Titov kengur Đilko uručit će Kiklope na pulskom sajmu knjiga

Na pulski Sajam knjige ovaj put sam došao s HTV-ovom novinarkom Danijelom Stanojević, ona me vozila u autu zajedno s Mimom Simić koja tijekom čitave vožnje nije sa mnom htjela progovorit ni riječi, nego je samo namršteno zurila kroz prozor.

Bit će da je nekim sedmim, osmim čulom naslutila da mi je ambicija, uz pomoć sive eminencije Danijele, zamijeniti je na mjestu voditeljice Petog dana nakon što benignim, operacijskim zahvatom promijenim spol i svoju odstranjenu kitu doniram muzeju ličinki u Dizeldorfu.

I Stojka je trebala ići s nama, toliko se veselila prisustvovati promociji posthumno objavljene knjige Mirka Kovača, Vrijeme koje se udaljava… Čak sam joj, da bi se što bolje sredila za Sajam, sredio tretman za skidanje celulita u Salonu ljepote „Močinić“ tamo kod Ciboninog tornja. Doktor Močinić je moj pasionirani čitatelj i dao sam mu dvadeset knjiga „Književna groupie“ za taj anti-celulitni paket, i uz to mu još osmislio reklamni slogan: „Nakon tretmana u salonu Močinić, zasigurno ćete već ovog vikenda umočiti“.

Stojka je, nažalost, imala osjetljivu kožu, pa ju je to odstranjivanje celulita toliko emocionalno uzbudilo da joj je svuda po tijelu izbio neki užasan osip, čak i po licu, izgledala je kao Fantom iz opere. Nije željela da je takvu itko vidi na Sajmu.

Tu prvu večer po dolasku, izašao sam bez Danijele iz hotela Pula; ona je bila umorna od vožnje, rekla je da se ovu noć želi dobro ispavati kako bi se sutra mogla prepustiti neobuzdanom seksu koji podrazumijeva i skakanje s hotelskog ormara. Malo me to bacilo u paranoju. Zar ću joj biti strunjača?

Zapičio sam u kavanu „Mozart“ da osjetim atmosferu ovogodišnjeg Sajma, da vidim tko je došao od domaćih i stranih pisaca. Stolovi su bili prepuni; za jednim je Predrag Matvejević pantomimom pokazivao kako ga je Raos poštrcao suzavcem, a on je samo htio reći da je i Mikelanđelo Buanaroti bio gej i da je imao ovolikog, pokazao je Matvejević rukama kao kad pecaroš pokušava predočiti kolikog je uhvatio ugora.

Produžio sam do šanka za kojim je stajala neka žena širokih, rumenih obraza. Na sebi je imala pomalo zastarjeli baloner. Podsjetila me na meni dragu glumicu Michelle Phfeiffer u filmu Ruska kuća. Pogledao sam šta to pije. Votku. Nalaktio sam se na šank blizu nje i također naručio votku. Konobaru sam dao znak da i njoj dadne još jednu, na moj račun. Kad je stavio novu čašu pred nju, žena mi se osmijehnula i podigla čašu da nazdravimo. Primakao sam joj se bliže.

– Vi ste tu domaći, Puležan? – pitala me na mješavini ruskog srpskog s primjesama hrvatske ijekavštine.

– Đakovo. Ja sam iz Đakova… Tu blizu… Slavonija – smeteno sam odvratio.

– Dijakovo? – ponovila je za mnom, romatično razmičući usne; nikad neću zaboraviti to kako je izgovorila Đakovo.

– U tišini smo iskapili votke. Onda nam je ona naručila novu rundu.

– Meni ovdje jako dosadno – rekla je, pa mi pružila ruku. – Tatjana Tolstaja – predstavila mi se. – Ruska književnica.

– Da niste unuka ili šukununuka od Tolstoja? – upitao sam, ne bez divljenja.

Odmahnula je glavom.

– Mrzim Tolstoja. On je za mene preteča socrealističke književnosti. Ono njegovo mizerno literarno obračunavanje s Napoleonom u Ratu i miru… Pa sva ona prekenjavanja, glumljenja kako želi biti priprost mužik. Odurni licemjer i obiteljski tiranin.

– Onda sigurno volite Dostojevskog. To uvijek tako ide, Beatlesi ili Stonesi. Tolstoj ili Dostojevski. Krleža ili Andrić. Kiš ili Živojin Pavić. Daša Drndić ili Vedrana Rudan. Dalibor Šimpraga ili Radenko Vadanjel. Jergović ili Perišić…

– Jergović? – Tatjani su se zažarile oči na spomen tog prezimena.

– Šta s njim?

– On me jedini zainteresirao na ovom Sajmu, vidjela sam njegovu knjigu „Rod“, debela je, prava ruska… I ona zgrčena šaka na naslovnici, osjećam u svemu tome Rusiju… I onda sam autora još vidjela tu u jednom autohtonom restoranu, oštariji “La cuxina divina”… Poduža valovita kosa, monaška brada… Ni da je pravi Rus ne bi izgledati više ruski. A stol do njega sjedile su neke djevojke, stalno ga pogledavale i podrugljivo se hihotale… Bile su besramne, došlo mi je da ih izudaram jelovnikom.

– Je li među njima bila jedna visoka, crnokosa?.

– Da.

– Onda je to sigurno bila Vlatka Kolarević i njezine cure s HTV-a – promrmljao sam više za sebe.

– Ne razumijem… – Tatjana je protresla votku u čaši.

– Jergović je u nečemu poput hladnog rata sa svim novinarima i urednicima kulture na našoj nacionalnoj televiziji. Nisu ga htjeli dovesti pred kamere čak ni kad je dobio uglednu katoličku nagradu Angelus. Od tada se on u svojim novinskim napisima svako malo obračunava, čak i sprda s tim novinarima… odnosno pretežno novinarkama. Jedini muški među njima je Gordan Nuhanović, pa se nekad doima kao oni rijetki muškarci koji se odvaže zaposliti kao tete u vrtiću, Nuhanović je nešto kao Branko Kockica… Doduše, tu je i Ilinčić, ali on se svojim razgolićujućim romanom Berlinski peškir deklarirao kao gej, pa je on nešto kao Šećer-aga u Sulejmanovom haremu…

– Jeste li vi pročitali „Rod“? Ja ću se potruditi da ga se prevede na ruski – zažarenih će očiju Tatjana.

– Djevojka mi je tek nedavno poklonila taj roman, pa sam ga zasad samo prelistao. Ali i na to ovlašno čitanje mogu reći da se zasigurno radi o remek djelu. Vidio sam da unutra ima scena u kojem se pripovijedaču, dok pomalo izgubljeno luta Arena centrom, priviđaju mrtvi… I na trenutke zna začuti cvrkut nekih egzotičnih ptica, a u tom Arena centru nema nikakvih ptica osim onih mehaničkih, na navijanje, po kojima je i naslovio jedno poglavlje u romanu, Mehaničke ptice… – tu sam zastao da nam naručim nove votke.

Ispili smo, pa sam nastavio:

– Ima u tom opsežnom Jergovićevom romanu, vidio sam, i dio u kojem pripovjedač s nekakvim kozačkim kuharom u umazanoj kecelji, Davorijem Butkovićenskim, na punih pedeset stranica raspravlja imaju li ribe dušu i postoji li u najdubljim dubinama oceana mjesto na koje ribe odlaze nakon što uginu. Da bi u završnoj sceni taj pomalo demonski kulinar Butkovićenski izjavio kako on baš želi kušati neku od tih riba iz tog zagrobnog ribljeg svijeta. Pripovjedač mu na to odvrati: „Vi se zapravo želite nahraniti ribljim dušama, pa vi ste kao neki riblji Čičkov!“

Na to je Tatjana Tolstajeva pljesnula dlanom o dlan kao oduševljena tuljanica.

– Pa to je novi Dostojevski! Oh, kako sam to dobro naslutila čim sam ga vidjela u onoj oštariji!

– Da, i naš ugledni književni teoretičar Davor Butković je to ustvrdio, da je Jergović novi Dostojevski.

– A, taj njegov antipod kojeg ste naveli… Perishich?

– Ako vam se ne sviđa Tolstoj, sigurno vam se ne bi svidio ni Perišić. Baš kao i Tolstoj, i on je u svoju prozu, feljtone, na taj pomalo socrealistički angažirani način ubacivao povijesne osobe pod punim imenom i prezimenom: Josipa Broza Tita, Franju Tuđmana, Severinu Vučković, Romana Simića Bodrožića, Maju Blagdan… Ne, Maju Blagdan je literarno iskoristio Perišićev epigon Krešimir Pintarić, po vokaciji knjižničar i nekadašnji suradnik magazina „Elle“ u kojem sam nedavno dobio izvrsnu recenziju svog pikarskog romana – navio sam se kao mehanička ptica iz Arena centra i tko zna koliko bi još dugo tako mljeo da mi Tatjana nije stavila dlan na usta i kao u ognjici mi predložila da u ovaj kasan sat banemo Jergoviću u njegovu hotelsku sobu i izrazimo mu svoje ganuće, oduševljenje baš kao što su Dostojevskom banuli u noći na vrata Grigorovič i Njekrasov nakon što su pročitali „Bijedne ljude“.

– Bojim se da mi ne ispadnemo bijedni… – promrmljao sam. – Kod nas se to tako ne radi, mi Hrvati smo sustegnuti. To bio možda jedino Čadež bio u stanju napraviti, ona valjda još jedini zapada u takve zanose…

– Takoj ste dosadnji vi Hrvati – narogušila se Tatjana. – Dobro su mi u Rusiji rekli, trebala sam ići na Sajam u potentnu Srbiju koju je volio i Dostojevski, a ne u ovu jadnu Pulu, dosadniju od Đojsove proze!

Rastali smo se u ne baš pretjerano srdačnoj atmosferi. Otišao sam prošetati uz smrdogovnavo more u luci da malo razbistrim mozak natopljen votkama; možda će me Danijela seksualno zaskočiti čim zakoračim u sobu, možda skoči na mene s ormara odjevena samo u oskudni kostim Ksene Ratnice.

U luci sam susreo direktoricu Sajma Magdalenu Vodopiju. Na lancu je, pod okriljem noći, vukla neku dvonožnu spodobu nalik klokanu. Usro sam se zamalo od straha.

– Što to vučete? – pitao sam je.

– To je Titov kengur Đilko. Nazvao ga je po Đilasu. Davne 1972. poklonio mu ga je Nehru za brijunski ZOO park. Jedva sam ga uspjela dovući s Brijuna, izrigao je skiperu i piscu Damiru Milošu čitavu jedrilicu dok smo ga sad dovozili…

– Pa zašto mučite tog starog klokana?

– Uvjerena sam da bi nam Đilko mogao postati glavna atrakcija sajma… S njim ćemo valjda napokon uspjeti privući one novinare žute štampe koji su nas obilato pratili za vrijeme afere s Nives Celzijus, a sad kada se bavimo samo ozbiljnom, pravom književnošću nas ignoriraju… Ako ga u ovih pet dana uspijem istrenirati, ove godine bi Đilko mogao uručiti Kiklopove nagrade za najbolje knjige.

Pomislio sam kako mi je u tom slučaju i drago što sa svojom knjigom uopće nisam ni nominiran za Kiklopa za najbolju debitantsku knjigu godine. Ne bih volio da mi se taj prastari Titov kengur Đilko ispovraća po faci dok mi uručuje itekako zasluženog Kiklopa.

Književna Groupie

*Kupi Književnu groupie! Po povlaštenoj cijeni od 69 kuna, hit knjigu Pavla Svirca možete naručiti na info@arteist.hr, s naznakom „Arteist za Groupie“. Dostava u Zagrebu je besplatna i vrši se isti dan.

Imate mišljenje? Iskažite ga!
Loading...

This website uses cookies to improve your experience. We'll assume you're ok with this, but you can opt-out if you wish. Accept Read More