“To što su patijarhalne matrice ujedinjene u svojim fašizmima, nije razlog da se odreknemo svoje individualnosti”

Selma Kešetović rođena je 1982. Godine u Tuzli. Diplomirala je na studiju BHS jezika, dok je rodne studije magistrirala u Centru za interdisciplinarne postdiplomske studije Univerziteta u Sarajevu.

Prvim romanom Mihael koji je eksplicitno gay tematike te prati mučno odrastanje sedamnaestogodišnjaka koji je prošao kroz traumatično silovanje i pokušava izboriti pravo na vlastito rodno i seksualno određenje, autorica je postavila visoki standard. Knjigom poezije Bog ima miris vanilije koja je povod ovog razgovora osvojila je prvu nagradu Fra Grgo Martić za poeziju.

U jednoj pjesmi kažete da “poezija zvuči bolje na požutjelim listovima…”. Ipak, koja je Vaša priča o vašoj poeziji. Zašto i kako ju pišete?

Taj stih je u kontekstu čitave pjesme više ironija nego stejtment iza kojeg bih stala. Bavi se idejom da poezija zavisi od dokolice i naturaliziranih ideja o toj dokolici, a ne od autentične prirode koju trebamo izraziti. Pišem ju kada imam nešto da kažem i poezijom mogu najbolje izraziti. Postoje pjesnici/nje koji/e pisanje poezije shvaćaju kao disciplinu, kao svrhu samoj sebi, kao božji dar za prosvjetljivanje masa, to kod mene, naime, nikad nije bilo slučaj.

Poezija je ultimativna ili?

Ništa nije ultimativno, ovo je postapokaliptički svijet. Neki su ga prepoznali/e kao takvog, neki/e se još uvijek bave nekrofilijom, mitovima i sintagmama koji su odumrli i ne mogu se vratiti, osim možda prisilom, a ja se nadam da nećemo ići tako daleko. Žižek kaže da se ne trebamo plašiti velikih ideja, ja kažem da trebamo biti prestravljeni velikim idejama, jer svaka od njih je imala vojsku i ljude željne krvi i mesa. To što vjerujemo da baš naša ideja nije takva također nije ništa novo. Svaki fašizam obećava slobodu. To mistificiranje poezije kao uzvišene forme ide uz velike ideje, u prozi nas je puno “lakše uhvatit”. Uvijek bježati od mistifikacije, naslanjanja na stare mitove, bili oni kolektivni ili individualno prilagođeni, patrijarhalnih sintagmi ćutanja ili ushićenja naturalizacijom. Prije nego povjerujemo da je poezija uzvišena forma osjetljivih duša, trebamo se prisjetiti da je i Radovan Karadžić pisao poeziju.

Vama kao da queer nije samo očište no i polazišna točka?

Nisam dugo razmišljala o tome. Za moj roman queer je definitivno bio polazište, ali ne samo u smislu da se ispriča ta neka priča traumatiziranog gay tinedjžera nego da se doista ode tamo gdje je queer, on nije u zaokruženim identitetima, definiranim ljudim pravima, prskosu prema svijetu, ljutnji, ponosu… Kažu da se queer gubi, ostaju nam samo mehanizmi borbe za naša prava u kojima biramo poziciju. A koju poziciju ja da zauzmem kada shvaćam da je svaki identitet i svaka pozicija jedan nasilan proces isključivanja, ne samo drugih, nego i sopstvenih misli, eksperimentiranja? Zato moja književnost ostaje u toj fazi ne-pozicije, onakraj povijesti i smrti velikih ideja…

Vaši dodiri s feminizmom i kozmetičkim ili (ozbiljnim?) psihoanalitičkim diskursom je i dalje prisutan u vašim poetskim mislima. U što još vjerujete kada je u pitanju feminizam?

Pitate kao da je feminizam došao do kraja svog puta i kako smo mi umorne/i od feminizma. Svi ti sukobi unutar feminizama, beskrajne rasprave, pozivi da se ujedinjimo u zajednički interes itd. Ali meni nikada nije bilo sporno da postoji feminizama koliko postiji i feministica i feminista. To što su patijarhalne matrice, posebno po akademijama i kafanama (što su zapravo postale iste stvari) ujedinjene u svojim fašizmima, nije razlog da se mi odreknemo svoje individualnosti. Apolutno vjerujem u feminizam i to isti feminizam u koji sam vjerovala unazad 15 godina: feminizam koji dopušta ženi i muškarcu da budu invididualni, da traže svoj jezik, da formiraju svoje sklopove, svoje rodne izražaje. Patrijarhat je vazda svodio žene i muškarce na njihov spol. Ne čak ni rod, nego spol. Slažem se sa Judith Butler sa spol nije ništa manje jezički konstruiran i naturaliziran nego rod, iako ovo rod bolje pogoduje u praktičnim rješenjima za ljudska prava. To nije samo nasilje nad njihovim tijelovima i umovima, nego nasilje nad individualnošću, insistiranje samo na grupnim identitetima. Kada Beyonce pjeva If I were a boy ili Seka Aleksić “da sam muško”, one pjevaju kako bi bile sasvim druge osobe. One su zarobljene u svom spolu. I ne samo one, uzmite većinu pjesama, i okrenite, zamislite da jedna muška Rihanna pjeva: “Činiš da se osjećam kao jedini dečko na svijetu.” Muškarci ne vole biti jedini, oni računaju na svoj grupni identitet koncentriran oko spola koji im daje osobnost i moć. Voljela bih da živimo u svijetu gdje nas spol ne određuje, da sam dečko, bila bih ista. Da sam cura, bila bih ista. Daleko sam, očigledno, od esencijalističkog feminizma koji se ponekad može iskoristiti kao strategija. Ali meni to ne odgovara, opet me ograničava, jednako kao patrijarhat, svodi na spol, na prirodno ponašanje koje je poput vudu magije, postoji, ako vjeruješ u nju. I sama Biblija kaže: “Logos se spusti na zemlju i postade tijelo”.

A što kada je u pitanju psihoanaliza?

Psihoanaliza je jedna od onih znastvenih disciplina, kao i psihijatrija, o kojoj svako ima mišljenje koje pretendira biti legitimno, bez obzira na struku i načitanost o tom području, jer tobože, svi/e mi imamo mozak i znamo kako radi. Nema to veze sa Michelom Foucaultom i njegovom izjavom da psihijatrija recimo posjeduje smiješno nesramjernu moć sa znanjem. Riječ je o strahu da nam netko ne pokaže kako su naša htijenja, mitovi, želje, strahovi zapravo povezani sa određenim odnosima u djetinjstvu, pa i kasnije, a ne sa božjom komunikacijom ili autentičnom prirodom. Zbog toga mnogi/e zaziru od sjedanja za psihoanalitički kauč . Na stranu to što se psihoanaliza kao metod liječenja pokazala kao promašaj, ona ipak može poslužiti mnogim osobama da raskinu stare vezeiI sklopove koje ih muče i stvore nove (što nam je recimo i feministička psihoanalitičarka Julija Kristeva ostavila u naslijeđe). To posebno važi za književnike/ce, ako se ne prepuste introspekciji i pokušaju da osvijeste sve te boleščuge uma i ponašanja koja im patijarhat servira kao zdrava, poželjna, onda ćemo dobiti infantilnu književnost koju psihoanaliza obožava: književnost koja slavi kulturu nagona smrti, figuru oca, kastracije. Ne trebamo pisati svojim bolestima, kaže Deleuze, treba postići otreženjenje. To otreženjenje nije samo otreženjenje od alkohola, iako itekako može biti (dvadeseto stoljeće nam je ostavilo tu nesreću sliku književnika kao srednjovječnog muškarca koji je pijan, namršten i općenito jedna vrlo nezgodna figura za poslijepodnevna nedjeljna druženja), nego otreženjenje od svih tih kolektivnih i individualiziranih mitova.

Danas psihoanalizu, kao metodu dubokog prodiranja u sve pore naše krhke konstrukcije osobnosti, zamjenjuju veseli štandovi new age filozofija koja nam govori da je sve do nas, i ako smo u depresiji, siromaštvu, bolesti, onda nismo dovoljno vjerovali u vlastiti uspjeh. Mene taj fašizam svakim danom sve više prestravljuje.

Osim doprinosa lijevom političkom mišljenju, gdje još zaslužuje zahvalu?

Psihoanaliza kao oruđe može da služi ilijevom i desnom mišljenju. S tim da dualizam lijevog i desnog danas prestaje da postoji, šta je uopće lijevo mišljenje? Jugonostalgija? Socijalizam? Ili pak liberalizam?

Srđan Sandić

Imate mišljenje? Iskažite ga!
Loading...