Tool – progresiva za direktore iz Silicijske doline

Prošlo je trinaest godina od ”10 000 Days”, četvrtog albuma američkih prog metal velikana Tool. Premda nikad nisu bili poznati po velikoj produktivnosti, ta iznimno duga stanka bila je plod različitih okolnosti; izvanbendovskih, pa i izvanglazbenih aktivnosti članova, ozljeda te problema oko autorskih prava za jedan komad ilustracije korišten na omotu. Kad su početkom kolovoza konačno pustili diskografiju na streaming servise, gotovo sva izdanja završila su unutar Billboardovog Topa 20. Bila je to efektna uvertira za izlazak novog albuma, dokaz da je posvećena fanovska baza i dalje jača od goleme diskografske i medijske mašinerije.

Bendov novi album ”Fear Inoculum” potpuno se oslanja na posvećenost i odanost postojeće publike. Njihov umjetnički razvoj zaključen je otprilike 2001. s fenomenalnim ”Lateralus”. Sljedeći, spomenuti ”10 000 Days” bio je složenac prethodnih tekstualnih i glazbenih motiva omotanih oko središnje teme, bolesti i smrti majke frontmana Maynarda Jamesa Keenana. Tool tu kao da prihvaćaju kako je njihova priča zaključena; ”10 000 Days” je atmosferski, stilski i dinamički lutao, nudeći donekle nepredvidljivo iskustvo, u dobrom i lošem smislu.

”Fear Inoculum” je puno statičnije, ujednačenije ostvarenje. Umjesto širenja bilo kakvih pa i najbližih glazbenih horizonata, bend se posvetio redefiniranju ili bolje rečeno pojačavanju vlastite dobro poznate estetike. Od slušatelja time traže još više onog što su oduvijek zahtijevali – pozornost, a samim time album prepun desetominutnih pjesama u dobu potpunog poremećaja pozornosti djeluje kao hrabar potez. No, kao bend koji je oduvijek imao blago sadistički odnos prema fanovima posvećujući cijele pjesme obožavateljima koji su od njih imali drukčija očekivanja, Tool vrlo ispravno računaju da će velik broj onih koji su ostali ili su ih zavoljeli tijekom godina šutnje bez prigovora proći kroz zgusnutih i zapetljanih 86 minuta.

Da moram opisati album u jednoj rečenici, rekao bih da zvuči kao ”Lateralus u meditacijskom centru”. Pomalo pretenciozna new age crta koju bend njeguje još od antologijske ”Aenima”, jednog od najboljih albuma devedesetih, dovedena je do logičnog apsurda – začahurenih mantri za direktore iz Silicijske doline i kalifornijske vinare. Gledano tako, mnogi prisutni tematski motivi funkcioniraju u suprotnosti sa sarkastičnim, apokaliptičnim tonom naslovne pjesme s ”Aenima”. Puno od navedenog može se pripisati starenju. ”Invincible” je primjerice pjesma o sjećanjima veteranskog rock benda na zenitu karijere, a sam koncept o cjepivu protiv straha naslovne pjesme i albuma zvuči kao neko zapetljano samouvjeravanje da je život dobar.

Tool ipak ne bi bili Tool kad na kraju relativno mlakog, pa čak i predvidljivog albuma ne bi izvukli možda i posljednji trik iz rukava. Ne računajući odjavnu minijaturu ”Mockingbeat”, završna petnaestominutna ”7emest” jedna je od njihovih najboljih pjesama. Keenan se još jednom vraća svojoj omiljenoj temi, masovnoj manipulaciji mišljenja, koju je posljednji put obradio u sjajnom uvodu u ”10 000 Days”, ”Vicarious” uz obvezni dodatak apokaliptičnih vizija. Razlog zbog koje pjesma besprijekorno funkcionira su instrumentalisti – gitarist Adam Jones, bubnjar Danny Carry i basist Justin Chancellor.

Nakon eksplozivna uvodna otvaranja nošenog najenergičnijim rifom, negdje po sredini ide četverominutni gitarski solo, sastavljen od promjenjive melodijske linije, dok ritam sekcija istodobno neumorno zakucava komplicirani, ali vrlo definirani groove. Čak i ne uzevši u obzir dojam o svim prethodnim pjesmama, a moj je (unatoč rezervama) pretežno pozitivan, u tom trenutku vam ne može ne pobjeći ”pa gdje ste bili dosad”.

Bez obzira na osjetni nedostatak energije koji album vuče prema tipičnom statusu quo drugog dijela karijere, pojava benda poput Tool je i dalje više nego dobrodošla. Nije najuobičajenija stvar da bend čiji se katalog mahom sastoji od višedijelnih, za usputno slušanje ne baš previše pogodnih pjesma, dolazi do milijunskih naklada rutinski, i to više od dva desetljeća. Takva vrsta uspjeha u svijetu brzih informacija postajat će sve rjeđa, a to će naposljetku ograničiti slušateljevo iskustvo. Bez velikih, popularnih, a opet zahtjevnih bendova poput njih ili svojevremeno Pink Floyda, jedna vrata drukčijeg razmišljanja o glazbi ostaju zatvorena za nove generacije, a sve što ostaje su potrošni jednominutni isječci trenutačnih uspješnica, čija namjena možda ne predstavlja neki veliki problem, ali ni ne pruža mnogo više od praznih kalorija.

Karlo Rafaneli

 

Imate mišljenje? Iskažite ga!
Loading...

This website uses cookies to improve your experience. We'll assume you're ok with this, but you can opt-out if you wish. Accept Read More