Tko se boji Doris Pinčić?

minerita„Minerita“ u režiji španjolskog redatelja Txema Muñoz dokumentarac je o tri žene koje rade u ilegalnom rudniku u Boliviji.

Najmlađa ima šesnaest godina. Ona u kameru priča da u rudniku nema Boga i da rudnikom vlada demon Tijo. Njemu pri svakom ulasku pali svijeće da ga odobrovolji, da je zaštiti od urušavanja rudnika. Jer po tim ilegalnim rudnicima svaki drugi dan netko pogine, zadnje je poginuo neki sedmnaestogodišnjak. Od starijih rudara stalno sluša kako ih u tom jednom rudniku proganja duh bebe. Jedna maloumna djevojka koja je isto ovako rudarila, u rudniku je, ležeći iscrpljena nakon rada, porodila bebu. Mislila je da je to obična, prljava lutka pa ju je zakopala.

Moj sin me tijekom čitave projekcije tog filma na DokuMa Film Festivalu pilio što mu nisam kupio sladoled dok smo žurili u Đardin, u kino na otvorenom. Član festivalskog žirija Nenad Puhovski prijekorno me pogledavao. Svaku večer dovodim sina na projekcije da zuri sa mnom u dokumentarce koji uopće nisu primjereni njegovoj dobi, koji mu mogu ostaviti tamni trag na dječjoj duši, trag koji će kasnije od njega možda napravit melankolika skonog alkoholu, opijatima. Imao sam osjećaj da me već svi na festivalu u sebi osuđuju zbog tog navlačenja tako malog sina sa sobom. Samo sam čekao kad će se neka gnjevna žena izvikati na mene kao što se u Kino Europi ona neka izderala na glumicu Doris Pinčić kad je dovela svoje dijete na neku tribinu.

Onda mi je još pred kraj filma počeo zvonit mobitel. Nikad ga ne isključujem jer me ionako nema tko zvati osim žene. Upravo me ona i nazvala. Morao sam se javiti.

– Ej, na filmu sam… nazovi malo kasnije… sve je okej… – prošaptao sam.

– Pičku materinu je okej! Kurac si ti na projekciji! U sobi si kod one flundre iz Beograda! A, Zorana si sigurno opet samog ostavio u hotelu! Poslat ću ti socijalnu službu dole!

– Ma, šta…

– Zvale su me kolegice s posla! Pročitale su nekakav tvoj tekst u kojem pišeš kako si pijan bio na noćnom kupanju s tom flundrom, a Zorana si ostavio u hotelu!

– Krivo si shvatila… To sam izmislio… Da mi tekstovi budu zanimljiviji pa da me i iduće ljeto pozovu da pratim festival… Pa ću povest i tebe i Josipa… Pa da napokon svi zajedno budemo na ljetovanju… Da vidiš kako je tu lijepo… To ti je takvo novinarstvo… Navlakuša, izmišljanje… Kao u onom filmu Strah i prezir u Las Vegasu.

Muk.

– Na to si spao… – muklo će žena. – Da izmišljaš gadarije o meni i djeci! Da mi se kolegice smiju iza leđa, izruguju me…

– Ali sve je to izmišljeno!

– Tim gore!

U tom trenutku nestalo mi je baterije u mobitelu. Linija se prekinula. Čak sam i odahnuo zbog toga. Kao da mi se iz rudarskog okna na platnu smilovao demon Tijo i prekinuo ovaj mučan razgovor.

– Tata, oćeš mi kupit sladoled kad završi film? – po tisućiti put me pitao Zoran.

– Hoću! Hoću! Kupit ću ti jebeni sladoled! – izgubio sam na trenutak kontrolu.

Puhovski me ošinuo prijekornim pogledom. Tijo, spasi me, čuvaj me da ne završim kod socijalnog radnika na razgovoru… Čuvaj me, Tijo od… života, obraćao sam se u sebi rudarskom demonu. U tom trenutku zapuhao je vjetar a filmsko platno se zatreslo. Tijelom sam pokrio Zorana očekujući najgore, da se platno sruši na nas kao što se prošle godine srušilo na novinara koji je isto ovako izvještavao s festivala za Arteist. I ozlijedilo mu glavu. On je to iskoristio za efektnu priču. Ali ja više ništa nisam želio iskorištavati za tekstove. Ovo s noćnim kupanjem bilo je sasvim dovoljno da mi zauvijek prisjedne to takozvano gonzo novinarstvo na koje su se furali svojevremeno i oni u Poletu.

Radovan Nazor

Imate mišljenje? Iskažite ga!
Loading...