Sveučilišni projekt humanizacije dječje bolnice u Klaićevoj

Tomislav Buntak
Iako već dugo živim izvan školskog sustava, posljednjeg vikenda prije početka škole razmišljam o još jednom protraćenom ljetu, sjećam se dana djetinjstva i velikih očekivanja, sagnjilih poput otpalih plodova u ovu kišnu jesen.

U nedjelju popodne, tu posljednju nedjelju slobode ovog bojažljivog ljeta, zaputio sam se u dječju bolnicu u Klaićevoj, gdje Tomislav Buntak, u sveučilišnom projektu humanizacije, oslikava stropove.

Krilo za preglede, kojeg se sumorno sjećam iz djetinjstva, s mirisom penicilina i zelenom zavjesom iza koje se važu bebe, još je u donekle podnošljivom stanju, u usporedbi s Fisherovom zgradom koju sam sada prvi puta posjetio. Na samom ulazu plakala je žena na početku tridesetih, podsjećajući vašeg dokonog likovnog kroničara na to koliko su trivijalni i glupi  problemi  umjetnosti kojima se bavimo, i oko kojih polemiziramo. Život je uistinu nekima neprestano ferje, a nekima mučna i tjeskobna vožnja smrdljivim vlakom između dva ništavila. Na to me podsjetio gust i ustajao dječji miris, kao i bezdušni, geometrizirani vlakić na linoleumu drugog kata, koji bi trebao razveseliti male pacijente.

Iznad njega, na skelama, poput Michelangela, stoji Buntak, crtajući na stropu zlatnim i srebrnim markerima ljudske figure – djecu u oblacima, kako slikar kaže, simbol čistoće duše, kao u trogirskoj kapeli Ivana Orsinija, u kojoj glave kerubina ispunjavaju strop, a zidovi su ispunjeni mističnim frizom – djecom (spiritellima ili genijima) s bakljama pred poluotvorenim vratima, simbolima duše, misaone i životne snage i njezina kraja.

Slikar koji spaja duhovno i tjelesno na način neprihvatljiv propisanoj duhovnosti, tu djecu slika u bogatim arabeskama, filigranski ispreplićući linije njihove kose i oblaka. Crtež se pruža preko cijelog stropa, transformira njegovu čvrstu bjelinu u čipkastu i transparentnu površinu koja asocira onostranost i bestjelesnost, postignutu čistim crtežom i kompozicijom u kojoj djeca lete u vrtlogu. Na zidovima sa strane, ona se skrivaju u vegetaciji. Buntak bi u sklopu ovog projekta treba oslikati stropove na svim katovima bolnice.

Tomislav Buntak

Slikar je svoje najveće djelo sa sličnim tretmanom ljudskih figura ostvario na izložbi Hodočasnici u Umjetničkom paviljonu 2008. (inačica koje je predstavljena u Kostanjevici na Krki, 2012.), u kojemu su tijela biblijskih junaka, anđela i svetaca, ali i proroka dalekog istoka fluorescentno sjajila u mraku, u elongiranim formama, kao čisto slavlje tjelesnosti. Kao da se produživanjem dimenzija tijela i istovremeno lišavanjem istih slikane teksture želi istaknuti kako je riječ o materiji istovremeno krhkoj i vječnoj.

Ovaj se oslik razlikuje od Hodočasnika u još jednoj sitnici. Buntak inače nikada ne bježi od prikaza obnaženosti. Hlačice koje nose djeca na ovom crtežu daju čudan, previše svakodnevan dodir njihovu eteričnom plesu. Naime, golotinja je u jeku protureformacije prognana iz crkve, kao biblijski praroditelji iz Raja, a sada i državne, javne ustanove provode inkviziciju doličnosti. Čak i u spomenutoj kapeli putti, poput Atlasa nose njezin svod, zadižući haljine i otkrivajući da su dječaci.

Donedavno je obnaženo žensko tijelo bilo sveprisutno, (padaju mi na pamet reklame za kozmetičke proizvode Fa), a danas se čak i uredništva obrazovnih i kulturnih medija nećkaju oko prikaza “razgolićenih” umjetničkih djela prije noćnih sati ili na naslovnicama. Na pamet pada i rad Richarda Princea, fotografija gole i visoko erotizirane desetogodišnje Brooke Shields. Stvarajući re-fotografije (uzimanjem tuđih reklamnih fotografija i uklanjanjem nekih elemenata s njih) Prince je ovdje koristio fotografiju Garryja Grossa, koji je buduću zvijezdu snimio 1975., (i to za Playboy, uz majčin pristanak, na što se čak Brooke kasnije žalila). Godine 2009. taj je rad morao biti uklonjen iz Tate Moderna, a istu sudbinu doživjela je i fotografija Nan Goldin, uklonjena s izložbe u engleskom Gatesheadu 2007. jer eksplicitno prikazuje dječje genitalije. Ironičan naziv Princeovog rada Duhovna Amerika, po Stiglitzu, ili dugogodišnji opus Goldinove, koji provocira prizorima koje publika ne želi vidjeti, kontekst su koji tim ostvarenjima daje težinu, veću od puke provokacije.

Nedjelje su uvijek puste, predugačke, ali i pune strepnje zbog neizbježnog sutrašnjeg povratka u svakodnevni besmisao. Posjet Buntaku i pogled na njegov rad unijeli su malo sunca u takve misli, a možda će i njegovi crteži, kada budu dovršeni, zaista razveseliti djecu u bolnici, koja izbezumljeno i uplašeno lutaju hodnicima.

Feđa Gavrilović
Foto: Mio Vesović

Imate mišljenje? Iskažite ga!
Loading...