Ti ćeš umrijeti na originalan način

Kad se zimsko sunce tog ponedjeljka ujutro prikralo Viktoru K., zateklo ga je još duboko u alkoholnom snu i procesu kašnjenja na posao.

Bilo bi bolje da sam se probudio kao kukac nego ovako mamuran, bljesnuo je u pozdrav Viktorov alkoholom natopljeni um. Prekorio se za tu misao u trenu, u žurbi se saplevši o vlastite dvije noge i udarivši glavom u dovratak; što bi tek bilo kad bi ih imao šest? Nije bilo vremena, a ni potrebe za inspekciju estetike u kupaoničkom zrcalu; svi znaci pijanstva nedvojbeno su tu. Dobro jutro, stari cugeru, pokušao je nazvati umivaoniku, ali je iz njegovih usta izašao samo bolan početak kašlja. Nakon daljnih neuspešnih testova glasnica, razjapio je usta. Ždrijelo mu je bilo crveno i natečeno, dobri stari laringitis. Izgubio sam dobar glas u još jednom aspektu, razmišljao je Viktor navlačeći na sebe smrdljivu odjeću od prošle noći i bacajući pogled na sat. Ako se zatrčim, kasnit ću sat vremena, to još potpada pod prosjek, nasmijao se sam sebi i osvijestio si još jednom iritirano grlo.

Kad je napokon uspio smjestiti svoje tremorno tijelo na autobusno sjedalo, pomislio je kako će ovaj dan na poslu biti bolji od ostalih. Viktor je K. naime radio u cetru za istraživanje tržišta na telefonskim anketama.

Šuljao se stubištem bojeći se da opet ne bude ukoren zbog kašnjenja, ali blijedim zimskim svjetlom okupana prostorija brujala je od indiferentnog službenog žamora drugih operatera i nitko ga se nije ni udostojao pogledati. Povukao se do svog računala u stražnjem dijelu prostorije, unio lozinku i stavio slušalice. U dobi od trideset i dvije godine Viktor je bio značajno stariji od ostalih zaposlenika centra koji su većinom bili studenti voljni smiješnom naknadom po satu krpati rupe u džeparcu. Jedna od njih, djevojka kričavo nalakiranih noktiju zurila je u njega, pokušavajući ga natjerati da upravi svoj prazan pogled negdje drugdje. Pred njom je ležala iskopirana knjiga i vrećica karamela koje je ponudila Viktoru. Uzeo je jednu iz pristojnosti, premda mu je svako gutanje vrijeđalo natečeno grlo. Pokrenuo je program za slučajno generiranje brojeva i čekao da se netko javi kako bi ga mogao upitati što misli o novom siru za mazanje. Na prvom se broju nitko nije javljao, kao ni na drugom ni trećem. Na četvrtom je starački glas bujicom uvreda reagirao na Viktorovu šutnju i spustio slušalicu. Šutnja je zlato, pomislio je Viktor s bolom gutajući dopola isisanu karamelu dok je računalo generiralo sljedeći broj. Nakon trećeg signala javio se zadihani ženski glas.

„Ti si, zar ne?“ više je konstatirala nego upitala žena. „Znam da si ti. Mislila sam da si napokon odustao, da ti je jasno da je gotovo. Nema više dokaza, nema potrebe da zoveš. Riješila sam se svega, kao što smo se riješili nje, kao što se pokušavaš riješiti mene. Znam da si tu, kukavice, čujem kako dišeš. Prihvati, gotovo je, od mene više ništa nećeš dobiti, odustani kako sam ja od tebe odustala. Ako se bojiš kao što znam da se bojiš, sad imaš moju riječ; sve što je trebao nestati nestalo je zajedno s njom u onom prokletom automobilu. A sad me ostavi ne miru, kao da mi nije dovoljno da je sanjam svaku noć. Zašto je ti ne sanjaš, kukavice prokleta, jednako si kriv kao i ja, jednako, čuješ li me, jednako, jednako!“

Viktor je polako odložio slušalice iz kojih je žena sad već vrišteći ponavljala činjenicu o jednakosti krivice. Gotovo isto tako polako ugasio je računalo i izašao iz prostorije. Jedina glava koja se po njegovom izlasku iz centra okrenula bila je ona djevojke kričavih noktiju, a i to tek onda kad je Viktor već dobrano odmakao prema glavnom gradskom trgu.

Još se izdaleka dalo uočiti da nad trgom lebdi izmaglica od daha mnoštva ljudi koja je dala naslutiti da se nemir vratio u grad. Ili da nikad nije ni otišao, pomislio je  trudeći se da što manje diše na usta i povređuje grlo dok se priključivao masi.

S improvizirane pozornice upravo je silazila podeblja gospođa u zelenoj kuti, personifikacija svih ideja o tetama čistačicama. Megafon na koji je bez sumnje ispričala svoju priču, predala je mladiću koji je usprkos prevelikim naočalama i drhtrurenju uspijevao odavati dojam mladog, beskompromisnog intelektualca.

„Dragi prijatelji, mislim da ne moram posebno naglašavati kako je došlo vrijeme za promjene. Došlo je vrijeme da se trgnemo iz ustajalosti, da ustanemo, ovaj put svi zajedno. Teško je sakriti sve što nije kako treba, ali oni se, dragi moji prijatelji, više i ne trude. Možda sam premlad da stojim tu i govorim vam, vidim da je polovina ljudi ovdje generacija mojih roditelja, ali iako sam premlad, čekao sam predugo na ovu priliku. Gledam gladne ljude, mlade ljude bez budućnosti, bez motivacije, slušam priče o bijegu odavde pričane s puno strasti, ali malo vjere. Gledam depresiju koja rađa nemoćan bijes koji se iskaljuje na vjetrenjačama od krvi i mesa. Plače mi se kad se sjetim koliko smo ljudi otjerali preko granice, koliko smo ljudi otjerali u smrt, postidim se kad shvatim koliko bih brzo spakirao kofere samo da imam kud“ – mladić je toliko gorljivo nizao floskule da mu je dah maglio one prevelike naočale. Svuda oko sebe Viktor je čuo povike slaganja koji su sokolili mladog buntovnika.

„Prijatelji, danas vas pitam, tko je uz mene? Tko je uz svoju djecu, uz svoje susjede? Tko će sa mnom krenuti prema Gornjem gradu, tko će im pokazati da mislimo ozbiljno, da se ne bojimo? Tko je uz nadu, tko je uz istinu, uz borbu? Nema predaje bez borbe, obećavam vam, kao što sam obećao i sam sebi! Tko je s nama, da vas čujem!“

„Šta šutiš, pametnjakoviću?“ oglasio se  kroz buku muškarac Viktoru zdesna kojeg se već po prvom pogledu lako moglo smjestiti u kategoriju kolege alkoholičara. Zadah rakije iz muškarčevih usta bio je sve bliže. „Ti si neki pametnjaković, je li? Neki, neki oponent, špijunčina, neka krtica? Zašto šutiš, je li?“ Viktor je slegnuo ramenima i u pomirljivoj gesti pokazao na grlo, što je pijanog muškarca iz nekog razloga toliko razbjesnilo da je uz razgoropađeno, škripavo mrmljanje nasrnuo na Viktora i gurnuo ga u prsa, što je pokrenulo svojevrstan domino efekt koji je pak Viktor mudro iskoristio i probio se kroz gužvu nijemo se ispričavajući. Sve dok nije skrenuo u jednu od uličica, slušao je iza sebe muškarčeve pijane uzvike.

Već je večer, pomislio je Viktor oprezno pročišćavajući još uvijek bolno grlo. Nije bilo više od šest sati, ali budući da se jučerašnje večeri ne sjeća zbog alkohola, bilo bi dobro da se ove ne sjeća jer ju je prespavao. Odlučio se dodatno umoriti šetnjom do kuće preko rijeke. Usput se pokušavao prisjetiti što je točno radio sinoć. Zaista bih trebao prestati piti, pomislio je nastojeći isključiti neugodna automobilska svjetla koja su prebrzo promicala. Onda je zastao. U daljini, na mostu, ženska figura kovrčave kose razbarušene vjetrom upravo je nespretno prelazila zaštitnu ogradu. Dok je trčao prema njoj, Viktor se osvrtao oko sebe; bio je jedini pješak, a automobili su se kretali prevelikom brzinom da bi itko išta uočio. Kad je stigao do nje, djevojka je već stajala s druge strane ograde, čvrsto se držeći za nju. Viktor je polagano segnuo prema njoj kad je progovorila:

„Pusti me. Stvarno ne znam kako si se našao ovdje, most je blokiran za pješake večeras, ali odlazi. Sve sam dobro promislila i vjeruj mi, ne možeš reći ništa zbog čega bih se predomislila. Poglavito zato jer nema razloga, bar ne onakvog od kakvog se rade epitafi. Ne možeš me natjerati da se predomislim jer ne postoji druga opcija“ Preko ramena je upitno pogledala Viktora. Usne su joj bile izgrižene do krvi, nije mogla imati više od dvadeset godina. „Možeš li? Što bi ti imao za reći na ovako nešto, najslučajniji prolazniče? Postoji originalan način za umiranje, ti ćeš umrijeti na originalan način zar ne, i za nešto vrijedno, opipljivo, podložno interpretaciji, zar ne? Hajde, razuvjeri me?“

Ton joj je bio gotovo molećiv. „Razuvjeri me, idiote. Molim te.“

Viktor je zaustio, započeo rečenicu o tome kako je premlada, kako bi morala mazati usne vazelinom i više se smiješiti, ali iz njegova upaljenog grla nije ništa izašlo. Baš ništa.

„Bar si zinuo, petica za trud.“ Rekla je djevojka okrećući glavu nazad prema vodi „Zbogom, šutljivče.“ I već je tren potom nije bilo.

Viktor K. nikad nije bio odličan učenik, ali se sjećao formule za brzinu koju tijelo postigne pri slobodnom padu, kao i brzine zvuka. Bio je svjestan da je nemoguće da ljudsko biće trčeći pobjegne zvuku, pogotovo ovakvo mamurno i u lošoj kondiciji kakvo je on sam, ali pokušao je. Za kratko se vrijeme srušio ispred vlastitih vrata. Grlo ga je boljelo toliko da je zaplakao, bez jecaja naravno.

Perifernim vidom natečenih očiju primijetio je da po treći put u životu na telefonskoj sekretarici ima jednu nepreslušanu govornu poruku. Automat ga je pristojno obavijestio da je tu poruku primio prošle noći u jedan ujutro. Traka je neko vrijeme krčala, a onda je Viktor začuo svoj vlastiti glas:

„Kažu… Kažu da je prvi znak alkoholizma kad počneš razgovarati sam sa sobom.“ Slušao se kako se smije „Prenosim to na višu razinu, čini se. Eto, sutrašnji Viktore, stara pijanice, svako ti dobro želim! Dabogda dobio na lotu koji ne uplaćuješ! Dabogda našao ženu, psa i novce za platiti režije! I kuhati da naučiš sutra! Dabogda sunce sjalo sutra, da bilo dvadeset i pet stupnjeva, iako je prosinac! Dabogda sutra ispraznio sve boce u slivnik, a ne u sebe, gade, i prestao s ovim sranjem! Dabogda otišao….“ – traka se prekinula.

Zimsko je sunce sljedećeg utorka ujutro pronašlo Viktora K. u naslonjaču, s praznom čašom u ruci, kako bezglasno miče usnama, sinkronizirajući vlastiti glas s trake, puštajući ju opet i opet.

Lana Bojanić

Imate mišljenje? Iskažite ga!
Loading...