji ljude pretvara u ovce, ljubav je razmjena crvenih ruža, krpenih srca i plišanih medvjedića za Valentinovo, praznik kiča i plićine u kojemu se slave sladunjavi ispadi i romantika s bar kodom.

No, ljubav teško da ide bez barem malo sladunjave patetike: to su si, na kraju, priuštili i mnogi veliki pisci, od Sapfe do Kafke i od Emily Dickinson do Bukowskog, od Tolstoja do Marquesa, od Verlainea do Carvera, ako ne na papiru onda barem u privatnom životu, kako svjedoče njihove biografije.

Poželite li posegnuti za bezvrijedni ljubić-šund kakav opstaje po policama knjižara, suspregnite se. Imamo za vas sedam dobrih,  moćnih knjiga o ljubavi, iz pera onih koji su se nekako ipak uspjeli otrgnuti patetici, zamci koja se aktivira kad god tko poželi literatno ekstrahirati taj eliksir života.

1. Marinko Koščec, “To malo pijeska na dlanu”

Pravo je čudo da se nitko još nije sjetio pretočiti ovaj Koščecov roman u scenarij za igrani film. Priča o ljubavi između melankoličnog uposlenika izdavačke kuće i likovne umjetnice koja s prozora svog suterenskog stana gleda skokove samoubojica, snažno je filmična i podsjeća na duh Ingmara Bergmana. Ljubavna priča koju donosi “To malo pijeska na dlanu” nije sapuničasta, nije puna nade ni ushita ni volje za životom. Oboje protagonista otrpjelo je svoj dio čemera u životu – on je odrastao bez oca, s ludom majkom i u siromaštvu, ona se nakon majčine smrti brine o ocu kojemu se više baš i ne živi, oboje su slični, kao brat i sestra, čak i izgledaju slično, i čitatelj žarko želi da zajedno budu sretni jer to nakon toliko patnje i zaslužuju, no na kraju ipak ništa od toga – njihovo ih je mračnjaštvo previše obilježilo da bi mogli zaista povjerovati u ljubav, da bi mogli poraditi na njoj.

2. Nicole Krauss, “Povijest ljubavi”

Kad je Nicole Krauss objavila ovaj svoj prvi roman i njime oduševila i kritičare i čitatelje, neki su se odmah zakačili za posvetu “Jonathanu, mojem životu”, koja se ustvari odnosi na njezina muža, također uspješnog pisca Jonathana Safrana Foera. Pomnim čitanjem proze obaju autora, povučene su neke čvrste veze, sadržajne i stilske sličnosti među njima, i iz toga se rodilo nagađanje da su Krauss i muž joj pomagali jedno drugome s pisanjem, a čak i da je Foer zaslužan za veći dio “Povijesti ljubavi”. Nicole je zanijekala tobožnju kolaborativnost i u intervjuima odbija odgovarati na pitanja o mužu. Iako zanimljive, te usputne informacije nisu baš važne za “Povijest ljubavi”. Roman s postmodernističkim kompozicijskim rješenjima i nezaboravnim likom starog Židova koji u njujorškom stančiću odmotava vlastitu povijest, izgrađen je kroz dinamičnu smjenu sjetnih i komičnih epizoda iz junakova djetinjstva, te komedijom (ili tragedijom?) zabune, koja je oduzela smisao njegovoj jedinoj ljubavi i njegovu jedinom istinskom pothvatu – romanu što ga je napisao u mladosti pa izgubio u ratu, da bi ga pod svojim imenom objavio neki njegov prijatelj iz djetinjstva.

3. Neil Jordan, “Noć u Tunisu”

Neil Jordan vidi svijet okom redatelja. Njegove filmične, poetične i erotične kratke priče govore o ljubavnim odnosima, transgresijama dječaštva i o svakojakim raspadima, od prekida veze do samoubojstva. Priča “Ljubav” jedna je od onih koji imaju kapacitet da zauvijek obilježe čitateljsko iskustvo, to je život sedimentiran u nikad do kraja realiziranoj vezi starije žene i mladića, ispripovijedanoj s puno sveprožimajuće sjete, prigušenih tonova i prštavih detalja, a od nje je puno baštinio, čini mi se, i Roman Simić čija priča “Lisice”, prva u njegovoj novoj zbirci “Nahrani me”, snažno podjeća na Jordanovu “Ljubav”. Ima u “Noći u Tunisu” poremećenih ambulantnih pacijentica, ima tinejdžera koji u ljetovalištima naganjaju lake ženske, ima nadglednika lunaparka i jahača magaraca, i kućanica koje uplakane kuhaju ručkove bolno žudeći za time da budu od nekoga obožavane.

4. Anne Enright, “Taking Pictures”

Kad je Anne Enright gostovala 2006. godine u Zagrebu, na Festivalu europske kratke price, baš i nije pobudila znatiželju i simpatije ovdašnje publike. Iako je objavila nekoliko od kritike vrlo cijenjenih knjiga, i u rodnoj Irskoj je nekako prolazila “ispod radara”. To se promijenilo 2007. kad je za svoj roman “The Gathering”, u nas preveden i objavljen u Algoritmu, dobila Bookera. Kao osoba, Anne Enright nije baš ugodna sugovornica, nije prijemčiva za površna ćaskanja niti je baš druželjubiva. Takve su i njezine junakinje u zbirci “Taking Pictures” iz 2008. – cinične i posprdne intelektualke razorna zapažanja, osjetljive na ljudsku glupost, nimalo tolerantne prema neiskrenosti i lažima. Njezine junakinje nisu (uvijek) bezosjećajne kučke, one vole onako kako i psuju, bespoštedno i beskompromisno. Zašto je hrvatsko čitateljstvo uskraćeno za prijevod jedne od najboljih kratkopričaških knjiga desetljeća?

5. Ivica Prtenjaca, “Yves”

Prvo, nešto je tako romantično u ideji da se pjesnička zbirka sastavi od pjesama za koje bi htio da ti ih je napisao netko zaljubljen u tebe. Ne netko tko te “samo” voli, nego netko tko je baš zaljubljen u tebe, i to onako zaneseno, i tužno, i ekstatično, sve odjednom. Tako ogoliti slabosti vlastitog ega i žudnju za ljubavlju može samo netko vrlo hrabar i vrlo iskren, a Ivica Prtenjača je baš takav pjesnik, koji se ne boji napisati, recimo, ovakve stihove – “najdraži yves/jutros je u mojim plućima pljuštala/kiša i nisam mogla ostati šutljiva/podigla sam žutu zavjesu/nagnula se u vrt i spomenula te majci/tako se zove/rekla sam”.

6. Julian Barnes, “Stol od četrunovine”

Starenje je lijepo samo u reklamama za kreme protiv bora. U stvarnosti je ono puno očaja zbog prolaznosti, paničnog straha od smrti i gorkog žaljenja zbog protrajbanog života. Julian Barnes je opsjednut starenjem, a priče s tom tematikom, okupljene u zbirci “Stol od četrunovine”, pravi su mali literarni muzej bivših ljubavi. Nezaboravna je “Priča o Izraelsonu”, pripovijest koja govori o tome koliko dalekosežna i razorna može biti prešućena riječ ili neočitovana naklonost, pa “Što ti svašta znaš”, o dvjema staricama i najboljim prijateljicama čiji je odnos groteskni spoj prezira, ljubomore i predbacivanja, pa dozlaboga tužna “Higijena”, priča o umirovljenom vojnom časniku koji je desetljećima, jednom godišnje, vodio ljubav s jednom prostitutkom u Londonu, a tek kad sazna da je “gospođa u godinama” preminula, shvati da je ona bila jedina osoba koju je istinski volio.

7. Mihajlo Pantić, “Žena u muškim cipelama”

Mihajlo Pantić ne želi pisati romane. “Uvijek su mi bili bliži pisci koji su znali da napišu nešto tako savršeno kratko, neki mali, dragocjeni jezični komad – svejedno je govorimo li o Maupassantu, Čehovu, Kafki, Borgesu ili Carveru – nego pisci za čije knjige čovjek mora uzeti vanredni godišnji odmor da bi ih pročitao”, kaže on. U vremenima kad cijela planeta “brblja, bulazni i toroče, neprestano proizvodeći ogromnu količinu poruka”, Pantić se bavi kristalizacijom smisla ljudskog postojanja, i to radi pišući samo kratke priče, i to sjajne kratke priče. Izbor “Žena u muškim cipelama” dobro je polazište za istraživanje njegova opusa. Pantićevi junaci su simpatični luzeri iz Novog Beograda, zaljubljeni u balkanski glamurozne pjevačice “novokomponovane” muzike, ljubuju sa ženama najboljih prijatelja (a ta je izdaja teška i mučna, bremenita od žaljenja), iznova proživljavaju sjećanja na propale mladenačke ljubavi i balaševićevska drugarstva iz vojske.

Maja Hrgović

Komentiraj ovaj tekst!

Primajte teme iz kulture
u vaš inbox

Prijavite se za primanje arteistovog newslettera i jednom tjedno ćete dobiti najzanimljivije teme iz kulture.

Imate mišljenje? Iskažite ga!
Loading...