Prestanimo okretati glavu od patnje djece jer batini nije mjesto u raju

Marcela Varžić i Ivona Petrašević, studentice 3. godine socijalnog rada Pravnog fakulteta u Osijeku britko analiziraju dugotrajne posljedice koje ostavlja tjelesno kažnjavanje djece.

Ne biste vjerovali, ali postoji jedna stvar u kojoj smo malčice bolji od Obećane zemlje većine Hrvata – Njemačke, a to je zakonska zabrana fizičkog kažnjavanja djece, upisana u Obiteljski zakon davne devedeset-devete. Bili smo čak jednu godinu brži u praćenju trenda skandinavskih država kako bismo svoju djecu zaštitili od fizičkog te daljnjeg psihičkog i mentalnog sakaćenja… u teoriji, naravno. Zgražamo se na slike i videa zlostavljanih životinja, nazivamo to surovosti. Skrećemo pogled s lica žena koje su napali partneri, a kada udaramo djecu, onda kažemo da je to „za njihovo dobro.“

Lara je imala izbor, ali dijete glumice koja je njezinu ulogu preuzela, Doris Pinčić Rogoznice, prema svemu sudeći nije. „Poprilično sam sigurna da ovo nije bio zadnji udarac po guzi, a vi me tužite telefonu koje god boje želite,“ stoji u njezinoj kolumni u kojoj si je dala oduška da hrvatskom društvu pojasni svoje stajalište o (tada već šesnaestogodišnjoj) zabrani tjelesnog kažnjavanja djeteta. Kako objasniti jedno-i-pol-godišnjem djetetu da ne smije razbijati po kući? Pita se ona pa šalje malenog Donata u sobu „da se ohladi na dvadeset minuta.“ Kome je ovdje trebalo hlađenje pitamo se mi kao i ostatak Hrvatske koji se oksimoronski podigao na noge da ili obrani ili napadne ovu, u još uvijek u velikom broju kućanstava, priznatu praksu.

No, Pinčić Rogoznica potvrdila je ono što smo već znali i sami. Najčešće počinitelje pronaći ćemo upravo u našim najbližima – majkama i očevima, djedovima i bakama te braći i sestrama. Hrvatska se na noge digla nakon slučaja u kojemu je nastavnik posegnuo za silom, ali od nasilja iza zatvorenih vrata domova još uvijek okrećemo glavu. Zaprepašćuje nas pomisao da bi netko drugi mogao „preodgajati“ našu djecu, ali mi se zato rado latimo remena. Zašto nam je tako teško iskorijeniti tjelesno kažnjavanje djece? Zašto nam je kao društvu nemoguće odreći se nasilja? Hoćemo li, kao sa svime, prvo čekati da se dogodi novi slučaj za medijski linč, a onda skakati i tražiti krivca u najdaljim redovima, trulom sustavu, zakonu? Ili ćemo nastaviti tući našu djecu i nadati se da će ispasti dobro unatoč batinama, kao što smo i mi sami dobro ispali?

I dan danas se sjećam razočarenja kada bih u čizmici za Svetog Nikolu, umjesto slatkiša, dobila zlatnu šibu s lijepom crvenom mašnicom na jednom kraju. Iako to možda nisam shvaćala, tada sam dobila jasnu poruku: kada pogriješiš i dobiješ šamar, to je za tvoje dobro. To je naš poklon tebi; godine pomnog raspakiranja psihičkih problema te dolaženje do zaključka da ne! Zapravo, ja ne želim tući svoju djecu!

Pretvara li se naše društvo da zna bolje od stručnjaka koji kažu da posljedice mogu biti toliko teške da vlastitu djecu pripremamo da u budućnosti krase populaciju Požeške kaznionice ili ih, pak, prepisujemo na dugogodišnje korištenje Xanaxa i Zolofta? Više od polovine djece viših razreda osnovne škole priznalo je kako ih je jedan od roditelja barem jednom udario, a kako se približavaju polasku u srednju školu, taj broj samo raste. Druga istraživanja također pokazuju da se među najvećim problemima ističe nepoznavanje zakonskih propisa (iako je ovo već dvadeset i prva godina zabrane) te općenito malo znanje o odgoju (zna li majka ipak najbolje?). Štoviše, u rizične faktore ubrajaju se i nestabilne socijalne prilike, konfliktne obiteljske dinamike, niska tolerancija roditelja na frustraciju i nedostatak povjerenja u dijete (između brojnih ostalih).

Kako smo krenuli, transgeneracijsko prenošenje nasilja uvrstit ćemo s Dalmatinskim pršutom ili Vučedolskom golubicom u popis kulturne baštine. Toliko smo ponosni kao nacija da, eto, pišemo kolumne o našem (ne)znanju odgoja djeteta jer smatramo da je „malo“ kažnjavanja dobro. Usprkos činjenici da u svojoj djeci izazivamo strah, kasnije se pitamo zašto su ispali takvi kakvi jesu. Nastavnik koji je odlučio stvari uzeti u svoje ruke sada uživa mirovinu, a prije dvije godine tvrdio je kako sustav ne štiti nastavnike. I možda je i bio u pravu, ali opće je poznato da u našoj krasnoj državi zakon štiti nasilnike.

Praksa nas je naučila da nam djeca moraju biti savršena – odlični učenici, dobroga zdravlja, iznadprosječno pametni, ugodnog temperamenta te imati visoko samopoštovanje – kako ne bismo postali žrtve pred moćnom rukom iskrivljene pravde; a kako ta ruka ne bi bila naša sve što moramo napraviti jest biti educirani u pogledu vlastite djece i biti uključeni u odgoj koji je strukturiran, a naš odnos s djetetom topao i pozitivan.

Nitko o tome ne želi razmišljati, ali jednim pa dva ili tri udarca, fizičko će se kažnjavanje vrlo lako pretvoriti u fizičko nasilje. Većina roditelja iskoristit će ovakav način discipliniranja djece kao instant olakšanje svoje frustracije, no na duge staze problem neće riješiti. Nepoželjno ponašanje rast će u intenzitetu, a uz njega će se javljati i drugi problemi poput depresije, antisocijalnog i kriminalnog ponašanja.

U vijestima ćemo s gnušanjem gledati još jedan slučaj bivšeg policajca koji isprebija svoju kćer za koju su institucije odlučile da je potrošna roba, a onda ćemo se okrenuti i ćušnuti sina iza uha jer je dobio jedinicu u školi. Kao zlatnom šibom, poslat ćemo im poruku da je u redu udarati slabije od sebe. Da je nasilje prihvatljivo, a naposljetku ga i pretvoriti u normativno ponašanje.

Ostaje li na nama koji ne odlazimo trbuhom za kruhom u daleke zemlje, da preodgojimo cijele generacije roditelja koji su naučeni da ljubav nema granica – da kada nekoga voliš, imaš nad njime moć da radiš što god želiš? Koliko ćemo još okretati glavu od patnje tuđe djece jer se ne želimo miješati u odgoj njihovih roditelja? Kada je vrijeme da shvatimo da batini u raju nije mjesto, da ne možemo reći da dijete tučemo jer ga volimo? Jer istina je kratka i jednostavna: nasilje iz ljubavi ne postoji.

Marcela Varžić i Ivona Petrašević

This website uses cookies to improve your experience. We'll assume you're ok with this, but you can opt-out if you wish. Accept Read More