Tomić Raspudiću: Izađi i bori se!

I dalje revno vodim dnevnik.

14. 10. 2013. Ponedjeljak

Našao se u šest s Čadežom u Limbu. Nismo se vidjeli od pred ljeto. Među nama je nastao lagani jaz. Donio sam mu svoju knjigu. Rekao je da ne zna hoće li moći pisati o njoj jer sam u njoj dosta srao o EPH-u, pa oni baš ne bi bili presretni da sad on nešto piše o toj knjizi osim u izrazito negativnom kontekstu. Ali da je on uvijek bio buntovnik i izraziti infanterible te govnjive kompanije pa će vidjet, možda baš namjerno zagusla nešto kao ono kad je pisao panegirik Araličinom opsežnom romanu “Život sa sjenama”, pa je Jergović drugi dan kad je to vidio u “Jutarnjem” dobio od stresa i iznaneđenja neke odurne crvene, ljuštavo svrbljive plikove po licu koje su mu onda čitav taj radni dan plastičnim žličicama od kave morali češat, istrljavat, mazat tigrovom mašću novinarka Piteša i urednik Buljan.

Čadež je pio mineralnu s limunom i običnu kavu. To mi je djelovalo nekako perverzno. Ja sam u džepu imao samo za dvije velebitske pive, nisam nam mogao zarundati neki pošteni alkohol i to me stalno ispotiha ponižavalo. Čadež je tu odurnu nelagodu zbog besparice pomiješane sa škrtošću pokušao razbiti upadicama u stilu, ako nemamo para imamo bar duha. To me još dodatno unižavalo, kao da nekog odurno nosatog tipa tješiš narodskom “moj nos, moj ponos”. Čak sam sumnjao da je Čadež, prije nego je ušao u Limb, uzeo neka najmodernija stimulativna sredstva, jer nekako je preuživljeno raspravljao o knjigama, predstavama… Dosta je strasno, na primjer, omalovažio predstavu “Kauboji” za koju su mi pak svi tvrdili da je genijalna. Nazvao ju je mirišljavom vodicom za ispiranje trulog duha priprostih seljo-građana ili tako nekako.

Takve spike su nas ubrzo zamorile, ne možeš bez alkohola srat o umjetnosti osim ako nisi baš najteža debilčina, smor. Prešli smo na tračeve. Kako u Društvu pisaca skoro nitko ne zna dobro engleski, kako je Visković sto godina ispunjavo neki formular kojeg je moro ispunit na engleskom i kako je, na moje veliko iznaneđenje, bio veliki jebač, Čadež me uvjeravao da je posjedovao mnoge žene iz intelektualnih krugova. To me ozlovoljilo. Uvijek sam mislio da su svi književni teoretičari teške suhokarčine kao ja. Valjda se prije ipak lakše dolazilo do ženskih bića. Svako je mogao ponešto čupnut tu i tamo… A danas mogu samo čupnut vlažno perje iz svog trulog jastuka… Svi se ispermatiziraju na tom fejsbuku, svi su tamo kao nešto lagano lascivni, niko se skoro više uživo ne jebe, samo preko riječi, ekrana…

Čak je suhokaran ostao i onaj francuski fićfirić Begbeder kad je bio tu u Hrvatskoj gostovao. Čadež je stalno brijao okolo s njim. Lik se stalno našmrkavao, onakav pun para i nasjkuplje francuske odjeće na sebi… Perišić, koliko god pazi na odjeću, marke, pored njega je izgledao kao da robu skuplja nakon što se zatvori Hrelić… Uglavnom, i takav pun para, Begbeder je ostao u Hrvatskoj suhe kite. Gore kad je puštao muziku u Kaptol centru jebeno se, onakav urokan, popalio na dvije dalmoške studentice. Toliko se popalio da je nakon fajrunta krenuo za njima. A te studentske bijede živjele su negdje u pizdi materini, iznajmljivale stan tamo negdje u Dugavama. I pomalo naivni Begbeder ušao je za njima u noćni tramvaj, tredesetjedinicu. Bio je ziher da će ga one povesti u svoj romantični stan u predgrađu di će, uz šansone Arsena Dedića, past jedan nezaboravni, kvalitetni fuk s tim punokrvnim Ilirkama, potomkinjama kraljice Jelene.

Da bi na kraju gadno ispušio. Blitvarke su ga snimile na svoje siromašne mobitele i tamo negdje na stanici kod Zapruđa naglo iskočile iz tramvaja. Begbeder je pohitao za njima, ali tramvajska vrata zatvorila su mu se pred nosom, zamalo su mu zgnječila skupocjene cvike. Blitvarke su mu, onako debilno nasmješene, samo mahnule, a ovaj je osto u noćnom tramvaju, pojma nije imao kud vozi taj tramvaj, di se uopće nalazi… A kad je tramvajca na najljubaznijem engleskom zamolio za pomoć, ovaj mu je nešto grubo odbrusio na materinjem hrvatskom. Jebena katastrofa… To je ta usrana Hrvatska, odurno nervozna i odurno zapravo puritanska… I te usrane blitvarke, prvo te jebeno napale, a onda se pokupe jer se čuvaju za nekog mandrila iz svog kraja. To je sve Aralica zasro s onim svojim knjigama o čuvanju cvijeta nevinosti koje su gutale stare od tih danas mladih blitvarki.

Na kraju smo se dotaknuli i goruće teme.

– Pratiš li ovaj napad Tomića na Raspudića? U zadnjoj kolumni se zaletio na njega ko kokot na gusana. – liznuo je Čadež svoj brk, malo duži od brka Pavla Pavličića.

– Da, ima u Raspudiću nešto gusje – rekao sam.

Oboje smo se složili da je vrlo uzbudljivo sad čekati Raspudićev odgovor… Vidjet na koji će on sad način uzvratiti Tomiću, preprodavaču činčilinih krzana… Čak smo se i obojica kladili na Raspudića na internoj limbovskoj kladionici koju vodi onaj neki tip s rudlavom kosom koji subotom u Limbu prodaje antikvarne knjige i koji je nekad obilno izlazio u Gjuru 2.

S Čadežom sam se rastao oko deset. On je otišao natrag u redakciju, a ja doma čitat Dnevnike Thomasa Manna iz 1938.

15. 10. Utorak

Danas pred Filozofskim vidio Ninu Raspudića, imao je na sebi komadosicu ko Štulić na onoj fotki pred Filozofskim. Raspudiću je iz džepa komadosice virio stari broj “Praksisa”.
– Pazi, Tomić! – viknuo sam skriven iza gomile uznojenih studenata.
Na to se Raspudić naglo okrenuo i uhvatio se za hrbat “Praksisa” kao za dršku kaubojskog revolvera.
Još sam po dojmom toga.

16. 10. srijeda prijepodne

Ložim se na gledanje emisije “Peti dan”, počinje u devet navečer. Hoće li u njoj možda Raspudić zapapriti Tomiću? Hoće li Dean Duda onda ići braniti Tomića… I ko će tu onda na kraju krajeva podudati? I dalje ne mogu preboliti što tu emisiju ne vodi Ankica Čakardić. Ova nova sezona s Mimom Simić, pa to mi je ko da gledam “Paralele”, onu emisiju u kojoj ti se preko kamere u lice unosi Petar Štefanić pa imaš dojam ko da si za šankom u gej klubu “Global” za kojim te bari neki naporan tip koji preko dana radi nešto u Palači pravde, pa i u Global dolazi u tom nekom činovničkom, pomalo izgužvanom odjelu.

Književna Groupie

*Kupi Književnu groupie! Po povlaštenoj cijeni od 69 kuna, knjigu Pavla Svirca možete naručiti na info@arteist.hr, s naznakom „Arteist za Groupie“. Dostava u Zagrebu je besplatna i vrši se isti dan.

This website uses cookies to improve your experience. We'll assume you're ok with this, but you can opt-out if you wish. Accept Read More