Tko je briljirao, a tko podbacio u kazališnoj 2015.

Drakula
Kompendiji, godišnjaci, analize, nabrajanje najboljih, najvažnijih ostvarenja i događanja protekle godine ili sezone bilo u kazalištu, umjetnosti ili čak na osobnome planu medijski su i arhivistički važni na kraju još jedne godine.

Šarolika je to paleta od najbolje obučenih zvijezda u 2015., promjene paradigme Pirellijeva kalendara do nagrade za razočaranje godine teatra.hr. Daljnja pobrojavanja u stilu što niste trebali propustiti, a eventualno stignete nadoknaditi – pusta su prazna vrednovanja ako vas sadržaj ionako ne zanima ili ste poput mene nepopravljivo svojeglavi.

U trenutku kada ta svojeglavost popusti, nastupi oprezna moć kazališta koja mi svake godine već pomalo mazohistički otvara nove poglede na svijet i susrete. Ti me susreti tjeraju da poput redatelja Mikea Leigha u filmu Another Year umjesto tužnih sudbina susjeda na ovome mjestu okupim sve ono dobro i inteligentno što je obilježilo zagrebačka kazališta ne u minuloj sezoni, nego u protekla četiri godišnja doba.

Kolovoz u okrugu Osage

Zimski oproštaj

U sjeni kasnije nagrađene Anje Šovagović-Despot za Kolovoz u okrugu Osage i borbe HNK-a za promjenu poetike posredstvom Wedekindove Lulu, zagrebačku je veljaču obilježila jedna sasvim mala i autentična predstava u &TD-u. U monodrami Zdenka Jelčića Veliki odlazak, nastaloj prema Bernhardovu Minettiju, glumac se oprašta od publike. Zapravo on tek otvara vrata suigre između glumca, kazališta i publike, ostavljajući prazan stolac u publici francuskome glumcu Michelu Piccoliju kojemu je davno rekao da će odigrati Minettijevu ulogu bolje od njega. Hotel u originalnoj drami mijenja eksperimentalnim kazalištem, Minettija samim sobom, a odijelo i ambijent silvestarske noći svakodnevnim prnjama. Nijedan mu početak ne valja, dobacuje humoristične dosjetke gledateljima i izlaže priču u kojoj se isprepleću njegova i Minettijeva sudbina – sudbina razjarenoga glumca čiji je stvaralački put prepun nesigurnosti, a sad presječen bolešću. Kako započeti, a da zapravo nemaš s čime? Kako odvojiti život i glumište? Izvrsna monodrama za kazališne početnike i sladokusce koja ide u korak s trendom autobiografskoga u umjetnosti. Riječ je o delikatnome, snažnom, humornom i dirljivom putovanju koje uspijeva izbrisati granicu između kazališta i zbilje jednostavnošću iskrenosti.

radninaslovantigona

Proljeće mladosti

Kazalište se u toplijim mjesecima mahom obraćalo mladima. Renata Carola Gatica je #radnimnaslovomantigona pronašla izvrstan način obraćanja hrvatskoj generaciji R – nepolitičnima, okrenutima sebi, privatnome prostoru i slobodnom vremenu – životni stil te ratne generacije istražile su Ingrid Tomić-Koludrović i Anči Leburić u knjizi Skeptična generacija. Životni stilovi mladih u Hrvatskoj. Gaticina Antigona (Anđela Ramljak) antijunakinja je nalik Ibsenovu doktoru Stockmannu ili suvremeniku Snowdenu jer je njezina borba za pravednost stvar javnoga interesa. Ona pršti od lucidnosti i energije te se nadam kako ima moć buđenja uspavanih R-ovaca.

U Bjelovaru nakon generacije R odrasta srednjoškolska generacija koja nije imala iskustvo rata i predstavila se Krabuljom crvene smrti na Prvome festivalu kršćanskoga festivala održanoga u prostorijama franjevaca na zagrebačkome Svetome Duhu. Amatersko kazalište u crkvenome prostoru zvuči poput lošeg vica, predrasuda ne manjka, no rad profesorice Nikoline Marinić s učenicama na Poeovoj pripovijesti avangardniji je od dijela profesionalnih izvedbi. Predstava je to u maniri ritualnoga kazališta s bojama crno, bijelo i crveno, gdje su gledatelji okruženi krabuljama u skučenom amfiteatarskom prostoru te se pomalo paranoično u mraku osvrću čekajući hoće li se jedna od tih krabulja pomaknuti. Sudionici smo u ritualu hedonizma i seksualnosti koje na kraju dokida neizbježnost smrti. Na rubu smo rock koncerta i sakralnoga obreda. Za mene potpuno neočekivano i neobično iskustvo.

Hinkemann

Zagreb se zaljubljuje ljeti

Dani satire su u moru žanrovske raznolikosti ipak iznjedrili i predstavili zvijezdu nadolazeće jeseni, mladoga redatelja Igora Vuku Torbicu jer bez gostovanja Razbijena krčaga ne bi bilo ni Hinkemanna, predstave u koju se Zagreb ove jeseni zaljubio. Pred njim su još godine brušenja talenta i zanata, mnoge pogreške i ponavljanja, moguća samo u prostoru hrabroga istraživanja i ambicioznosti, koje mu zasad ne manjka. Urođeni skepticizam mi ne dopušta gledališni i donekle pomodni ushit, no ako se kojim slučajem iduće ljeto dogodi prepoznavanje i ushit oko domaćega dramskog pisca, redatelja ili glumca, njihova sustavnija potpora i poticaj u istraživanju, tada će moj skepticizam sa zadovoljstvom biti utišan jer će kulturna politika prepoznavati hrabrost mladosti, a ne šutke pristajati na prosječnost.

Hedda Gabler

Festivalska jesen

Iako je kazališna jesen bila obilježena dvama izvrsnim i različitim festivalima – iznenađujuće dobrim Gavellinim večerima i repertoarno skromnijim Festivalom svjetskog kazališta, najmanje posjećen i tiho najavljivan Festival američkog kazališta (s dvije predstave) pokazao se neopterećenim, kreativnim i slobodnim mjestom kazališnoga susreta. Vidjeti eksperimentalni rad s ozbiljnijim budžetom u hrvatskim kazalištima, prava je rijetkost. Stoga su idejni slojevi predstava Annie Dorsen i Faye Driscoll tim dragocjeniji. Dorsen u hibridnome mjuziklu Yesterday Tomorrow nastavlja istraživati mogućnosti algoritma u kazalištu, prožimanje i istodobnost računalnoga programa i emocija, dok Driscoll u nevjerojatnoj koreografskoj zaigranosti i smislu za humor s Thank You For Coming propituje našu konfliktnu opsjednutost identitetom i predstavljanjem. Objema autoricama ne nedostaje mašte i daška optimizma, trenutačno prijeko potrebnoga hrvatskome društvu i kazalištu.

moses go down

Na kraju ove kazališne godine, sve što mi preostaje je jedna bezobrazna krađa misli izvrsnoga prevoditelja Marka Kovačića koji u Modernim vremenima mjeri ljepotu jezika njihovom raznolikošću, ali i ružnoćom. U njegovoj podvrsti natjecanja za najljepši jezik godine razmišljam bi li slični kriteriji vrijedili za kazalište. Bi li kazališna ljepotica bila ona koja škrguće zubima i provocira, ili bi pak bila snovita ljepotica zajedničkog ansambla u snazi riječi? Vječni rubovi u Hrvatskoj. Možda je s idućom godinom napokon vrijeme da ti kazališni rubovi postanu maštovite i zadivljujuće različitosti koji će nas barem u tom jednom malom trenutku uvjeriti da su upravo one naše neupitno bogatstvo.

Anđela Vidović

Imate mišljenje? Iskažite ga!
Loading...

This website uses cookies to improve your experience. We'll assume you're ok with this, but you can opt-out if you wish. Accept Read More