Tihana Gambiraža: Olga

Night of the Living Dead
Pijemo koka kolu zelenim slamkama. Olga se pomlađuje iz subote u subotu, njena infantilnost boli, klinci sa susjednih stolova okreću se u smjeru tog grohota.

Umorna je, ispod njenih prugastih noktiju sasušen je strah. Priča o davnom nesuđenom ljubavniku iz Njemačke i trese glavom u nevjerici. Zaprijetila mu je policijom, pravim se da ne čujem taj dio, pravim se da mi je preostalo još nekoliko normalnih prijateljica. Oči su joj svaki put sve dublje, pažljivo ocrtani bunari naslućene šizofrenije. Misli da se o bolestima i roditeljima ne priča. Nije ukusno. Ostaju mi samo nepristojna nagađanja dok gazimo šljunak nedjeljom. Voli šetati. Zato se družimo. Nitko koga poznajem ne voli duge šetnje, i tako svakih pet godina nabavim jednu suputnicu s kojom je nemoguće šutjeti, izdržljivu u svakom pogledu. Samo ja posustajem. Ostavljam ih na istoj stazi, šutim i starim u njihovim pričama.

Olga je navikla na prijetnje. Njena je obitelj utjecajna i bogata u nezgodnom desetljeću. Kad se nađemo ne pričamo o stavovima zbog kojih bi se prezrele. Takva prijateljstva vrijedi njegovati, ona koja posjeduju distancu u najvažnijim pitanjima i ne dovode u napast prevelikog zbližavanja. Ljudi se ionako najstrastvenije zamrze upravo zbog onog što ih je najbrže spojilo. Prijateljstvo s Olgom je nepodnošljiva lakoća postojanja. Sastoji se od prozračnih ženskih priča, zašećerene koka kole i dugih sunčevih zraka. Otpočelo je jednog vrućeg srpanjskog popodneva, na ljetnoj terasi. Iza svakog susreta odlazim teža, strmoglavljena niz bedeme njene nemoći, njenog sluzavog bež svijeta. Olgi roditelji ne dopuštaju noćne izlaske. Ovog proljeća navršila je trideset i pet.
Putujemo ovog vikenda. Svaka u svom smjeru. Obično vjerujem da nam se smjerovi bitno razlikuju, ali od te sam komparativne prednosti češće umorna nego sretna. Olga putuje roditeljima na otok, a ja na koncert.

Na kolodvoru me dočekuje prijateljica koja me zamolila da je jednom ubacim u priču. „Bilo koju, bilo kakvu, nebitno, samo neka budem glavni lik“. Ena bi htjela imati hobi. Hobi kojem bi se mogla vratiti nakon osmosatnog gledanja svog oženjenog šefa, osmosatnog mobbinga za kojeg se više i ne kladimo da će prestati kad on pronađe novu ljubavnicu. Ima četiri mačke i lijep stan u brdu do kojeg dolazimo njenim bijelim Smartom. Navečer pušimo i gledamo prve pahulje, pričamo o njenoj shrinkici. Povremeno plače, a onda ustaje i pokazuje mi zbirku pjesama, jedna je pjesma za nju, od srednjoškolske ljubavi. Kasnije noću, osluškujem grebanje šapa po vratima i klepet vlastitih otkucaja. Ushićena sam jer ove zime ne patim.
Ujutro mi pruža ness i gledamo bijeli pokrov i dremljive mačke razasute po tepihu, mom koferu i sudoperu. Spaja se na net i sretna je.
Ena voli Ninu Simone, profinjena je i dobra vozačica, vozi me do Arene unatoč poledici i ljetnim gumama, pišem je kao prijateljicu dok klizimo nizbrdicom.

Rijeke ljudi slijevaju se niz zaleđene izlaze, pokušavam u debelim crnim rukavicama zapaliti cigaretu, a onda blago nervozno skidam jednu i gledam kako mi prsti crvene. Kupim rukavicu s prljavog leda i nakon četiri sata glazbe, moje sobne glazbe iz sad već davnih godina anksioznosti, razmišljam samo o bijelom autu koje me čeka pored neke samoposluge, negdje na nekom od izlaza, prostorno neorijentiranu i smrznutu. Val topline naposljetku oslobađa tugu, gledam tihu povorku kako klizi prema tramvajskoj stanici i neopisivo sam tužna zbog Enine vožnje u magli. Pita kako je bilo. Kažem: – Savršeno. Na mostu sam već sretna.

U nedjelju kupujem, kao i uvijek, jednosmjernu kartu. Zagreb je skoren, smežuran, tih.
Povratci su uvijek naporni. Suviše ljudi u noćnim autobusima. Kašalj, vrećice, buka, upijam zadnje svjetlosne točkice u daljini, grad, prije duge umorne ceste. Ta svjetla, to je dinamična mapa djetinjstva, uporišne točke nečijih kuća; u njima su ljudi daleki i sretni. U njima nitko ne piše, a ti ljudi, nikad ne putuju. Putovanje je nesretan čin.

Ulice odmjerene povratnim koracima suviše su malene, uske, poznate. Ako sam jako umorna mogu zatvoriti oči do kuće. Sutradan opet suviše sunca i topline, Olga i njeni izgubljeni ljubavnici. Njene žalopojke i moja šutnja. Šutim samo o bitnim stvarima. Nismo najbolje prijateljice, tek povremeno pričamo o muškarcima. Pretežito njenim, zamalo njenim.

U noćnoj čaši vode napola je utopljen svijetlosivi leptir. Prolijevam tekućinu s mrtvom svilom u sudoper. Dugo ne mogu zaspati u vlastitom krevetu. Još barem pola godine navikavat ću se na suvišnost bjegova. Sporo i nevoljko se miriti sa svojim gradom.

Olgu uvijek ispratim do njenog dvorišta. U posljednje vrijeme sve je teža i sretnija. Njen zamor ostaje mi na rukama, njene priče kotrljaju se šetalištom u svojoj bučnoj sramoti. Kada sjedimo na terasama jazz je obavezan; čini moje misli lakšima, a njenim ljubavnim ispovijestima daje težu notu. Olga odavno ne putuje. Kaže, nije više studentica.

Mjesecima ne pišem. Samo provodim dane s Olgom i drugim ljudima. Olga je priča koja nastoji izaći iz mene, sve više entitet mog ropstva, a sve manje osoba koja mi je jednom mogla postati draga. Prezire Internet. Kaže, nema tamo finih dečkiju, sve manijaci. Kaže, dopisivala se davno s jednom djevojkom iz nekog njemačkog ženskog časopisa. Pravim pismima, začuđeno ponavljam u sebi, Olga je dašak drugih vremena, vremena Starta i bakine Burde.

Gleda samo njemačke kanale. Dnevne. – Mene je odgojila televizija, ni otac ni majka, samo televizija, ponavlja važno. – Kad bi ljudi samo znali kako je vani, bremenito uzdiše iz svog starinskog trošnog stana. Naputovala se prije desetak godina, čak je cijelu godinu provela u Berlinu. – Tamo su žene slobodne, ponavlja. Olgini monolozi pretežito su ponavljanja. Ritmična, snena ponavljanja krivo dekodiranog zova slobode.

Mimo Olge putujem. Izvan Olge je grad suvremen, a sjećanja nepostojana, skliska. Moja mladost porozna. Starice prodaju čipku ispred crkve, ljeto će.

Olga svaki dan ima druge naušnice. Danas nosi neke antikne. Iscrpile smo svih par tema i priča mi o svom starom susjedu. Iz vremena eskapizama. Dok je još smjela uteći na par mjeseci. O Olginim zagrebačkim mjesecima ne znam gotovo ništa.

– I što si uradila?

– Savila sam se na krevetu i čekala da prestanem plakati. Bio je ružan i star. Pored moje glave ostavio je čokoladne napolitanke i odšuljao se u kuhinju. Mislim da sam već tad htjela umrijeti, da sam kucajući na njegova vrata došla tražiti smrt, a on je tako izgledao, kao prepredena odvratna smrt. Divila sam se svom izgledu u zrcalu dizala. Djelovala sam damski, jako jako damski. Ona plava starija konobarica rekla je njegovim prijateljima da sam dama. Da su se prevarili. Valjda sam zvučala drukčije, valjda sam poslala sliku svoje najgore prijateljice. Možda sam htjela biti silovana na podu kvartovskog kafića da imam razlog postati suicidalna. Ne znam više. Sjećanja su gusta kao vožnja Zagrebom. Kao ona magla koju sam osjetila na tijelu pod jadnim mlazom tuša- sve je bilo tako prljavo, sve osim mene. Samo smo pričali. Cijelo popodne. Nije mogao ništa drugo. Ispod tuša sam se odšuljala brzinski, dok je spavao. Nisam odoljela da ne virnem u njegov mobitel na stolu. Kratka poruka: jebem.

  • Olga ne kaže – jebem. Kaže, one stvari. Prevodim rečenicu u sebi.

Olga ne kaže ništa o smrti. Prevodim njene kratke, gotovo autistične rečenice na jezik svoje davne depresije. Samo govori činjenice, kao forenzičarka.

– Bila sam danima bez posla. Obilazila sam tu zgradu kao izgladnjela mačka haustore zatrpane smećem. Rekli su mi da nikad ne viđaju vlasnika, da nitko ne zna tko je taj čovjek i čim se bavi. Roditelji su me zvali svaki dan barem triput. – Nisu to bila čista posla, uznemireno kaže.

– Olga, imate li ključeve podruma?

Olga silazi, svjesna blagog njihanja svojih kukova u preuskoj suknji. U sjeni njeni zarumenjeni obrazi postaju purpurni. Osjeća dodir njegove suhe kože, nalik mrtvom leptiru i podilaze je srsi gađenja. Nikad joj nijedan muškarac nije bio tako blizu. Nikad je nije dodirnuo. Nijedan. Ni ovlaš. Kruže jedno oko drugog, Olga se naslanja na vlažan zid i duboko uzdiše govoreći da je hvata nesvjestica.
-Prošao je pored mene kao pored turskog groblja, priča mi kasnije. A ima lijep pogled. Umiljat.

Starac je vlasnikov otac. Čeka da mu se sin vrati i konačno pokrene firmu. Olga sad već zna da se radi o kriminalnim poslovima i da im ni eskort nije stran. Tog ponedjeljka kad se sin vraća, odvija se njena drama. Ujutro, umrljana čokoladom, navlači hulahopke i bježi u svoj rodni grad.

Olgine priče istrgnuti su fragmenti jedne potrošene mladosti, nerazumljive i bolne. Olga je riznica rečenica koje me progone.

– Otad me nisu pustili nigdje. Osim na putovanja s njima. Moji roditelji… Oni nisu znali. – Ali vratila sam se čudna, odsutno govori.

Olga je jedina djevica koju poznajem. Takva i ostaje. Sa svojim čudnim poimanjima bliskosti. Pred njom ne smiješ reći – pička. Bude te sram.

Tihana Gambiraža

Imate mišljenje? Iskažite ga!
Loading...

This website uses cookies to improve your experience. We'll assume you're ok with this, but you can opt-out if you wish. Accept Read More