Halucinacije, krave i holokaust: Top 10 filmova koji su obilježili čudnu 2020. godinu

Teške filmske teme, procvat streaming servisa i zatvaranje kino-dvorana diljem svijeta obilježili su godinu na izmaku.

S obzirom na dobru staru izreku da “umjetnost oponaša život”, nije ni čudo što će se filmska 2020., unatoč pokojoj zabavnoj komediji, pamtiti po mračnim, teškim i turobnim temama. I dok će gledateljima u sjećanju ostati po dobrim ulogama i napetim scenama, producenti, distributeri i ostali sudionici poslovnog dijela filmske priče ovu će čudnu godinu zapamtiti kao bolni pokušaj dovođenja ljudi u kino-dvorane, a onda, uslijed globalnih zabrana zbog pandemije, preseljenja svojih projekata na streaming servise.

Ovo je “Arteistovih deset” – na temelju javnog mnijenja, ocjena kritičara i osobnih preferencija filmskih poznavatelja naše male redakcije.

1) “I’m Thinking of Ending Things”

Nakon scenarija za filmove poput “Biti John Malkovich“, “Adaptacija“ i “Vječni sjaj nepobjedivog uma“ te režije postmoderne poslastice “Sinegdoha, New York“ i stop-motion dramedije “Anomalisa“, uvijek originalni Charlie Kaufman ove se godine vratio s psihološkom dramom “I’m Thinking of Ending Things” koju je i napisao i režirao. Baziran na psihološkom trileru/hororu kanadskog pisca Iaina Reida, ovaj filmski dragulj prati friški mladi par koji se po snijegu zaputi u posjet njegovim roditeljima te nam tijekom svoja dva i kusur sata trajanja pruža prijeko potreban uvid u ljudsku nutrinu upakiran u izričaj prožet simbolikom. Ako je Kaufman i u čemu majstor, onda je to u osjećanju duboke empatije prema čovjeku kao biću i u pronalaženju svježih i intrigantnih načina kako nas staviti u tuđe cipele s ciljem buđenja iste te empatije i u nama. Ključ njegova uspjeha je taj što nikada ne gradi priču izvana prema unutra, već obrnuto – jer jedino se uranjanjem u ljudsku podsvijest i neposrednim susretom sa svim njenim čudesnim načinima funkcioniranja (od snova do fantazija, preko halucinacija i projekcija pa sve do obrambenih mehanizama) može proniknuti u čovjekovu srž, a potom je iskoristiti za stvaranje nadahnutih umjetničkih djela.

2) “The Trial of the Chicago 7”

Hvaljeni američki scenarist Aaron Sorkin nakon svog redateljskog debija “Velika igra” iz 2017. ove nas je godine počastio povijesnom dramom The Trial of the Chicago 7. U njoj pratimo cirkus od suđenja koji je uslijedio nakon hapšenja osmorice muškaraca koji su 1968. sudjelovali u prosvjedima protiv Vijetnamskog rata. Tematike koje se obrađuju kroz uprizorenje jednog dijela američke povijesti ne mogu biti aktualnije – time nam se poprilično jasno crta kako se, ako to do sada nismo primijetili, na institucionalnoj razini zapravo malo toga promijenilo u zadnjih pedeset i kusur godina. Nelinearnim pripovijedanjem Sorkin nas vodi iz sudnice na prosvjede i obrnuto, pametno nam prezentirajući ključne djeliće slagalice točno onda kada imaju potencijal najjače odzvoniti. Pritom s velikom lakoćom žonglira između više suštinski neodvojivih tematika, pružajući nam time uvid u kompleksnu realnost koju sačinjava koloplet osobnog, društvenog i političkog.

3) “Mank”

Najnoviji film notornog perfekcionista Davida Finchera (“Sedam“, “Klub boraca“, “Društvena mreža“, “Zodijak“) biografska je drama o scenaristu Hermanu J. Mankiewiczu i razvoju njegova scenarija za “Građanina Kanea“, prvi režijski uradak Orsona Wellesa koji mnogi smatraju najboljim filmom svih vremena. Kontroverza oko autorstva scenarija, za koji su i Welles i Mankiewicz dobili Oscara, jedna je od poznatijih i dugotrajnijih u Hollywood, a David Fincher i njegov pokojni otac Jack, koji je scenarij zaManka napisao još u devedesetima, u filmu otvoreno zauzimaju Mankovu stranu. Snimljen u crno-bijeloj tehnici, ovaj pametno napisani, fantastično odglumljeni i visoko stilizirani film s lakoćom nas katapultira u razdoblje starog Hollywooda i uprizoruje iskustva koja su poslužila kao inspiracija za stvaranje jednog od najcjenjenijih filmova ikada.

4) “Nomadland”

DramaNomadland treće je po redu dugometražno filmsko ostvarenje kineske redateljice Chloé Zhao koje je dobilo Zlatnog lava na ovogodišnjem filmskom festivalu u Veneciji. Film je temeljen na publicističkom izdanju “Nomadland: Surviving America in the Twenty-First Century” američke novinarke Jessice Bruder, a scenarij je napisala upravo Zhao. S dvostrukom oskarovkom Frances McDormand u glavnoj ulozi, “Nomadland” prati ženu u svojim šezdesetima koja se odlučuje za nomadski život nakon što je izgubila sve uslijed krize 2008. godine. Zhao je snimila poetičnu karakternu studiju o ljudima koje je društvo odbacilo i zaboravilo, a u prvom planu joj nije klasično pripovijedanje, već impresionističko i kontemplativno uprizorenje života na cesti.

5) “Tenet”

Tri godine nakon hvaljenog “Dunkirka“, Christopher Nolan vratio se na velika platna u još većem stilu sa špijunskim filmom Tenet, daleko najambicioznijim projektom svoje karijere. Njime si je dao u zadatak redefinirati granice i dosege filmskog stvaralaštva, pritom se, kao i često do sada, igrajući konceptom koji ga beskrajno intrigira i inspirira. Riječ je, dakako, o vremenu. Jer kako bi se zaustavio Treći svjetski rat u ovoj bondovskoj priči, potrebno je kretati se unazad i unaprijed – istovremeno. Entropija, vremenski paradoks, ciklička percepcija vremena naspram linearne, sudbina naspram slobodne volje – sve su to teme i pojmovi za koje bi bilo dobro da su vam prethodno poznati i, po mogućnosti, dragi. Jer Nolan vas neće tetošiti i koristiti vrijeme koje mu je na raspolaganju kako bi vam ih približio. Stoga, premda “Tenet” nipošto nije bez mana (manje bi bilo više, a dublje bi bilo bolje), teško je osporiti činjenicu da je riječ o jednom od najkompleksnijih i najbombastičnijih igranja vremenskim petljama koje je filmska umjetnost iznjedrila.

6) “Lovers Rock”

“Small Axe”, antologijska serija Stevea McQueena o zapadnoindijskoj zajednici u Londonu, može se promatrati kao cjelina – od poglavlja o borbi u sudnici protiv brutalnosti rasističke policije do priče o usvojeniku koji u Brixtonu pronalazi osjećaj za sebe. Ipak, svaki od pet filmova predstavlja i zaokruženu cjelinu, a drugi u nizu, “Lovers Rock”, po ocjeni brojnih kritičara spada u najbolje filmove godine na izmaku. Pokazuje kućnu zabavu, od njezina postavljanja do ranih jutarnjih sati, u, kako piše Vulture, “slojevitim i bujnim kinematografskim detaljima”. Kako DJ kreće, razvija se romantična intriga i plesni podij se puni, a priča uskoro dobiva elemente drame i nasilja. “Lovers Rock” je svojevrsni prikaz sigurnog prostora, privremenog kraljevstva u kojem je radost nadohvat ruke.

7) “Shirley”

Adaptacija romana Susan Scarf Merrell u režiji Josephine Decker (“Madeline’s Madeline”) pokazala se kao pravi uspjeh, a posebne pohvale stižu na račun Elisabeth Moss. Shirley Jackson u njezinoj je interpretaciji temperamentna, briljantna i okrutna, posebno prema Rose (Odessa Young) i Fredu (Logan Lerman), novopečenom paru koji se useljava u njezinu i suprugovu (Michael Stuhlbarg) kuću. Prema ocjeni filmskih kritičara, “Shirley” zadržava neke od zagušljivih mehanizama spisateljske biografije, posebno u prizorima u kojima glavna junakinja tipka ono što će postati njezin roman “Hangsaman”. Vragolasti nastup glavne glumice, suptilna interakcija dviju žena i stalni osjećaj da bi se film mogao pretvoriti u kaos sprječava ga, slažu se kritičari, da upadne u brojne i česte zamke mikro-žanra “velikih umjetnika”.

8) “Bacurau”

Krvoproliće, osveta i pravda svoje mjesto pronalaze u “Bacurauu”, grozničavoj, kvazi-distopijskoj žanrovskoj zbrci usredotočenoj na izmišljeni brazilski grad u sjeverozapadnoj regiji zemlje. Nakon iscrpnog istraživanja političke stvarnosti i svakodnevnih rutina grada, u njega stiže američki zlikovac kojeg je utjelovio Udo Kier, zvijezda filmova B produkcije, a koji vodi tim ambicioznih komandosa, ljudi koji ubijanje doživljavaju kao novo uzbuđenje. Film se zavlači u neobične narativne kutove, a scene se odvijaju usred napetih sukoba. Na kraju, film eksplodira poput vulkana – posvuda lete rafali i pravedno ogorčenje. “Vizualno halucinacijski i moralno usredotočen, ‘Bacurau’ podjednako uzbuđuje i nadahnjuje”, piše Thrill List o filmu kojeg su režirali Kleber Mendonça Filho i Juliano Dornelles.

9) “First Cow”

Dojmljiva i mudra priča Kelly Reichardt o životu na granici započinje otkrićem dvaju kostura u šumi. Neimenovana mlada žena (Alia Shawkat) i njezin pas nailaze na kosti na modernom pacifičkom sjeverozapadu. Priča nas zatim vraća u doba kad je Oregon bio daleko manje razvijen, doba opasnih prilika i sveopćeg iskorištavanja, u kojem susrećemo Cookieja (John Magaro), neuglednog kuhara za lovce na krzno koji se sprijatelji s King-Luom (Orion Lee), kineskim imigrantom koji tvrdi da “bježi od Rusa”. Priča, tvrde kritičari, ima alegorijsku kvalitetu, nježno povlačeći klasične američke pojmove nade, ambicije i obmane. Redateljica, pišu, ima osjećaj za nježni ljudski dodir koji nikada ne zalazi u sentimentalnost.

10) “The Painted Bird”

Gotovo trosatna crno-bijela odiseja kroz alegorijske strahote holokausta, “The Painted Bird” Václava Marhoula nije za one slabog srca. Snimljen po istoimenom proslavljenom romanu Jerzyja Kosińskog iz 1965. godine, Marhoulov film potresna je saga o neimenovanom židovskom dječaku (Petr Kotlár) koji je tijekom Drugog svjetskog rata izložen bešćutnom zlostavljanju. Od vještice-liječnice koja ga zakopa do vrata, neženje (Julian Sands) s pedofilnim sklonostima do nasilno ljubomornog starca (Udo Kier) i mlade djevojke s bestijalnim željama, osobe s kojima dječak dolazi u kontakt su mahom divlje, opasne i – bolesne. Ipak, usred takve okrutnosti, suosjećanje se kratko pojavljuje u obliku ljubaznog svećenika (Harvey Keitel), nacističkog vojnika (Stellan Skarsgård) i ruskog snajperista (Barry Pepper) koji ga uči o principu “oko za oko”.

This website uses cookies to improve your experience. We'll assume you're ok with this, but you can opt-out if you wish. Accept Read More