Tonko Maroević: Prava kreacija znači opstati, a ne vegetirati

 

Iza vrata čuje se vedri, živi, energični glas, koji nekome na telefonu nešto žustro objašnjava: „Bog te blagoslovio, pa ona knjiga velika bijela…“ U tih nekoliko riječi stane sav horizont Tonka Maroevića. Stara, ali duhom mlada čovjeka, erudita. Akademika. Sveučilišnog profesora. Znanstvenika. Pjesnika. Esejista. Likovnog i književnog kritičara. Prevoditelja. Zanesenjaka. Zaljubljenika u pisanu riječ, u poeziju, u umjetnost. Ovogodišnjega dobitnika Goranova vijenca, naše najuglednije pjesničke nagrade, što je ujedno bio i izvrstan povod za razgovor u njegovu uredu u Institutu za povijest umjetnosti, u Zagrebu. Uredu koji bi se prije mogao nazvati knjižnicom.

Nije ostalo još mnogo ljudi takve akribije i renesansne širine. Širine koja u njegovu pjesništvu ni izbliza ne otkriva stvarni volumen svoje količine. Širine u koju je utkano sedamdesetak godina ustrajna čitanja bez predaha, i bez distraktora (suvremene) tehnologije koji svojom hipnotičkom i paralizirajućom moći gotovo redovito odvraćaju čovjeka od onoga što je bitno. Bez televizora, mobitela, kompjutera… Pokazujući time da se može. Da se može i u takvim uvjetima, možda i jedino tada, dosegnuti svojim intelektualnim i imaginativnim zorom i unutarnji i izvanjski krajolik ekvivalentan cijelom jednom svijetu.

Jednostavno, Tonku Maroeviću poezija je svetkovina, a on je, parafrazirajući Tenžeru, njezin posvećenik.

Stoga smo porazgovarali većinom o poeziji, naravno. Njegovoj i tuđoj. Ali i o njegovu radu, mijenama vremena, društvu, nogometu, a na kraju i o mladima, gdje se njegov mediteranski vedri vitalizam ipak uspio poljuljati.

Za početak, čestitam na Goranovu vijencu.

Hvala!

Znače li Vam što nagrade? Dosta ste ih dobili…

Pa jesam. Možda je ovo najindividualnija i ova je nagrada određena ulogom ili prinosom hrvatskoj književnosti.  A s druge strane ipak ističe i taj, uvjetno rečeno, poetski opus, stihova i pjesničke proze. Sigurno da mi znači jer je riječ o pjesničkoj nagradi, koju dodjeljuju uglavnom pjesnici. Obrazloženje mi se čini da je dalo, gotovo bih rekao, jednu povijesnu dimenziju mojem, evo, dugom trajanju jer doista preko pedeset godina objavljujem. Prema tome, prošao sam različite faze, družio se s različitim autorima i različitim poetikama. Sigurno da je riječ i o mom kritičkom pisanju, tj. interpretacijama, tumačenjima, predgovaranjima, kao obliku neravnodušnosti prema pisanju drugih. Mislim da je svako pisanje danas ulančano, da je vezano katkad za trendove i tendencije, a nužno za individualni prinos bez kojega bi stvari bile, naravno, samo opća produkcija.

U skladu s tim što pričate o obrazloženju koje je obuhvatilo cijelo Vaše djelovanje…

Jest, i vrlo sam zadovoljan obrazloženjem Slavena Jurića. Čini mi se da se potrudio i da je našao ključ.

…Jedan drugi kulturni radnik, novinar i kritičar Dario Grgić kaže, kad je pisao na internetu o Vašoj knjizi Skadište mješte sklada, da se čini kao da je nastala ispod stogodišnjih platana i pisana višestoljetnom rukom. Mislite li da je danas moguće da netko može tako graditi renesansnog čovjeka, erudita kao što ste Vi?

Ne znam. Pitanje, ta formulacija je možda laskava, a možda i ironična. Jedno i drugo je istinito. Ja doista vjerujem u kontinuitet i u tradiciju. Vjerujem da se svaka novost na neki način cijepi na neko stablo tradicije. Doista jednako rado čitam pjesnike iz ranih stoljeća, od Dantea i Ariosta, od Marulića i Hektorovića, preko baroka… meni su sva razdoblja na neki način interesantna. Tu možda slijedim svoga profesora, doslovno profesora, Ivana Slamniga. Bio sam prva generacija njegovih studenata. Njegova antologija hrvatske poezije od početaka do devetnaestog stoljeća (Antologija hrvatske poezije od najstarijih zapisa do kraja XIX. stoljeća, B. K.) bila mi je ishodišna. Sam Slamnig piše jednim dijelom gotovo u tradiciji devetnaestog stoljeća, osobito Vraza, na kojeg se on doista doslovno podsjeća. A ja sam se vraćao.

Naravno prošao sam i faze relativnog modernizma. Pjesma u prozi onda se smatrala doista nekim prodorom. Mislim da je ona isto tada bila stara bar stotinjak godina, od Rimbauda, od Rimbaudovih Iluminacija. Meni se čini da je avangarda likovna, likovnom sam se bavio, avangarda najradikalnija stara barem sto godina. Mislim, Duchampova Fontana je iz devetsto petnaeste. Prema tome, živimo u vremenu koje smo nazvali postmoderno. Mogli bi ga nazvati… meni je najdraži bio termin transavangarda. Sva iskustva avangarde nama su dostupna. Ona više nema onu težinu prodorâ. Oni su dio povijesnog iskustva, ravnopravno, gotovo bih rekao, sa svim drugim slojevima. Eto, to mene na neki način hrabri, premda najviše cijenim, najviše se prepoznajem u poeziji koja je iskorak, koja nosi sa sobom stanoviti prodor, pa i stanovitu uvećanu slobodu.

Ja katkad pišem stihove, ne pjesme, na sasvim tradicionalan način. To je jedan oblik komunikacije. Recimo Sonetnu struku jedva da smatram poezijom. A smatram je naravno određenom vještinom koja je nastala iz prevodilačke prakse. A opet s druge strane naravno, kad bi Bog dao i kad bi Muze poslužile, onda bi se i u sonetu dogodili… ali, Bože moj, nismo Rilke. Soneti Orfeju dogode se jednom u stoljeću.

Da, to je zbilja iznimno. Ovaj intervju će izaći na internetskom portalu, u mediju kojim se Vi ne služite. To su Vas već i prije pitali. Mislite li da će digitalno proždrijeti ovo tiskovno? Već  ima tiskovina koje su prebačene, a vani pogotovo.

A gledajte, sigurno. Apsolutno. Imam previše knjiga u životu i previše ljubavi za papirnu emanaciju, ili za papirnu kristalizaciju, ili, kako bih rekao, konkretizaciju, da bih teško odustao. A ljudi imaju prava da se služe svim tehničkim mogućnostima. Premalo gledam i televiziju. Ali zadnjih sam godina, recimo, pristao gledati nogometne utakmice.

Pa ima i tamo umjetnosti.

Sasvim sigurno.

Kažu, kad čovjek gleda Messija, to je neke vrste umjetnost.

Vještina! To je velika, to je vrhunska vještina! A naravno da zaplet utakmice ima elemente dramaturgije koja je, međutim, naravno aleatorična. Hoću reći, ona je pitanje slučaja, kontroliranog slučaja koji se onda opet… Ma dobro! Nećemo sad o tome! Pitanje promjene, bijega iz Gutenbergove galaksije? Naravno da sam bitno određen Gutenbergovom galaksijom. Imao sam previše godina da bih se mijenjao, previše sam nespretan da bih se u tome snalazio, da bi mi to koristilo. Ja uzimam rječnike. Svi kažu da se rječnici svih jezika brže dobivaju elektronički…

Najviše cijenim, najviše se prepoznajem u poeziji koja je iskorak, koja nosi sa sobom stanoviti prodor, pa i stanovitu uvećanu slobodu.

Da, to je istina.

Ja ne. Bože moj, španjolski i talijanski rječnik meni stalno treba. Nisam savršen znalac ni tih jezika kojima sam najbliži. I hrvatski rječnik koristim, i to mnogo. Kad mi se neka riječ čini malko nedovoljno poznata u svojim konotacijama, rado pogledam u rječnik Akademije, onaj od trideset ili četrdeset svezaka. Rado pogledam što je sve u toj riječi. Nisam uvijek tako znanstveno znatiželjan, ali ima dana kad me neke riječi baš tako svrbe. Dakle, ne pristajem. Poštujem te rezultate, bilo bi dobro da se to filtrira i da dio toga uđe u, neću reći mainstream, da uđe u jedan drugi tok – tok književnog izraza. Meni se čini da je književnost i oblik svladavanja otpora riječi. Ljudi idu i linijom manjeg otpora. Onda naravno da je za komunikaciju dovoljno. Književnost nije puka komunikacija, ona je određena kreacija. U tom smislu, ja sam malo zahtjevniji. Nisam često u stanju odgovoriti vlastitim zahtjevima. To je druga tema. Trebalo bi biti ozbiljnije darovit, a geni se baš ne nalaze okolo nas tako lako…

Dovoljno ste daroviti. Što kažete na to da je svake godine sve manje novčanih izdavanja za periodiku, kulturnu, književnu?

Čak mi je za knjige manje žao nego za časopise i novine. Časopisi su bili oblik gdje su se ljudi odmjeravali. Danas ljudi pišu bez znatiželje kako drugi rade. Mislim da se na takav način ne može stvarati književnost. Književnost je uvijek jedan dijalog s prethodnicima, i korak naprijed ili korak u drugom smjeru. Ali u svakom slučaju to pretpostavlja jedan oblik razvijenije, razvedenije, rafiniranije komunikacije. Časopisi su bili mjesta gdje su se, naravno, vršnjaci prepoznavali, gdje su se neke tendencije vremena mogle prepoznati. Ja znam da je danas teoretski sve moguće. Znam što je pluralizam, znam što je tolerancija. Svaka čast.

Ali časopisi su bili… rado sam gledao časopise. Meni je strašno da se ne mogu na jednom mjestu vidjeti. Pa časopisi bližnjih, okolnih sredina, ono što je dolazilo iz Sarajeva, Beograda, Subotice, pa i Ljubljane, Bože moj… mogli smo katkad dobiti neke informacije, proširiti vlastite vizure i vidike. Bilo bi dobro da postoje centri kao što su postojali. U francuskom centru mogli smo otići, pogledati Mercure de France, Nouvelle Revue française. Bilo nam je silno važno. Ali dobro, svako vrijeme nosi svoje.

I za Goranovo proljeće se unazad dvije, dvije-tri godine…

teško nalaze sredstva!

Da. Što je malo i sramotno možda, a to obično i prati nekakav cinični komentar, izjava iz Ministarstva kulture.

A gledajte! Goranovo proljeće je, čini mi se, ipak jedan oblik povezanosti s proljećem i s mladošću. Goran je umro relativno mlad, niti u Kristovim godinama. Jedan opus koji je sebi nosio upravo stanoviti zanos, jedno povjerenje u moć riječi. On je puntarski duh, čovjek koji je izvanredno shvatio matičnu liniju Krleže, Ujevića na neki način. On je unio vlastiti govor, svoje sredine. Njegov kajkavski dijalekt apsolutno je kreativan. Kad je on na tom kajkavskom preveo Rimbauda, onda to stvarno znači povezivanje univerzalnog i lokalnog, na jedan način. Njegov je prijevod Rimbauda najbolji jer je akcenatski svjež. Mi u štokavskom ne bismo postigli te ritmove kao što je on postigao. Naravno, Goran je žrtva rata, čovjek koji je uložio svoj život u svoju viziju. U svoju viziju pobune, slobode, kako hoćete. Njegova partizanija nije ideološka, nego je baš prava oslobodilačka. On je pjesnik koji je ispunio svoju viziju moga groba. Tamo u daljini „nek mi bude hum“. Mislim, nevjerojatna profetska funkcija poezije koju svak nema. A on je na neki način potvrdio svoje riječi. To, dakle, u svakom slučaju čini čast literaturi i kulturi u kojoj je djelovao. Dobro je da ga se nije u ovom prevrtanju vrijednosti zaboravilo, odbacilo. Bila bi grehota i vis-à-vis njegova pogleda na svijet i na solidarnost.

Kad mi se neka riječ čini malko nedovoljno poznata u svojim konotacijama, rado pogledam u rječnik Akademije, onaj od trideset ili četrdeset svezaka. Rado pogledam što je sve u toj riječi. Nisam uvijek tako znanstveno znatiželjan, ali ima dana kad me neke riječi baš tako svrbe.

Mnogi su pjesnici Vaše generacije povjesničari umjetnosti. Ili blizu Vaše generacije.

Da.

Vi, Igor Zidić, pa blizu su i Maković…

Željko Sabol, Dubravko Horvatić…

Danijel Dragojević…

I Dragojević je studirao, tako je. Željka Čorak, Ljerka Mifka…

Koja je veza između likovnosti i poezije?

Pitanje je odlično. Mi smo u likovnosti vidjeli veću slobodu nego što se u riječima tada moglo. Ipak smo svi odgojeni malo poslije socrealizma. Dakle, ideoloških i dirigiranih intencija. Likovni su umjetnici pedeset i treće, četvrte uspjeli postići pravo na apstrakciju. Mi nećemo reći da smo težili apstrakciji, težili smo autonomiji izraza. Na neki smo način u likovnosti mogli dobiti korelative. Usudio bih se reći da je na mene sigurno utjecalo. Ja kad govorim o stranici, često govorim o kadru. Ja kad govorim o pjesmi, ako nije u vezanom stihu, a ne mora, i dapače slobodni stih je, onda govorim o kretanju. Gotovo bih rekao, energetskom. Riječi su silnice, riječi su energenti. Tako da je ta sloboda bila silno važna. A tumačeći druge umjetnike u velikim rasponima, već sama apstrakcija ima dva temeljna toka. Jedna je geometrijska, uvjetno rečeno, racionalna. Druga je organička, drugačije rečeno, razbarušena, slobodna, sklona fantastici i nadrealnom. Naravno da je nadrealnost umjetnost. Što je umjetnost, što je stvaralaštvo ako ne nadmašuje realnost. Realnost, s jedne strane, predmetnosti značenja, prvog značenja tih riječi. I, drugo, nadmašuje opis prema nečem što je onostrano ili što je u svakom slučaju preobrazba običnog u neobično. Oneobičavanje, teoretski termin ruskih formalista, izvanredno govori o tome što bi umjetnost mogla biti.

Jest, vrlo primjenjiv. Kažete slobodan stih i nadrealizam. Zvonimir Mrkonjić u pogovoru vašoj knjizi izabranih pjesama Drvlje i kamenje kaže da je ovo doba kad trendovski automatizam prevladava nasuprot metodi. Danas većinom jest slobodan stih, pa i automatizam, a ne onaj nadrealistički. A nije ni beatnički. Što mislite o suvremenom pjesništvu? Osobito u odnosu spram vlastitoga…

Ja u suvremenom pjesništvu tražim, naravno, ili imaginativnost ili stanovitu koncentraciju. Recimo, spominjete beatnike. Meni je beatnička poezija uvijek bila predoslovna. Meni se činilo da ona, naravno, odgovara jednom slobodarskom ili libertinskom doživljaju svijeta i onda je sve moguće. Sve što se u životu događa. Meni veliki pjesnik Tomaž Šalamun ima dva toka. Jedan je tok bio ludički, igra kombinatorike riječima. Drugi je njegov tok vezan pomalo na beatničko, tj. autobiografsko. Maruna je sto posto takav. Recimo, Maruna je apsolutno izašao iz te beatničke tradicije.

Što mislim o suvremenoj? Ja mislim da je tzv. semantički konkretizam, tako se nazivao, pustio riječi, otpustio njihova semantička opterećenja. Riječi više nisu upućivale na značenje, nego su plovile. A opet, ne na nadrealno. Nadrealisti su željeli izvući žestoku, svježu sliku. Katkad kod semantičkog konkretizma postoji stanoviti, usudio bih se reći, nakon nekon vremena zamor materijala. Riječi postaju neutralne gubeći. Svaka riječ nešto emanira. Neke riječi emaniraju šire, svjetlije. Druge uže itd. Ja se nisam nikad uspio osloboditi značenja riječi. Ne želim. Ne želim, a opet, ne smatram da pišem poeziju koja bi bila poučna, andragoška. Premda, naravno, neka iskustva čovjek želi prenijeti drugima. Neka iskustva se mogu prenijeti doista samo riječima. Riječi jesu zvučne. One su svojevrsna glazba. One su katkad svojevrsna slikovitost, ali one imaju svoje značenje. Ja vidim granice svojega pisanja: što ne odustajem ili što ne odbacujem do kraja tu jednu značenjsku podlogu…

Treba ići dalje. Uvijek se može ići dalje. Recimo, moj vršnjak, pa i dobar znanac, pa i družili smo se –Josip Sever. Njegova poetika meni je vrlo suprotna, a neke njegove pjesme smatram genijalnim. Smatram da je naprosto u nekim trenucima pronašao izvanredne zvučne korelative za jedan doživljaj čuđenja ili začudnosti. Naravno, poezija je na razne načine moguća. Možda moja poezija i pati od stanovite erudicije. Svjestan sam toga da je to možda i moje ograničenje jer ne mogu bez određene referencijalnosti. Katkad je ona i namjerna. Ja namjerno pišem ciklus koji se zove Motiv Genoveve ili Motiv Gradive. Vrlo sam dobro svjestan da su to simbolične priče, bajke, koje ja pokušavam možda lirsko-epski dekonstruirati, da ružno tako rečem. Ali ima drugih puteva u kojima sam ispisivao i nastojao ispisati neka svoja iskustva. Danilo Kiš je rekao, a ja se s time sto posto slažem, književnost se dijeli na onu do Borgesa i od Borgesa. Borges je razdjelnica. Ne moraju svi na to pristati. Razdjelnica se sastoji u tome da je dotad pisano samo vlastitim iskustvom, nakon Borgesa piše se iskustvom svega što je dotad nataloženo…

Lijepo rečeno. Biblioteka.

I tko nosi taj teret biblioteke, tko ima svijest o tome da je klepsidra iscurila i da je sad treba preokrenuti, taj ne može drugačije pisati nego kao što možda ja pokušavam pisati.

Čini se da je ženska poezija danas možda i gotovo jača dionica hrvatske poezije.

Koje biste pjesnike izdvojili…

U Hrvatskoj?

U Hrvatskoj i vani? Nekoliko njih…

Meni su puno značili, naravno kad sam se formirao, francuski pjesnici i bili su gotovo ključni – postnadrealisti. Ponajprije René Char i Francis Ponge. To su bili moji orijentiri svjetlosni. Uz Rimbauda, kojeg se ne usuđujem smatrati… on je za mene skoro božanstvo. Dante, Rimbaud su možda najjače figure te vrsti. Onda sam u životu jako prihvatio poljsku poeziju. Ne samo što su dva nobelovca, ne znaš tko je bolji, Miłosz ili Szymborska. I Zbigniew Herbert i Tadeusz Różewicz. Pa sve do ova dva mlađa, Zagajewskog i Kornhausera. Dakle, poljska poezija mi je bila izvanredna. Inače sam mislio, i danas mislim, da poezija bolje raste pod određenom presijom nego u potpunoj slobodi. Talijansku poeziju sam jako dobro poznavao i čitao. Obožavao sam Montalea. Da ne govorimo o klasicima prije toga. Poznavao sam dobro, poznavao sam i osobno, stanovite avangardne talijanske pjesnike. Mislim da je Sanguineti nešto na mene mogao i utjecati. Balestrini, Porta manje. Katalonsku poeziju sam prevodio i poznavao. Recimo, Foix! Pjesnik kojeg bih rado smatrao jednim od svojih mogućih predaka ili uzora.

U Hrvatskoj na mene je silno utjecao Dragojević kad sam počeo. Ja sam volio i Mihalića. Ne bez razloga. Slamniga smatram baš direktnim… neću reći da sam mu nasljednik. On je čak napisao u jednom intervju da smo Tomasović i ja, koji smo prevodili i bili njegovi đaci, otišli dalje u znanju, što nije istina, naravno. To je kompliment mlađima, ali dobro. Poeziju ne mogu reći da sam u stanju pisati poput njega onakvom slobodom i onakvom, da rečemo, otkvačenošću, ali sigurno da mi je jedan od važnih uzora. Mogu reći, otkad se družim s Paljetkom, osjetio sam i tu mogućnost da neke vlastite komponente razigram. Sigurno jedan od važnih pjesnika, ključnih pjesnika. Obožavao sam Petrakovu koherenciju. Volim Mrkonjićevu Knjigu mijena. Zidićeva rana knjiga Uhodeći more za mene je jedna od najljepših lirskih knjiga. Obožavam Krunu Quiena. On je za mene, ono…

Svaka riječ nešto emanira. Neke riječi emaniraju šire, svjetlije. Druge uže itd. Ja se nisam nikad uspio osloboditi značenja riječi. Ne želim.

Dosta zaboravljen!

…nutarnja rezerva. Skoro bih rekao da mi je drago da ga drugi nemaju. On je za mene, kad ga god čitam, izazov velikog zadovoljstva i veselja. Onda, divim se Žagarici, cijenim Benićku posebno, znadem da je Škunca dala važan prilog. Sonja Manojlović nevjerojatno se oslobodila. Ona je baš doista u jednom neoavangardističkom smjeru otišla. Možda među najčišće. Najjednostavnija rješenja, gotovo katkad ravna možda Slovencima ili ludističkoj toj liniji.

Dakle, imam goleme interese. Možda sam i previše, kako se to kaže, previše eklektičan. Da. Sasvim sigurno sam previše eklektičan. Bavljenje kritikom me je sigurno usmjeravalo da pokušam vidjeti što je iza. Sad, može li moja poezija biti sinteznog karaktera, pitaj boga. Mogu reći da mi je ovo priznanje drago jer sebe ne mogu prepoznati. Hoću reći, sebe ne mogu začuditi. Ja se sebi ne mogu diviti kao autoru, a drugima…

Meni se čini da ste mogli i prije dobiti tu nagradu.

Ma dobro! S obzirom na broj godina i s obzirom na… ali možda je bilo lijepo da su neki mlađi prije prepoznati. Evo meni je drago, recimo, Dorta Jagić!

Izvrsna!

Ja sam bio kad je ona primila Mladog Gorana. Ona je sad puni krug ispunila. Kad je Mrkonjić dobio Gorana za cijeli opus, ona je dobila za prvu knjigu. Evo, od prve knjige došla je do Velikog Gorana. Malo prije je nisam spomenuo, ali ona također spada u pjesnike i autore koje cijenim i inače mi se čini da je ženska poezija danas možda i gotovo jača dionica hrvatske poezije.

Jest. I meni se čini.

Eto to. A koliko cijenim Vesnu Parun, što ću o tome govoriti. Koliko cijenim Vesnu Krmpotić… Nastojao sam svjedočiti, govorio sam o njezinim knjigama. S Vesnom sam znao i popričati, družiti se, pozdravio sam njezine devijacije. Recimo, Apokaliptičke basne koje su loše bile primljene. Ona jest kasnije išla prema ružnom stihu. Prema, gotovo pa bih rekao, art brut, ali s druge strane malo koja poezija ima autoricu takve snage.

Možda moja poezija i pati od stanovite erudicije. Svjestan sam toga da je to možda i moje ograničenje jer ne mogu bez određene referencijalnosti.

Jeste svojoj djeci usadili ljubav prema književnosti?

Ne. Nažalost ne.

Koliko dnevno pišete, radite, čitate? Kažu ljudi da Vas vide da hodate i čitate, kao urbana legenda…

Ma… Doista, ako uzmem knjigu, naravno, pa me zanima i želim ili da bih je stigao vratiti, da bih je stigao pokriti. Mislim, borim se s time, šta da Vam kažem! Istinabog, pogledajte koliko stvari primamo iz drugih gradova. Šalju jer sam, eto, na glasu da nešto čitam.

Maroević pokazuje po svojoj radnoj sobi punoj knjiga, od poda do stropa, po stolovima, po podu…

Katkad… ne katkad, nego većinu uzvraćam. Bar napišem tri riječi. Nekom razglednicom se javljam. Pošalje mi monografiju. Pošalje mi rukopise. Ma mislim, šta ću o tome govoriti. Čitam. Čitam i po obavezi.

Kako se odmarate?

Lako. Nogomet gledam. Barcelonu skoro jedino. Evo, kako se odmaram? Pa da, pa odmaram se. Odem prijatelju u atelje pa pišem. Mislim, ja sam likovni kritičar. Gotovo bih rekao, bar šezdeset posto svojeg rada sam uložio u slikare i kipare. Ono gore su sve monografije koje sam ja napisao. Pokazuje na ogromnu policu s mnoštvom knjiga.

A ono tamo su sve katalozi koje sam ja napisao. Ajde da govorimo o kvantiteti… Otvara krilo ormara s dvjema policama punim kataloga koje je napisao.

Sad se odgovor dao sam.

Svaki od tih, Bože mi prosti, tekstova nije nastao baš pukom inercijom. Katkad sam se i nečega morao dosjetiti, oprosti mi Bože. Katkad sam dio imaginacije morao uložiti u druge. Bez oholosti, bez… Oprosti, eto tako ti je to!

Kapitalizam ne volim. Ne da ga ne volim, nego ga prezirem.

I za kraj samo. Imate li što mladima poručiti? Oni su danas depresivni…

…jadni!

Ajmo reći, društveno delegitimirani, a Vi ste optimist uvijek. Imate strast.

Jest, znadem. Mladima je teže. Jučer sam razgovarao s jednim svojim vršnjakom kako smo mi bili sretna generacija. Kako nas je Drugi svjetski rat relativno mimoišao, a Domovinski nas više nije involvirao na onaj način, premda su mogla naša djeca… Strašni su rasponi. Međutim, mi smo živjeli vrijeme oslobađanja, vrijeme povećavanja mogućnosti, pedesete na šezdesete godine, vrijeme otvaranja svijetu. Danas je otvoreni svijet ironično. Nama je izlazak preko granice bio san. Ja gotovo kao mladić nisam ni vjerovao da ću dobiti pasoš i tu mogućnost. Međutim, kad se to otvorilo, to je vrijeme gdje je umjetnost, stvaralaštvo imalo golemu vrijednost na općoj razini. Ljudi su se veselili dometima. I obični ljudi jer su znali da to uvećava i njihove šanse i njihovu slobodu. Kad je Murtić došao iz Amerike, koli god se može reći ideološki cijepljen itd., njegov američki ciklus pedeset treće ili četvrte znači – ipak smo dio svijeta. Otvaramo se. Nismo više dio one sive socrealističke… Ponavljam, studirali smo povijest umjetnosti upravo iz osjećaja da je to onaj prostor uvećane slobode.

Danas to jadni… hm, jadni… Mladi to nemaju. Ja ne vjerujem drugo nego u mogućnost samoizgradnje. Dakle, netko tko postigne određenu koncentraciju i kvalitetu moći će se realizirati. Samo, to je vjerojatno danas manji broj nego što je nekoć bio. Broj mjesta gdje će se moći ljudi u znanosti i umjetnosti ostvariti. Bojim se za znanost je gotovo isključeno. Bijeg u druge zemlje. Za znanost i za vegetiranje je izgleda emigracija, a za pravu kreaciju opstati. Mislim, gledajte: Hrvatska, kakva-takva, je takav prostor, povijesno, mjesto između Istoka i Zapada ili mjesto Zapada u centru Mediterana. Dakle, mjesto koje još ima relativno prostora, čiste vode… Ne vjerujem da se tu neke inicijative radne ne bi mogle pronaći, ali… kao da nas svijet…. nismo imali svoju državu, ljudi su nespretni, jedni druge smo prevarili, kod te… kako se kaže…

Privatizacije!

Privatizacija je bila jedna prava krađa. A zapravo kapitalizam ne volim. Ne da ga ne volim, nego ga prezirem. To sam čak i u Italiji kao lektor dovoljno doživio, a kamoli kod nas. Doživjeli smo u nekom najgrubljem obliku. Sad, stvarati socijalnu državu nije lako. Ona je luksuz. Socijalne države su bogate države, socijalne države su protestantske države, socijalne države su one države koje su imale kapital, pa su ga mogle investirati u socijalno… Mislim, ja sad prelazim u politički diskurs.

Vrlo je teško mladima i ne preostaje mi nego vjerovati da nakon ružnih godina mora doći i neki obrat. Sedam gladnih i sedam… Biblijski govoreći, kad se dođe do nekog dna, onda se vjerojatno mora okrenuti. Mi se mučimo ideološki, za potpuno besmislene, potpuno zastarjele ideje i situacije. Ja sam tradicionalist, ja određenu tradiciju poštujem. Poštujem potencijale koje je dao komunizam i koje daje Crkva. Međutim, mi i od jednih i od drugih imamo najgore. Eto, dosta o tome.

Bonislav Kamenjašević

Imate mišljenje? Iskažite ga!
Loading...