Ante Tomić na meti nove urote?

zagorNa Dan žena Limb su okupirali pripadnici Slobodnog Filozofskog. Osjetio se neki naboj u zraku, kao da Limb doživljava svojevrsni ilirski preporod, kao da se ponovo nešto budi, kuha, a da to nije donacijski grah za male Rome.

Bili su tu i Zarezaši, Novolistaši i Lemondiplomatikavci. Dosta su se svi kao nešto uskokošarili, kao da su sad oni nešto glavni u Limbu. Puštale su se borbene pjesme, mnogi su se raskalašno kurčili znanjem o povijesti svjetskih revolucija, od Robespijera do Vol Strita.

Ja sam pak pripit, u onom separeu do klonje, upao u spiku s novinarkom Jasnom Babić. Govorila mi je o okultnom i vješticama. U alkoholnoj omaglici zabrijo sam da bi ona i i ja mogli završit u njezinom stanu kao što su u Stonovom filmu o Dorsima, Morison i ona novinarka što je isto kao Jasna brijala na vještice, završili kod nje doma i goli upriličili pravu malu pagansku predstavu u kojoj su u vještičarskom transu trčali oko stola, šamanski ciktali, pokrivali se vučjim krznima i sisali jedno drugom krv iz palca.

Fakat, pa i Morison je kao i ja bio provincijalac. On uopće nije kužio Vorhola i njegovu ekipu kad je upao na onaj povijesni tulum na kojem mu je ustonirani Vorhol nudio telefon preko kojeg može nazvati Boga i postaviti mu jedno pitanje. To je kao da ja sad odjednom završim na nekom od čuvenih tuluma organizatora džez festivala, Dražena Kokanovića. O tim tulumima za posvećene samo je u natruhama pisao Perišić u romanu Naš čovjek na terenu. Ali, kao što rekoh, čitateljima je dao  blijede, hemingvejske natruhe, a ono najbolje sačuvao je za sebe, kao da je oglodao svu janjetinu, a tebi bacio suvu kost.

Svako sam malo preko čaše pogledavao prema uredniku Le Mond Diplomatika, Stipi Ćurkoviću, koji je stajao do limbovke Selme na šanku i živo diskutirao. Zanimalo me hoće li mi šta reći za onu kolumnu koju mi je obećao prošli tjedan. U jednom trenutku, dok je s čašom u ruci odlazio u klonju, potapšao me po ramenu, sagnuo se i šapunuo mi da se sutra ujutro „vidimo oko onoga“, neka budem spreman i neka se baš ne urokam previše.

Iduće jutro, Ćurković se pojavio kod mene u Plitvičkoj u pratnji nekog tipa koji je imao u zeleno poblajhane pramenove i malo je u faci podsjećao na Bonoa Voksa… Donijeli su sa sobom poveću kacu s natpisom U.S. Army. Ćurković mi je predstavio tog poblajhanog tipa. Ime mu je bilo Kurt Cukmajer. Bio je iz istočne Njemačke.

– Ona usluga koju sam ti zadnji put spomenuo… Zasad ti još ne smijem ništa previše objašnjavati. Kurt će ostat neko vrijeme kod tebe… On i ova kaca… Trebat će je svojski napuniti – rekao je Ćurković, trljajući dlanove kao neki čovjek od akcije.

– A, moja kolumna u vašem časopisu… – izustio sam.

– Čim ovo obavimo kako treba, dobit ćeš kolumnu preko čitave stranice, još veću nego što ju je nekad u Vjesniku imao Hido Biščević. Imaš moju riječ. Ja sad moram natrag u redakciju, čeka me hrpa posla, moram prevest gomilu tekstova sa francuskog za idući broj. Jebeno ću uposlit gugl translejt. Kurt, dakle, tu ostaje, možeš vam za ručak ispeći neke kobasice… Ne, zapravo bolje nešto kašasto, skuhaj neku puru… ili rižu u mlijeku – naložio mi je Ćurković.

Nakon što  je Stipe otišao, Kurt i ja neko smo se vrijeme tupo gledali. Da razbijem nelagodu, načeo sam bocu Simfonije.

– Dankešen – zahvalio je Kurt kad sam mu pružio čašu.

Pomirisao je vino i na šerbedžijanskom engleskom rekao:

– Gud. Od ovog bih se mogao dobro prosrat.

Kucnuli smo se i ispili do dna. Jezici su nam razvezali. Kurt mi je pričao kako su on i neka njegova ekipa (iz berlinske stranke zelenih, koliko sam shvatio), otkrili da u magarećoj spermi postoje nekakvi sastojci koji ubijaju kancerogene stanice. Na to sam se pak ja ushićeno nadovezao s pričom čija je poanta išla u prilog Kurtovoj tezi o ljekovitosti magareće sperme.

Na matruralcu u osnovnoj bili smo u nekom socijalnom hotelu u Umagu. Jedan dan prevezli su nas brodom do Brijuna da i to vidimo kad smo već tamo. Na Brijunima smo pored nekog grma naišli na magarca koji je baš naskočio na magaricu, kao da je u nekoj opscenoj predstavi brijunskog kazališta Ulizis, koje tada još nije postojalo. Profa iz prirode i društva inzistirala je da prisustvujemo tom parenju, kao, bolje ćemo shvatiti procese među životinjskim vrstama. Ali jedan moron iz razreda, Blago, zafitiljio je kamen magarcu u njušku baš kad je ovaj bio na vrhuncu torbanja. Magarac je  bolno zanjakao… Zastrašena, beštija se mahinalno odvojila od ženke i sve nas zašpricala iz svog šmrka kao iz protupožarnog aparata. Ja sam stajao najbliže uspaljenim živinama, pa me najviše i zašpricalo… I to po faci, u to vrijeme odurno prištavoj. Profa me morala odvest do plaže i umit me u jebeno hladnom moru. Obrisala me rubom vlastite pamučne suknje koja je vonjala po isprđenim Čazmatrans autobusnim sjedalima.

– Zašto ti ovo pričam, Kurt… – nadolio sam nam još Simfonije. – Jer su mi se dan poslije skoro svi prištevi povukli s face, kao rukom odneseni… Lice mi je bilo čišće nego Bredu Pitu, zamalo sam se i požvalio zadnji dan na sentiš „Krila leptira“ s jednom ritmičkom gimnastičarkom iz sedmog ce, Ljiljanom Rončević… To je to, znači fakat ima nešto u toj magarećoj spermi.

– Vasis das? – naćulio je Kurt uho.

Očito ništa nije skužio što sam mu govorio na tom mom totalno sjebanom engleskom.

– Ma, zaboravi – promrsio sam na materinjem hrvatskom.

Na kazetofon sam pustio Lili Marlen u obradi Zlatnih dukata, demo snimka iz ranih devedesetih; uzeo sam je od starog da mi posluži kad na tulumima zapadnemo u totalno otkačenjaštvo, kao ono kad diđej Marijo Kovač pred jutro u Gjuri 2 počne puštat stare hitove od Tajči.

Nekih sat vremena kasnije, netko je zakucao na vrata. Kurt mi je dao znak da će on otvoriti. Začuo sam ga kako od došljaka traži lozinku.

– Točka, zarez – tiho je izustio glas s druge strane vrata.

Kurt mu je otvorio. U stan mi je ušao mladić podosta privlačne vanjštine… U kojem sam ubrzo prepoznao bivšeg urednika Zareza, Borisa Postnikova, koji je trenutno bio zaposlen u Ministarstvu kulture. U ruci je držao polurastvorenu kanticu od „Veronika“ sira i vrhnja. Iz kantice se pušilo kao da je unutra vrela kokošja juha. Glavom mi je prošao Severov stih na koji su se ložili svi mladi revolucionari: „Krv se tu puši, a ne hašiš“.

– Ovo je od ministrice Zlatar… Uspio sam ga se dokopati… Još je meko kao pogača… – glas mu je drhtio od siline uzbuđenja.

– Baci to u kacu – gestapovski će Kurt.

– Di je? – Osvrnuo se Postnikov.

– Tamo iza zastora – Pokazao sam mu ljubazno prema ostavi u kuhinji.

Ipak je Postnikov bio nekakav moj uzor. U nastupima totalnog ludila i beznađa, maštao sam da ću kao i on postati beskompromisni književni kritičar i društveni komentator s jakim, ozbiljnim argumentima koje ni profesor Duda ne može razbiti u dijalektičku paramparčad, a onda se zaposlit kao ekonom u Ministarstvu kulture, gdje ću svaki dan nabavljati ukusne namirnice za cijelu administraciju i usput se i sam njima bogato sladiti.

Kad se praznih ruku vratio natrag u sobu, Postnikov se zabrinutim glasom obratio Kurtu:

– Kaca je skroz prazna… Ovo što sam ja donio je prvo… Kako to? Neće valjda i ovaj put sve propast… Pa sad smo pazili, nismo ništa išli preko fejsbuka. Pogotovo jer se Tomić u zadnjoj kolumni sprdao s fejsbuk revolucionarima… Siguran sam da je opet aludirao na mene… Ono kao da samo seremo u prazno o nekim revolucionarnim promjenama… Sad će vidjet ko sere u prazno… Ono najbolje tek slijedi… Bio sam u subotu na premijeri Frljićevog Hamleta. Totalno ga je iznakazio, prekrojio radnju, Hamlet je maltene luđak, ubojica i silovatelj kojeg na kraju tupim nožem, kao zadnje turopoljsko svinjče, prikolje vlastita mater. Ali kad je već išao prekrajat Hamleta, trebao mu je dodat i ovo: „Nešto je  trulo u državi Hrvatskoj i smrdi po govnima!“ …u kojima će se Hrvatska uskoro i utopit, kao Venecija. Da bi onda iz tih govana niknuo divan, crveni cvijet koji ću položit na grobnu raku one odurne, proklete… Uh, opet mi se nešto pomračuje u mozgu, baš kao Hamletu… Kumica na Dolcu me jutros preveslala za tri kune dok sam Zlatarici išao po ono jebeno sir i vrhnje… Ne smijem dopustit da moj osobni bijes ponovo sve upropasti, moramo svi biti disciplinirani, držati se plana… – mljeo je Postnikov.

– Mene su u Hrvatskom tjedniku, pored oglasa za knjigu o ustaškoj vojnici, naveli kao jednog od tri potencijalna osumnjičenika za napad govnima na Tomića. Druga dvojica su Pernar i Raspudić – spomenuo sam, možda i da se malo napravim važan.

– Pa, to uopće nije loše, to uopće nije loše. Kažeš, osumnjičili su tebe i Raspudića… Jako dobro, jako dobro, sve se poslaguje na svoje mjesto i mimo našeg plana. Ovaj put nam je očito i sudbina naklonjena. Kao što kaže meni Šekspirov najdraži lik, Lir: „Ako sudbina hoće da postanem kralj, ja ni prstom ne moram mrdnuti.“ Ha, ha, uhu huu! – pomalo se morbidno nasmijao Postnikov.

– Ne razumijem… – počeo sam od nervoze gristi nokat na palcu.

– Sve ćeš saznat kad dođe vrijeme – muklo će Postnikov.

– Što to smrdi? – paranoično ću.

Hans je namjestio osmijeh i podigao dva prsta u zrak. Očito je htio prijaviti da je to on, purgerski rečeno, pustio goluba.

– Hoće to od Simfonije – Krenuo sam širom rastvoriti prozor.

Onda sam upalio televizor. Ante Tomić upravo je gostovao kod Stankovića. Pojačao sam ton.

Nakon uvodnog razgovora o govnima, Tomić je ispričao kako je s četrnaest godina iz buntovništa i želje da se makne od obitelji, postao kadet JNA. To me totalno ushitilo! Još jedna stvar koja nas, osim želje za humoristično kritičnim pisanjem, tijesno povezuje, pomislio sam. I ja sam se s četrnaest htio upisati na vojnu akademiju u Zagrebu. To mi se činio jedini način da se maknem iz usranog Đakova… Mislio sam i da bi se na Vojnoj akademiji mogao malo nabildat u besplatnoj teretani, pa bi se vikendima skidao do pasa na Jarunu i svojim razjačanim, maljavim prsima privlačio malokrvne prurgerice koje bi mi se svojim bijelim zadnjicama podavale po obližnjim, jarunskim gustišima, tražeći od mene da ih uzmem vojnički grubo, a opet i romantično kao Tom Kruz onu avijatičarsku oficirku u Top Ganu. I još bih se kao mladi, još neoćelavljeni Krleža kurčio plivanjem, prijavljivao bi se na Jarunu na sva plivačka natjecanja i pobjeđivao, tako sam maštario tih svojih adolescentskih godina u Đakovu. Na kraju me vojna komisija odjebala zbog dunstabanaštva, odnosno spuštenih stopala, platfusa. I zbog jako niskog rezultata na psiho testu. Nije pomagalo ni to što mi je stari bio ratni heroj koji je u Domovinskom ratu izgubio pola uha, pa su mu u jedinci prikrpali nadimak Van Gog, a on je sav bio ponosan, mislio je da je to neki Van Damov brat blizanac, još zajebaniji od Vandama, kao Supermajk naspram Zagora.

Natočio sam još Simfonije sebi i Kurtu. Postnikov nije htio, rekao je da mu mozak mora biti totalno čist za sve ono što nam predstoji.

Tako mi se sve to u tom trenutku učinilo uzbudljivo, pogotovo još kad sam se lagano pripio Simfonije. Po prvi put sam u životu osjećao da sam napokon na pragu neke pustolovine… Što je to Postnikov donio u kantici za sir i vrhnje i konspirativno ubacio u kacu s oznakom američke vojske? Možda neku od onih eksplozivnih naprava kakvima Čadež lovi grgeče na Kupi, zato se onako i pušilo iz kantice…  Eto misterije za kakvom sam žudio još od vremena kad sam kao klinjo pročitao omladinski krimić Pavla Pavličića „Trojica u Trnju“. Nije li me ta želja za avanturom, kao i Tomića, dovela i na sam prag Vojne akademije?

Nema sumnje, očito sam se upleo u neku uzbudljivu zavjeru… Doduše, Dostojevski je zbog nečeg takvog završio u Sibiru, a zamalo je je i strijeljan, prošlo mi je kroz glavu.

Sve to, „Trojica u Trnju“ , Pavličić i Dostojevski, prisjetilo me na moju prošlotjednu odluku da napišem krimić za Fokusov natječaj… Fakat, pa i Dostojevski je, kad se sve zbroji, pisao krimiće… Tako i treba, više mi je pun kurac ovih mojih maratonskih, autobiografskih zapisa. Na kraju ću još završit kao onaj neki norveški moron Karl Ove Knausgrad koji na nekoj tavančini u Oslu upravo glanca šesti tom knjige o vlastitom životu, a kao najupečatljiviji, najuzbudljiviji detalj iz te gigantske autobiografije, u subotnjem Jutarnjem listu navodi se moment kad se tom ocvalom rokeru na pješačkom prijelazu raspadne vrećica prepuna hrane, pelena, toalet papira, hrane za pse, a on se još uz sve to posklizne i padne na dupe. Kako jebeno uzbudljivo… I još je, također piše u subotnjem Jutarnjem, za te izdrkotine dobio neke navodno ugledne književne nagrade. Dakle, nastaje obrnuta situacija: Skandinavci se nakon hrpe krimića okreću autobiografskoj prozi, a Hrvati će, nakon što su ove godine po autobiografijama kao u zaglušujećem horu zaguslali Pilsel, Kovač, Bauer, Drago Hedl, Jergović, počet udarat sve u šesnaest po krimićima. Čuo sam iz pouzdanih novinarskih izvora da su sve preostale hrvatske izdavačke kuće naručile od svojih vodećih autora da napišu krimić, ha, ha…  Ajmo, Hrvati, pišite krimiće, pa možda i dospijemo na listu najčitanijih knjiga na Pola ure kulture na kojoj domaćeg autora možeš naći rjeđe nego solidan, neponižavajući, na vrijeme isplaćen honorar u izdavačkim kućama.

Fakat sam odlučio napisati prvi punkrvni, hrvatski krimić. Možda se fakat obogatim i sam si počnem uplaćivat staž i drugi stup zdravstvenog osiguranja koje mi treba zbog izrađivanja kvalitetnih, kožnih uložaka za moja spuštena stopala.

Rasklopio sam laptop. Kurt i Postnikov zurili su u Tomića na ekranu koji je upravo krivo izgovorio ime svog dugogodišnjeg poslodavca Pavića, nazvao ga je Miroslav. Valjda je Ninoslava pomiješao s Miroslavom Kutlom. Nakon što je skužio kakvu je omašku napravio, postao je sav nekakav usran, preko kurca je odgovarao na pitanja sa „da“, „ne“ i „ne znam“, pretežito ovo zadnje, sokratovsko znam da ništa ne znam.

Pokušavao sam smisliti nekakvu fabulu za svoj krimić. Ali pred očima mi je iskrsavao samo glavni ženski lik, klijentica mog privatnog detektiva.  Zavodljiva plavojka, nešto između Mirjane Dugandžije i Nevene Rendeli. Ta noar žena imala je u sebi tu neku Dugandžijinu potrebu za narušavanjem svih malograđanskih skrupula vezanih uz seks, ali i anđeosku, pomalo proračunatu oprah-nevinost i sebedarivost Nevene Rendeli. Natočio sam si još Simfonije i na štrebetavi kazetofon pustio Majke. Namjestio sam na onu pjesmu na kojoj je Bare s nekom spiritističkom težnjom da se probije kroz nadnaravno, čeznutljivo pjevao: „Odakle dolaziš, ljepotice, nikad nisam vidio takvo lice, koji je svijet tvoj dom, učini zadovoljstvo radoznalom srcu mom“.

– Daj, ugasi to! – obrecnuo se Postnikov. – Vidiš da slušam Tomića… Ako se pred Stankovićem pokuša našaliti na moj račun, kao što se maloprije narugao Bančevom leletavom izgovaranju hrvatskih riječi, sjebat ću ga… Zapravo, sjebat ću ga u svakom slučaju, našalio se ili se ne našalio, sjebat ću ga, haha, ha! – Borisov sablasni smijeh odjekivao je mojim stanom u Plitvičkoj.

Književna Groupie

Imate mišljenje? Iskažite ga!
Loading...

This website uses cookies to improve your experience. We'll assume you're ok with this, but you can opt-out if you wish. Accept Read More