Pripadam generaciji koja ljubav, intimnost i prijateljstva tako agilno traži, a tako rijetko pronalazi na aplikacijama za upoznavanje. Tinder i ljubav, netko je ispisao po zagrebačkim fasadama prije godinu-dvije i sad taj mali šablonizirani grafit viđam posvuda, u svakoj vožnji tramvajem. Više od te dvije riječi ni ne treba da se iskaže otužni oksimoron u kojem živimo mi rođeni nakon 1990. A i oni stariji, valjda.
Tinder funkcionira kao vizualni katalog ljudi koji žele upoznati osobu za druženja, seks i/ili romantičnu vezu. Gledaš fotografije svih tih ljudi, male komadiće njihovih života, zapravo uljepšane prikaze onoga što žele da pomisliš da njihov život jest. Prostor za manipulacije je, naravno, golem. No, priliku da zagrebeš ispod površine dobit ćeš kad se “spojiš” s osobom, nakon što uzajamno označite profile kao poželjne.
Smjerovi u kojima stvar može krenuti kad se dogovorite za susret u stvarnom životu, neograničeni su. Znam za jednu vezu koja je od spoja na Tinderu dovela do braka. Znam za nekoliko njih koje su dovele do seksa.
Mene Tinder nije doveo nigdje. Cijelu sam prošlu zimu proveo dopisujući se sa ženom koju nikad nisam vidio uživo. Dopisivali smo se od jutra do mraka, bila je to prepiska puna nježnosti i duhovitosti, bili smo najbolje verzije sebe, emocije su radile “na prazno”, dogovarali smo se za susrete koji se nikad nisu realizirali. Ona me zavlačila. Pripadala je, valjda, skupini ranjivih korona tinderaša koji, zaštićeni od stvarnog života, proživljavaju romansu u utješnoj sigurnosti virtuale. Godinu dana kasnije, i dalje mi smeta što je ta zanimljiva, lijepa i pametna žena potencijal za nešto značajno i lijepo iz straha svela na mali ekran mobitela. A činilo se tako stvarno…
Spominjem ovo iskustvo kako bih bio sasvim fer i ogradio se od pretenzije da nudim objektivan osvrt na dokumentarac The Tinder Swindler. Za mene, iskustvo gledanja tog popularnog Netflixovog naslova bilo je duboko osobno. I reći ću otvoreno: The Tinder Swindler je nešto najtužnije što sam vidio na Netflixu.
Iz kratke najave, tema nije djelovala osobito intrigantno: neki je lik prevario neke žene na Tinderu, izmuzao ih za desetke tisuća dolara. One su se sad našle i ucviljeno pričaju o tome kako su nasjele.
Od ovakvih smo priča navikli raditi viceve. Poruke bogatih prinčeva iz Saudijske Arabije zatrpavaju inbox žena na Facebooku, jako su pristojni, oboružani arsenalom laskavih komplimenata, i uz malu pomoć Google Translatea pokušavaju se rasteretiti naslijeđenog bogatstva, sve što im za to treba je broj računa plemenite djeve i još par povjerljivih podataka s poleđine kartice. Ako tko nasjeda na ovakve pokušaje prevare, očekuješ da su to možda naivne usamljene gospođe u godinama koje nisu na ti s tehnologijom pa im se, posljedično, vjera u ljude još nije fatalno poljuljala kao nama mlađima kojima su cinizam i sumnjičavost u tuđe namjere zadane postavke.
Zbog gore navedenog defaultnog cinizma, gledanju ovog dokumentarnog filma pristupio sam, priznajem, s dozom zluradosti, spreman likovati nad naivnošću žena koje su tako glupo širom otvorile srca i novčanike nekom blagoglagoljivom prevarantu. Prvih minuta, s cerekom na licu slušao sam ispovijest zgodne plave tinderuše, jedne od žrtava, koja uz čašu vina, sa sanjivim pogledom pripovijeda kako ju je taj zloglasni Simon začarao od prvog susreta, tako da je u roku od 24 sata bila s njime na letu u privatnom avionu, a kasnije i u krevetu u raskošnoj hotelskoj sobi. Zaljubila se, dakle. U njegov privatni avion. Ha!
Deset minuta kasnije bio sam spreman posuti se pepelom. Sugovornice u filmu redom su uspješne mlade žene, kvalitetne osobe koje puno i pošteno rade. Htjele bi imati partnera s kojim bi mogle dalje graditi svoj život, htjele bi uz sebe dobra čovjeka, obitelj i djecu. To su sasvim legitimne želje. A tko ima tako ozbiljne želje, ozbiljno je ranjiv. Sanjivi pogled Simonove djevojke Cecilie Fjellhøy (zapravo, jedne od njegovih djevojaka) polako postaje zamagljen suzama. Kako priča odmiče i metamorfozira iz romanse u triler, od čvrste žene s perspektivnom karijerom Cecilie se preobražava u zlostavljanu djevojčicu – i taj raspad njezine krute maske baš lomi srce.
Evo nekonvencionalna preporuka za roditelje: pogledajte ovaj film sa svojim tinejdžerima i tinejdžericama. Mogao bi poslužiti kao odgojni alat, edukativni materijal snažniji od šupljih upozorenja o opasnostima interneta koja su im dužni prenositi u školi.
Razlog za veliku popularnost The Tinder Swindlera velikim dijelom leži u tome što su privatne, duboko intimne priče triju protagonistica ogoljene na način na koji su nas društvene mreže navikle voljeti; čak je i originalna novinska reportaža o ovom slučaju, u Norveškoj objavljena u formi šerabilne videoreportaže na kakve su naučeni mladi sljedbenici Tik Toka. Ništa nije ostalo skriveno: mobitelom snimljeni videozapisi ljubavnika ravno iz kreveta, autoportreti ispod tuša, sve je tu.
Ostaju li žrtve viktimizirane do samog kraja ili ipak dočekuju nekakvu zadovoljštinu? Bilo bi previše jednostavno i dosadno da postoji samo jedan, i to nedvosmislen, odgovor na ovo pitanje.
Ivor Magdić