Tit Andronik: Kanibalizam s terapeutskom svrhom

O, why should nature build so foul a den, Unless the gods delight in tragedies?

Ilustratorica Jenny De Gex u Shakespeare’s Animals pobrojala je gotovo četiri tisuće bardovih aluzija na životinje pri opisu ljudskih karaktera. Stoga ne čudi mnoštvo tematskih i simboličkih životinjskih navoda u Titu Androniku od zvijeri, pasa, strvinara, tigrova, janjadi do svinja. Te zoometafore funkcioniraju kao alegorijske odrednice psihološke i moralne karakterizacije likova. Deteologizira se tako prema Suzani Marjanić (Zoosfera Tita Andronika: Ljudska, odviše ljudska bestijalnost, 2008: 62) slika čovjeka i svodi na bestijalnu materiju objavivši sumrak humanizma i renesanse gdje surovu stvarnost čini tiranin-vođa, ”monarhijska nakaza” i glavni chef političke kuhinje Tit Andronik (Sreten Mokrović).

No, jednaki su reflektori u režiji Igora Vuka Torbice i dramaturgiji Katarine Pejović u ZKM-u upereni u izvor zla, lice Arona (Rakan Rushaidat), pratitelja i tumača zbivanja. Preslagivanjem pastelnih bojica na rubu velike mramorne grobnice, njegovo ponašanje sugerira da su prepredena tkanja i zvjerstva dječje zaigrana u vlastitoj amoralnosti. Od početka smo svjesni naglašene iluzije na sceni, laži u pozadini psiholoških sukoba te zatišja pred oluju. Politička kuhinja u takvom aranžmanu ne zahtijeva nužno krvavi epilog, nego ironijski odmak. Vizualnost monokromatske minimalne scenografije s ponešto prolivene crvene boje (Branko Hojnik) s introspektivnim, donekle filozofijskim pristupom čitanju klasika, podsjeća na novokazališne redateljske potpise Jerneja Lorencija i Tomija Janežiča pomirujući različite estetike.

Tragedija uz šire društveno pitanje naravi političke kuhinje, nosi i intimnu borbu ostarjela tiranina – kako tugovati i kako se iskupiti nakon noćne more, oskvrnuća kćeri. Lavinija (Mia Biondić) postaje živi monstruarij, nijemo, rastrgano biće bez jezika, ruku i djevičanstva. U tom nemilosrdnom okružju Tit prepoznaje Rim i njegovu djecu kao apokaliptičnu pustoš za tigrove, proždrljive zvijeri (Dado Ćosić, Vedran Živolić) koje moraju uhvatiti plijen. Biondić pokušava dublje prodrijeti u lice nemoćne žrtve, jedino pošteđeno bestijalnosti, pasivno i nijemo stojeći u pozadini, a kasnije fizički potičući obrat događaja u kažnjavanju krivaca. Ne uspijeva do kraja izbalansirati ulogu, no pokazuje iznimnu hrabrost da poput dostojanstvene žrtve čeka svoju sudbinu u toj antropologiji mržnje. Ćosić i Živolić kao Demetrije i Hiron uvjerljivo utjelovljuju erotičko iživljavanje s obiteljskim blagoslovom majke Tamore (Katarina Bistrović-Darvaš).

Glavni chef Tit sprema gozbu majci od vlastite djece. Riječ je o kanibalizmu u terapeutske svrhe, bez cenzure i tabua. Glavnom će jelu, tj. djeci, u zadnjim sekundama njihova života razložiti recepturu. Slična aluzija na kuhano ljudsko meso bila je prisutna i u drugim Shakespeareovim tragedijama, pa čak i u Hamletu dok se sprema svadba netom nakon očeve smrti. Mitsko će kazalište nastupiti tek nakon gozbe kada će tiranin ubiti vlastito dijete. Kolonizatori su tu jednako spremni na divljaštvo, kao i oni koji su kolonizirani, zaključit će Joan Fitzpatrick u Food in Shakespeare: Early Modern Dietaries and the Play. Mokrović iznosi ambivalentno lice na rubu geste i groteske tiranina-vođe. Pokriven ciničnom kuharskom kapom i s početkom ludila, slijepo se podređuje mržnji u sveopćem teroru.

Dodajući divljaštvu kanibalizma ponešto suvremenih konotacija poput patrijarhata, straha i/ili terorizma uz zvukove Fellinijeve La Dolce Vite i braće Sinkauz, Torbičin Tit Andronik sadrži iskru drskosti i društveno-političkog potencijala bestijalnosti, nešto nalik vučjem krznu zaogrnutom u janjeću kožu.

Anđela Vidović

Foto: ZeKaeM

 

Imate mišljenje? Iskažite ga!
Loading...