prvo slovo kulture

Tomislav Brajnović: “Približavanje istini udaljava od populizma”

Bio je šesti mjesec ove godine i vrućina nadolazećeg sparnog ljeta već se mogla osjetiti. Sjedala sam s Tomislavom Brajnovićem na kavi na rovinjskoj rivi i čekajući jednog drugog umjetnika, promatrali smo prolaznike. Točno se sjećam riječi Brajnovićeva opažanja: “I pazi, mi sad tu pričamo o iskrenosti u umjetnosti, o svemiru, o egzistenciji misli, a opet vidiš ovaj tu ispred nas…On je na motorinu, prebacio je asciugamano (ručnik) preko ramena, ima japanke i ide na plažu brčkati se u moru…Shvaćaš, potpuno apsurdno, s jedne strane imaš najvažnija neodgovorena filozofska pitanja o kojima trebamo razmišljati, a s druge ručnik preko ramena u istom svijetu, ovaj se ide kupati…”

Kada bismo Tomislava Brajnovića opisali referirajući se na poznati rad Mladena Stilinovića “Umjetnik radi”, bio bi to umjetnik koji stalno “radi”: dok pije kavu, dok u 5 ujutro lovi ribu, dok priča na jednom od četiriju jezika, dok priprema večeru za svoje goste u studiju na Golom Brdu, pa čak i kad piše status na Facebooku. Horror vacui bezličnih i uobičajenih razgovora koji se ubace u svačiju svakodnevicu s Brajnovićem se sigurno neće dogoditi jer on neprestano inzistira na diskusiji. U toj se diskusiji on potpuno ogoljava iznoseći stavove koje stavlja na stol prisutnim gostima, kao jednu od svojih orada također za koju moramo odlučiti što ćemo s njome, kako je pripremiti i kome servirati.

Njegova komunikacija obiluje neposrednošću i to je ono što danas fascinira u svijetu umjetnosti gdje se između riječi spontanosti i brzopletosti stavlja znak jednakosti predstavljajući ih obje u negativnom svjetlu. Današnji svijet umjetnosti označen je genijalnim marketinškim strategijama gdje u tom jednom kulturnom polju nismo više sigurni što je kritika, iskreno mišljenje umjetnika koje nije prošlo lekturu, prijevode, modifikacije, zatim su tu plaćeni oglasi, dogovorene izložbe kao i unutarnje tenzije u kulturnoj sredini Hrvatske. U takvom kontekstu biti u potpunosti iskren i izricati svoj stav na dnevnoj razini, može nalikovati na čin samoubojstva, ali upravo tu poziciju Brajnović čita kao “spremnost odricanja od vlastitog formativnog konteksta” i pretvara ga u performativni čin. S Tomislavom sam razgovarala o pojmu spontanosti u umjetnosti, o ulozi Facebooka u umjetnosti i društvu,o njegovom fascinantnom studiju na kraju Rovinjskog sela i o njegovoj nadolazećoj izložbi u MSU.

Tomislave, možeš li nam objasniti projekt “Golo Brdo” i uopće odabrano mjesto na kraju Rovinjskog Sela kao lokaciju za svoj studio?

– Golo Brdo odabrao je moj otac Marčelo Brajnović i to vrlo rano, zapravo ne znam točno kada, možda u trenutku kad je osvijestio da je umjetnik. Golo Brdo ima i drugi naziv, Gumila, i kao takvo je zapravo poznato u Selu. To je nekad bilo udaljeno i pusto mjesto s kojim su plašili malu djecu: ‘Ku ne budeš pravi ćeš poj na Gumilu…’ U nekoj intelektualnoj raspravi u ‘Bukaleti’, nekadašnjoj legendarnoj oštariji, moj otac je pred cijelim selom jednom prilikom rekao kako će upravo na tom brdu napraviti Centar slikarstva Neba i Zemlje, svoj atelje. Tako je i bilo. Ime Golo Brdo dodano je početkom 90-tih godina kada se na Gumili zavijorila zastava s tetragramatonom božjeg imena. Na jednom mjestu u Bibliji piše: “na goletnom brdu podignite stijeg…” Ono što je zanimljivo jest da smo na nekim kartama našli toponim Golo Brdo, baš negdje na tom mjestu.
Od kasnih 60-ih kada je tata započeo s gradnjom prostora u kojem se sada nalazi moj studio, prošlo je četrdesetak godina do trenutka kad sam 2007. s gospodinom Vladimirom Živkovićem pokrenuo projekt Studio Golo Brdo.

Ideja je bila predstaviti umjetnika ili umjetnicu kao osobu, uvesti ih u taj dislocirani ambijent, daleko od urbanih institucija. Kao da je i umjetnik na tom brdu ogoljen, doveden u običnu situaciju s minimalnim produkcijskim uvjetima, gdje je njegova ili njezina umjetnička prisutnost kroz izloženi rad jednakovrijedna onoj ljudskoj, prisutnosti kao osobe. Jednom prilikom sam rekao da je centar umjetnosti tamo gdje ga umjetnik odredi.

Tvoj studio koji izgleda kao jedna kućica iz priča, zapravo je jedan “total” projekt. Koliko je taj prostor zapravo “tvoj”, a koliko ga čine onim što jest umjetnici i posjetitelji koji dolaze?

– Zanimljivo je to pitanje vlasništva nad prostorom. Taj prostor je kao što sam ukratko objasnio osvojio moj otac Marčelo Brajnović, no bilo bi preciznije reći da je on osvojio duhovni prostor, odmaknuo se od Sela, pa i njegovog formativnog konteksta. To je nešto što nije vezano uz fizički prostor, ali je tom ‘materijalizacijom’ dobilo svoju puninu. Golo Brdo objedinjuje sve, prostor, vrijeme, ljude. Možda najprisutniji je metafizički prostor, zračenje, duh umjetnika, snažan pečat daje zastava koja se tamo neprekidno vijori 25 godina. Moj otac je to mjesto proglasio i Veleposlanstvom Kraljevstva Božjeg na Zemlji, mjesto koje je osvijestilo prisutnost onoga oko čijeg se postojanja lome koplja kroz povijest u trenutku najintenzivnije dezorijentiranosti i vrhunca povijesne prijevare.
Prostor je moj utoliko što imam prednost koristiti ga, biti njegov dio, ali i definirati ga. Mislim da umjetnik to čini od svakog prostora u kojem djeluje, pomiče ga, dodaje mu umjetničko, a to je duhovna vrijednost, etičnost. To je ono što ljudi osjete kad dođu gore, a ne mogu definirati. Umjetnici koji su gostovali u Studiju Golo Brdo tome su doprinosili, rijetki to nisu osjetili…

Ne želim od tog prostora raditi ikonu ili mjesto hodočašća, što će se zapravo jako teško i dogoditi, jer kao i u umjetnosti, približavanje istini udaljava od populizma, od općeg prepoznavanja i prihvaćanja, stvari je teško prepoznati u vremenu njihovog nastanka, jer za takvo prepoznavanje je potrebna hrabrost, spoznaja, uvid, anticipacija i spremnost odricanja od vlastitog formativnog konteksta, mijenjanje. Malo sam proširio tvoje pitanje o prostoru, ali učinilo mi se nužnim nešto reći i o svjetonazorima koji stoje iza projekta, jer, uvjeren sam, danas se umjetnost nalazi u području svjetonazora, poruke. Umjetniku vjerujemo ili ne vjerujemo. Nedavno sam napisao kako smo nakon povijesnih razdoblja religije i modernizma (emancipirane umjetnosti) ponovno u području religije koja preuzima sav prostor, pa i onaj politički. Toj paradigmi se opirem odričući se religije, politike, pa i umjetnosti na razini njihovog općeprihvaćenog razumijevanja. Vrijeme je redefinicije pojmova, rješenja koje nije u novom mediju ili novoj formi nego u značenju izrečenog, u sadržaju. Umjetnička se forma podrazumijeva, podrazumijeva se poznavanje gramatike i konstrukcije (umjetničke) rečenice, ali presudna je ideja koja se posreduje tim tekstom.

Koliko je važna spontanost u tvom umjetničkom pristupu i koliko ga ona definira? Često su tvoja djela i izjave instantna reakcija na određeno stanje. Koliko često takvu jednu izjavu ili djelo modificiraš kasnije, odnosno koliko ti je važan sam trenutak u kojem si nešto izrekao / napisao bez naknadne intervencije?

– Spontanost (prema kasnolatinskom spontaneus: samonikao, nastao sam od sebe), samodjelatnost, djelovanje nastalo iz vlastitih, samosvojnih uzroka i pobuda. Za razliku od receptivnosti, spontanost je nehotična, neusiljena, unaprijed nepripremljena, samonikla djelatnost. U različitim filozofijama (osobito nakon Kanta) spontanost se smatra bitnom, izvornom, primarnom oznakom ljudskoga duha, tj. njegovom djelatnom stranom ili sposobnošću da ono što je primljeno na razini receptivnosti (osjetilne danosti) ponovno sintetizira u zamijećenu stvar koja time dobiva i misaono opstojanje. No spontanost nije suprotna ni odvojena od receptivnosti, nego se događaju istodobno: pasivno zamjedbeno primanje izvanjskih osjetilnih danosti uvijek se odvija usporedno s njihovim ponovnim sintetiziranjem u biće putem spontanosti (F. E. D. Schleiermacher).

Pogledao sam točno značenje riječi spontanost jer me je zaintrigirala. Pojam koji izgleda kao opće mjesto, a skriva puno značenja. Ona je poput skice, direktna i nekonstruirana reakcija. Spontanost i ‘dovršenost’ skice, napetost koja se često gubi prilikom povećavanja, kopiranja, ispravljanja. Spontanost vezujem uz iskrenost, nešto što proizlazi iz sveukupnosti spoznaje i etičnosti koju čovjek (umjetnik) ima. Reakcija koja nije frizirana, dizajnirana, uljepšana, estetizirana. Inače se žestoko opirem pojmovima iskrenosti i kreativnosti kao označiteljima umjetničkog, argumentirajući time da i zločinac može biti iskren i kreativan u svojem zločinu. Dakle ti pojmovi zahtijevaju i predznak, objašnjenje o kakvoj se iskrenosti i kreativnosti radi.
Pitanje koje si postavila točno dijagnosticira ono čemu težim, a to je sintetiziranje (kao što u ovom kratkom objašnjenju koje sam citirao piše) onoga što je primljeno na razini receptivnosti (osjetilne danosti). Znači, umjetnik je filter sveukupne danosti koju sintetizira u ‘zamijećenu stvar’, ali s umjetničkim kodom, unesenim pomakom.

Kod mene je taj filter specifičan, sve gledam kroz prizmu kršćanstva, ‘božanskog pogleda’ koji je po mojem dubokom uvjerenju radikalno konceptualan, minimalan i precizan.

Takav pogled formira vrlo oštru receptivnost i kritičnost s kojom se je teško i osobno nositi. Taj kritički pogled je usmjeren i na moju vlastitu kršćansku prizmu koju konstantno dovodim u odnos s razvojem situacije, društvene svijesti, znanosti i tehnologije. Ona mora stajati i biti potvrđena ili pasti. Takva pozicija me je na neki način izbacila u brisani prostor, bez prevelike podrške općih svjetonazora, koliko god se činilo da je ono o čemu govorim dio jednog, čak agresivno prisutnog svjetonazora. Nije. U toj razlici, u tom procjepu između suprotstavljenih pozicija nalazim svoje mjesto ludila, ludila u smislu neshvaćene opcije koja na prvi pogled nije dio realnog prostora, realpolitike kojom vladaju mudri.

Takva pozicija spontanosti je izrazito rizična, nema estetskog odmaka, dizajniranja i kasnijeg modificiranja. Stvar izađe direktno u javnost, razotkrije i mane, neželjeno. Umjetničku osobnost gura u prvi plan. Naknadno prepravljanje skice je nemoguće jer se ono vidi. Poznato je da su direktne, trenutne reakcije ono najvrjednije kod umjetnika i nose tu toliko cijenjenu lakoću izvedbe. Ta lakoća izvedbe i nefriziranje, neglumljenje, je na visokoj cijeni i u području performansa, rekao bih i da ga definira. Trenutak nastanka takvog djela je presudno, nazvao bih ga time-specific jer je definirano vremenom nastanka. Kad kažem vrijeme onda mislim na sveukupnost koja uključuje politiku, povijesni trenutak, društvo, mjesto, medij, publiku, sve. Za tu spontanu umjetničku sintezu nužno je što šire opažanje, otvorenost, budnost i konstantan rad na sebi. To je ono što pokušavam posredovati i studentima. Nemoguća je sinteza iz male količine podataka, opažanja, doživljaja, proživljenog i osviještenog, bit će mršava, pogotovo ako je temeljena samo na tuđim sintezama, preuzimanju, ona će u tom slučaju biti manje.

Možeš li nam objasniti tvoj odnos prema društvenim mrežama, konkretno Facebooku i njegovoj ulozi u komuniciranju umjetničkog djela? Jednom si rekao da suvremena umjetnost traži nove medije komunikacija, no zapravo sam taj medij ili odabir medija postaje komunikacija / umjetnost samo po sebi?

– Odgovor na ovo pitanje proizlazi iz onoga što sam rekao u prethodnom. Mislim da je Facebook ulica, javni prostor. Odražava stanje društva i sadržaji koji se na njemu nude su upravo to, odraz društva, koliko god često netko rekao kako ‘nećemo o tome na FB’ misleći kako postoje teme koje su preozbiljne za tu platformu. Gdje ćemo o tome? Koje su to platforme za javno izgovaranje spontanih umjetničkih ideja u vremenu? Umjetnost je izgubila moć i utjecaj kojeg je nekad imala, jer Kralj, Političar, ne treba više posrednika koji će ga objašnjavati masama, narodu, koji će oslikavati ili klesati njegovu veličinu i slaviti njegove pobjede. Sada to on radi sam koristeći sve medije koje uzurpira, prisvaja i kojima manipulira. Prisvojili su i performans kao prostor umjetničke slobode u kojem mogu izreći i ono politički nekorektno. Pogledajte na kojoj se visokoj političkoj razini koriste Twitter, Facebook, Blog i razne druge platforme, na njima se gube i dobivaju ratovi, revolucije, izbori, presude…
U toj situaciji umjetniku nije preostalo ništa drugo nego da se bori za taj društveni, medijski prostor, ne bi li i on nešto rekao, bio relevantan.

Moja osobna pozicija nije borba za vlast u gradu (politika) nego poetika politike, božanski pogled, nadpolitika, subverzija u cijelom sistemu, neočekivano, pomaknuto, pa čak i ludo u očima tog modificiranog i manipuliranog svijeta. Rat se vodi u duhovnom prostoru. Radi se o Metaumjetnosti.

Političari nisu spontani, ako se kod nekog pojavi spontanost, on time razotkriva svoju slabost i u tom trenutku ulijeću savjetnici, PR službe i čitav marketinški aparat koji modificira izrečeno ispravljajući štetu plasirajući estetizirane, dizajnirane alternativne činjenice. Umjetnik izgovara, riskira, razotkriva se, ne estetizira, pokazuje ono što jest, ne vara i na toj razini mu publika vjeruje ili ne vjeruje. Nedavno sam u tom smislu, povodom otvaranja izložbe Toma Gotovca, izveo kratki performans u kojem ispisujem tekst Golotinja je stanje duha. Umjetnost se kao i politika svela na svjetonazor, slažem se ili ne slažem, vjerujem ili ne vjerujem. Sve ostalo je pristanak na (estetiziranu) iluziju kao znak pomanjkanja spoznaje.

O Facebooku sam nedavno napisao kako je on sladunjava poezija i da je prikupljanje podataka, to sve stoji, ali istovremeno je i otvoreni portal za subverzivno umjetničko djelovanje jer prolazi ispod radara analitike koja ne prepoznaje poetiku (na zanima ju). I to je ta pukotina u koju treba staviti kajlu. Pisao sam i o tome kako je FB kao medij neobarokni okvir, toliko vizualno naglašen da je u tom emocijama, riječima i slikom zagušenom prostoru umjetnost prepoznati pomak i vrijednost, a ima ih. U trenutku kad umjetnik uspije izraziti ‘teški sadržaj’ on poništava taj neobarokni okvir, medij postaje nevidljiv, preuzima ga sadržaj.
Poruka je medij.

Možeš li nam reći nešto više o tvojoj nadolazećoj izložbi u MSU Zagreb? Tko kurira izložbu i koliko ti je važno uspostavljanje odnosa s kustosima te uzajamno razumijevanje? Kakav je tvoj osobni odnos prema MSU kao instituciji, osjećaš li da te možda institucionalni okvir sputava u svemu onom što bi htio iskomunicirati s publikom?

– Mogao bih reći da je moja aktivnost na Facebooku spontana skica, u realnom vremenu, otvorena izložba, konstantno djelovanje i prisutnost. Istovremeno, umjetnički rad je na njemu na neki način obezvrijeđen, ne postoji kao ‘artefakt’, uokvirena slika, prostorna instalacija, izostaje kontakt, doživljaj nije potpun, no meni se čini da je razina čitanja umjetničke ideje istovjetna onoj u nekoj instituciji, galeriji, javnom prostoru, ako ne i jača, jer publika ima mogućnost izraziti ‘sviđanje’ ili ravnodušnost puno opuštenije ili iskrenije nego na nekoj izložbi gdje je u velikoj mjeri prisutna kurtoazija i površno čestitanje. Na FB-u umjetnički rad traje onoliko koliko je potrebno da potone u more drugog, ‘prijateljskog’ sadržaja.  Toliko traje i izložba, ako je uopće posjećena i registrirana.

Još ću jednu stvar reći o FB-u kao uvod u odgovor na pitanje o instituciji, muzeju…
Za izlaganje na FB-u nije potreban vremenski odmak, priprema, produkcija, modificiranje (da te citiram), to činiš u realnom vremenu, odmah. Zašto čekati 3 godine za prezentaciju ideje koja je sada aktualna? Čini mi se da je nužno i tu izložbu u muzeju držati stalno otvorenom, na razini skice, kako bi u trenutku izlaganja bila aktualna, relevantna, kako bi se približila spontanosti života kojoj je najbliži, u njegovoj manifestaciji ili prezentaciji, Facebook.

Vratit ću se ranije spomenutoj kršćanskoj prizmi i ‘božanskom pogledu’. Cijena te pozicije je i nepripadanje nekom politički definiranom kritičkom korpusu. Napredna suvremena umjetnost je u globalnim razmjerima pozicionirana lijevo ili liberalno, u Hrvatskoj je to posebno izraženo. Moja pozicija nije ni lijevo ni desno nego se kritički odnosi prema svemu i u tom smislu je ponekad isključena iz izložbi koje su politički ili svjetonazorski profilirane, postoji neki oprez i gledanje pod povećalom, neslaganje, a time i ne uzimanje u obzir. Suvremena umjetnost je i prostor ekscesa, rastezanja ‘slobode’, pokušaj rušenja njezinih granica, s druge strane, ja govorim o dodirivanju njezinih granica, kretanju unutar granica slobode, definiranju etike, ljubavi kao apsolutne istine, itd. Ta ‘etička suzdržanost’ ograničuje mogućnost ekscesa, oduzima dio (umjetničke) spektakularnosti, ‘manje’ je, a manje je više. Očekuje se pomak u formi, a dešava se u poruci.

Na izložbu u MSU pozvala me Nataša Ivančević, ona ju je zapravo predložila, nadam se da će proći povjerenstva koja odlučuju o financiranju, no ako i ne prođe, ostaje FB, jer za muzej nikad nije kasno…

Muzej je relevantan ako je živ, ako afirmira umjetnika kao osobu, ako riskira u jednakoj mjeri u kojoj riskira umjetnik, ako prepoznaje vrijednosti u trenutku njihovog nastanka, a ne onda kada su one opće mjesto, mrtvi sveci.

Takva živa umjetnost je i neugodna, jer je aktualna, aktivna kritika, odnosi se na vrijeme u kojem nastaje i iz tih razloga ponekad izostaje njezino izlaganje ili ‘prepoznavanje’. Umjetnik je okrenut licem povijesnom zidu, pokušava probiti ga, postavlja kriterije kritike i definira sve što mu je prethodilo, definira i preslaguje povijest umjetnosti, mijenja paradigmu. Povijest umjetnosti je po prirodi stvari okrenuta leđima zidu, gleda unazad i što su stvari udaljenije od mrtvog kuta to ih bolje vidi, no u tom gledanju gubi kontakt s ‘sada’, time joj i pogled unazad zastarijeva. Kritika, muzeji i institucije se također moraju okrenuti licem tom zidu, probijati ga, preuzeti rizik, anticipirati stvari, ako žele biti relevantne i smanjiti jaz između trenutnih zbivanja i ‘provjerenih vrijednosti’.

Činjenica jest da Muzej daje institucionalnu potvrdu, ‘državni pečat’, izlaganje u Muzeju smatra se uspjehom, međutim, umjetnik zna da njegovu umjetnost, ako je nema, ne može dodati institucija, on zna da li laže ili ne laže, jer umjetnik može i lagati, stručno. Jednom sam prilikom napisao da umjetnik mora biti korak ispred (konačnog) uspjeha, bježati mu, jer kad ‘uspiješ’ postoji velika opasnost da si gotov, definiran i dužan sam sebe potvrđivati i ponavljati. U tom smislu ostavljam otvorenom izložbu u MSU, radi se o skici, spontanoj sintezi svih ‘osjetilnih danosti’ koje kao umjetnik apsorbiram, filtriram i u određenom trenutku prekodirane vraćam u prostor koji ih je generirao. U vremenu teške etičke krize, na pragu nestanka čovječnosti, zanimaju me etika i očuvanje slobodnog unutrašnjeg prostora otpora.

Jelena Tamindžija

Foto: Damir Žižić i Tomislav Brajnović

Komentiraj ovaj tekst!

Primajte teme iz kulture
u vaš inbox

Prijavite se za primanje arteistovog newslettera i jednom tjedno ćete dobiti najzanimljivije teme iz kulture.

Imate mišljenje? Iskažite ga!
Loading...